Biblija (Jakovljeva poslanica 4:17): "Ko ume dobro činiti, a ne čini, greh čini."
*
Confucius: "Onaj koji napravi grešku, a ne ispravi je - čini i drugu grešku!"
***
Zbog greške se ne treba kajati. Iz nje treba učiti. Čak ni greh ne zahteva kajanje, već pokajanje. Izmedju njih postoji razlika. Pokajanje je moment u kojem grešnikov ego stupa u konatak s duhovnim potencijalom i postaje celovit. Umrtvljena savest opet oživi. Dobije se dublji uvid i razumevanje. Grešnik shvati nepravdu i bol koju je naneo i iskreno odluči da se promeni.
Dakle, pokajanje je svesni pomak nastao unutrašnjom integracijom. Za razliku od njega produženo kajanje se javlja usled dezintegracije ega. U engleskom jeziku postoji izraz “goes/falls to pieces”. Njime se slikovito dočarava stanje unutrašnjeg košmara i bola uzrokovanog tragedijom, raskidom odnosa, izdajom, razočaranjem itd.
Rastrojen ego stvara nesredjene misli koje nemaju snagu ni oštrinu da prodru dublje u dušu. Zato se nadje u zatvorenom krugu bespomoćnosti, beznadja i očaja. Prodor je neophodan da bi se dosegla nova visina duha/razuma i koristio puni svesni kapacitet. Dok se to ne postigne izostaju misli koje ohrabruju, teše, uzdižu i kroz koje se pronalazi rešenje.
S obzirom da izmedju uma i tela postoji konekcija treba obratiti pažnju na telesne reakcije. Koncentrisati se na disanje, relaksaciju mišića, prepustiti se momentu bez razmišljanja sve dok se ne stiša unutrašnja bura. Konflikt neće nestati sam od sebe, već se mora svesno prevazići. Tek kad se povrati sabranost može se pristupiti unutrašnjoj introspekciji i refleksiji.
Refleksija je nepristrasna obzervacija minulog dogadjaja; nastojanje da se sve razmotri iz šire perspektive i izvuče pouka. Ne razmišlja se o onome što nije u našem domenu uticaja, već što jeste. Druge ne možemo menjati nego samo sebe. Zato se pitamo šta trebamo drugačije raditi i izmeniti u svom ponašanju da bi postigli ono što želimo. Prošlost se ne može promeniti, ali se može svesnije delovati u sadašnjosti da bi budućnost bila bolja.
Niko nije imun na posledice koje prouzrokuju iznenadne traume. Dokle god smo ovde i imamo telo reagujemo na njih. Telo je instrument. Promene u njemu stvaraju i promene u svesti. Zato dodje do zbunjenosti i panike. Um jednostavno više ne funkcioniše normalno. Prolazi se kroz spektar različitih osećanja.
Kod pobožnih ljudi je često osećanje krivice kada nisu u stanju da oproste. To nastane zbog zadržavanja u sferi srca i duhovnih uverenja koja su nepotpuna i ograničena. Da bi se proširila mora se dalje prodreti u nesveno/nadsvesno. Jedino tako ego opet postane celovit i dobije novo, