Dr George Simon ima drugaciji pristup psihologiji. Vrlo je zanimljivo njegovo glediste pa sam preveo jedan njegov video sa Youtuba:
Ja pocinjem moje radionice sa uvek istim primerom iz moje knjige "Character Disturbance": Zamislite da citate clanak u novinama o mladoj devojci koja je neobjasnjivo izgubila vid. Njeni ocajni roditelji su je vodili od klinike od klinike zacudjeni sto je jednog dana iznenada oslepela i niko nije uspeo da nadje nikakav fizicki razlog za njeno slepilo. Posto su roditelji bili siromasni i pri kraju novca, jednog dana su odlucili da je odvedu psihologu i nakon godina ili mozda meseci terapije ispostavilo se da je jednog dana, dok se vozila skolskim autobusom, ugledala krajickom oka, u prolazu, mladica koji joj se svideo. Pojavila joj se misao kako bi to bilo kad bi poljubila tog momka.
Ali, cim joj se javila ta misao, obuzeo ju je stid i krivica. Pomislila je, zamisli, kakva osoba moze i pomisliti takvu groznu, necistu misao. Ona se osecala toliko lose zbog toga, da to nije cak ni znala, u tom trenutku. Ali kroz sve te mesece terapije dosla je do zakljucka da je odlucila da je bolje da uopste ne vidi, nego da ikada vise ima ponovo tako bolesnu misao.
Ja obicno pitam i profesionalce za mentalne molesti isto pitanje kao i ljude u publici, koliko puta ste citali o takvim slucajevima u poslednjih pet godina? U zadnjih deset godina? 20? 30? Odgovor je uvek isti: nijednom!
Ali ovo je fenomen na kojem su Frojd i mnogi drugi bazirali klasicne teorije o psihologiji pokusavajuci da razumeju ovaj fenomen. Za nas je vrlo tesko da cak i zamislimo ovako nesto. Tesko nam je da zamislimo Viktorijansko doba. Cesto kazem, kad bi postojao model koji opisuje to vreme, to bi bilo: nemoj cak ni pomisliti o tome! To bi bio model za to vreme.
Tesko nam je da zamislimo takvo vreme, takvo socijalno represivno vreme da bi se ljudi osecali tako grozno kad bi samo pomislili o necemu sto mi smatramo tako normalno. Oni su bili bukvalno nervozne ruine i oni su ulazili kod psihijatra ili psihologa i govorili su o ovim bizarnim simptomima koji su refleksija njihovog nerazumnog srama i nerazumne krivice zbog beznacajnih sitnica.
Da bi objasnile te fenomene, razvijene su teorije da autorov osecaj objasnjava psiholosko funkcionisanje svakoga. Sve teorije o nesvesnom umu, vrsta pogresne samo-prezentacije koje su tradicionalni teoreticari licnosti usvojili da ljudi imaju u ponasanju sa drugim ljudima, da sakriju svoje unutrasnje strahove i bezbednost, njihove nesvesne blokade. Sve te teorije su razvijene u to vreme i u toj atmosferi. One su imale smisla za to vreme. One vise nemaju smisla.
U stvari, jedna velika klinika koja je preseljena sa svoje lokacije na kojoj je bila mnogo godina i bila je prilicno zaglavljena u tom svom gledistu, da bi spasila sebe, predstavila je jedan slucaj pre mnogo godina za koji su rekli da je primer neuroze konverzije gde su se ustvari ovi bizarni simptomi javili kao rezultat necije neverovatne krivice ili stida zbog nekog primalnog instinkta. Ispalo je da je slucaj ipak fiktivan.
Dakle, cinjenica je, ovo vise nije fenomen sa kojim imamo posla ali imamo uveliko sacuvano mnogo nasledja od teorija koje bi to trebalo da objasne. Cak i ovih dana, cesto cujem, ponekad ljudi govore o kompulzivnim ljudima kao o "analnim". Culi smo to. Cujem to cak i u popularnim serijama na TV-u. To je iz misljenja Frojda i njegovih sledbenika da ljudi koji su previse uredni i zabrinuti kako se stvari odvijaju, da to ima poreklo u tome da ta vrsta kompulzivnosti proizlazi iz njihove preokupacije o vrlo urednom kakenju. I kontrolisanju njihovog misica sfinktera.
Doduse, mi vise ne pricamo o stvarima poput toga da je autizam uzrokovan time sto je majka koja je dojila bila previse hladna. I previse neempaticna dok je dojila. Pomislicete da je to apsurdno da krivite majku da nije bila dovoljno saosecajna dok je dojila. Da je to uzrok autizma. Ako bi to sugerisali danas, ljudi bi pomislili da ste blesavi.
Ipak, svi drugi glavni "podstanari" ili mnogi od glavnih "podstanara" ovih klasicnih ideja opstaju i one su preciscene u nase popularne rasprave i mi ih prihvatamo prilicno slepo kao adekvatna objasnjenja za to zasto ljudi rade stvari koje rade.
Ovo su druga vremena. Ovo je vreme i ovo je kultura u kojem, ako bi postojao moto za ovo vreme, koji bi ga objasnjavao, to bi bilo kao u reklami "just do it" (samo uradi to). Dakle umesto motoa koje je nekad bilo, nemoj to ni pomisliti, mi zivimo u dobu "samo uradi to". Kao rezultat, umesto da su ljudi "izresetani" nerazumnim strahovima i nesigurnostima, oni su, iskreno, nedovoljno uzdrzani, cesto, o stvarima koje sebi dozvoljavaju.
Ako treba da idu na terapiju zato sto su unistili svoj zivot kao i tudje zivote, kao rezultat toga, i ako odu kod nekog ko zeli da vidi tu osobu kao nesigurnu, izresetanu krivicom i sramom, oni nece dobiti nikakvu pomoc.
Ne samo to. Njima moze biti i gore. Mi zivimo u potpuno novom dobu sa potpuno novim setom problema. A jedva da smo razvili psihologiju koja bi izasla na kraj sa tim.
Ja govorim kao da je ovo vrsta nove perspektive. Nije tako nova. Ja sam je prvi put predstavio pre mnogo godina kad sam napisao moju prvu knjigu. U to vreme postojala je mala zajednica za mentalno zdravlje koja je podrzavala to glediste. Danas sve vise ljudi prepoznaje ispravnost te perspektive i klatno se vraca nazad u drugom pravcu.
Dakle, to vise nije glediste manjine. Secam se da sam radio mnoge radionice u ranim danima gde sam pricao o tim stvarima i o apsurdnosti nekih od nasih sistema verovanja. O pomaganju ljudima da se promene, a ljudi su odlazili. To se vise ne desava. Ne samo da ljudi ne odlaze, nego zele jos vise. Zato sto prepoznaju poruku.
Dakle, cudnovato je sta se promenilo u zadnjih 16, 17 ili 18 godina. Ali mi jos uvek jedva pocinjemo da razumemo i da radimo sa fenomenom naseg doba.
Ja pocinjem moje radionice sa uvek istim primerom iz moje knjige "Character Disturbance": Zamislite da citate clanak u novinama o mladoj devojci koja je neobjasnjivo izgubila vid. Njeni ocajni roditelji su je vodili od klinike od klinike zacudjeni sto je jednog dana iznenada oslepela i niko nije uspeo da nadje nikakav fizicki razlog za njeno slepilo. Posto su roditelji bili siromasni i pri kraju novca, jednog dana su odlucili da je odvedu psihologu i nakon godina ili mozda meseci terapije ispostavilo se da je jednog dana, dok se vozila skolskim autobusom, ugledala krajickom oka, u prolazu, mladica koji joj se svideo. Pojavila joj se misao kako bi to bilo kad bi poljubila tog momka.
Ali, cim joj se javila ta misao, obuzeo ju je stid i krivica. Pomislila je, zamisli, kakva osoba moze i pomisliti takvu groznu, necistu misao. Ona se osecala toliko lose zbog toga, da to nije cak ni znala, u tom trenutku. Ali kroz sve te mesece terapije dosla je do zakljucka da je odlucila da je bolje da uopste ne vidi, nego da ikada vise ima ponovo tako bolesnu misao.
Ja obicno pitam i profesionalce za mentalne molesti isto pitanje kao i ljude u publici, koliko puta ste citali o takvim slucajevima u poslednjih pet godina? U zadnjih deset godina? 20? 30? Odgovor je uvek isti: nijednom!
Ali ovo je fenomen na kojem su Frojd i mnogi drugi bazirali klasicne teorije o psihologiji pokusavajuci da razumeju ovaj fenomen. Za nas je vrlo tesko da cak i zamislimo ovako nesto. Tesko nam je da zamislimo Viktorijansko doba. Cesto kazem, kad bi postojao model koji opisuje to vreme, to bi bilo: nemoj cak ni pomisliti o tome! To bi bio model za to vreme.
Tesko nam je da zamislimo takvo vreme, takvo socijalno represivno vreme da bi se ljudi osecali tako grozno kad bi samo pomislili o necemu sto mi smatramo tako normalno. Oni su bili bukvalno nervozne ruine i oni su ulazili kod psihijatra ili psihologa i govorili su o ovim bizarnim simptomima koji su refleksija njihovog nerazumnog srama i nerazumne krivice zbog beznacajnih sitnica.
Da bi objasnile te fenomene, razvijene su teorije da autorov osecaj objasnjava psiholosko funkcionisanje svakoga. Sve teorije o nesvesnom umu, vrsta pogresne samo-prezentacije koje su tradicionalni teoreticari licnosti usvojili da ljudi imaju u ponasanju sa drugim ljudima, da sakriju svoje unutrasnje strahove i bezbednost, njihove nesvesne blokade. Sve te teorije su razvijene u to vreme i u toj atmosferi. One su imale smisla za to vreme. One vise nemaju smisla.
U stvari, jedna velika klinika koja je preseljena sa svoje lokacije na kojoj je bila mnogo godina i bila je prilicno zaglavljena u tom svom gledistu, da bi spasila sebe, predstavila je jedan slucaj pre mnogo godina za koji su rekli da je primer neuroze konverzije gde su se ustvari ovi bizarni simptomi javili kao rezultat necije neverovatne krivice ili stida zbog nekog primalnog instinkta. Ispalo je da je slucaj ipak fiktivan.
Dakle, cinjenica je, ovo vise nije fenomen sa kojim imamo posla ali imamo uveliko sacuvano mnogo nasledja od teorija koje bi to trebalo da objasne. Cak i ovih dana, cesto cujem, ponekad ljudi govore o kompulzivnim ljudima kao o "analnim". Culi smo to. Cujem to cak i u popularnim serijama na TV-u. To je iz misljenja Frojda i njegovih sledbenika da ljudi koji su previse uredni i zabrinuti kako se stvari odvijaju, da to ima poreklo u tome da ta vrsta kompulzivnosti proizlazi iz njihove preokupacije o vrlo urednom kakenju. I kontrolisanju njihovog misica sfinktera.
Doduse, mi vise ne pricamo o stvarima poput toga da je autizam uzrokovan time sto je majka koja je dojila bila previse hladna. I previse neempaticna dok je dojila. Pomislicete da je to apsurdno da krivite majku da nije bila dovoljno saosecajna dok je dojila. Da je to uzrok autizma. Ako bi to sugerisali danas, ljudi bi pomislili da ste blesavi.
Ipak, svi drugi glavni "podstanari" ili mnogi od glavnih "podstanara" ovih klasicnih ideja opstaju i one su preciscene u nase popularne rasprave i mi ih prihvatamo prilicno slepo kao adekvatna objasnjenja za to zasto ljudi rade stvari koje rade.
Ovo su druga vremena. Ovo je vreme i ovo je kultura u kojem, ako bi postojao moto za ovo vreme, koji bi ga objasnjavao, to bi bilo kao u reklami "just do it" (samo uradi to). Dakle umesto motoa koje je nekad bilo, nemoj to ni pomisliti, mi zivimo u dobu "samo uradi to". Kao rezultat, umesto da su ljudi "izresetani" nerazumnim strahovima i nesigurnostima, oni su, iskreno, nedovoljno uzdrzani, cesto, o stvarima koje sebi dozvoljavaju.
Ako treba da idu na terapiju zato sto su unistili svoj zivot kao i tudje zivote, kao rezultat toga, i ako odu kod nekog ko zeli da vidi tu osobu kao nesigurnu, izresetanu krivicom i sramom, oni nece dobiti nikakvu pomoc.
Ne samo to. Njima moze biti i gore. Mi zivimo u potpuno novom dobu sa potpuno novim setom problema. A jedva da smo razvili psihologiju koja bi izasla na kraj sa tim.
Ja govorim kao da je ovo vrsta nove perspektive. Nije tako nova. Ja sam je prvi put predstavio pre mnogo godina kad sam napisao moju prvu knjigu. U to vreme postojala je mala zajednica za mentalno zdravlje koja je podrzavala to glediste. Danas sve vise ljudi prepoznaje ispravnost te perspektive i klatno se vraca nazad u drugom pravcu.
Dakle, to vise nije glediste manjine. Secam se da sam radio mnoge radionice u ranim danima gde sam pricao o tim stvarima i o apsurdnosti nekih od nasih sistema verovanja. O pomaganju ljudima da se promene, a ljudi su odlazili. To se vise ne desava. Ne samo da ljudi ne odlaze, nego zele jos vise. Zato sto prepoznaju poruku.
Dakle, cudnovato je sta se promenilo u zadnjih 16, 17 ili 18 godina. Ali mi jos uvek jedva pocinjemo da razumemo i da radimo sa fenomenom naseg doba.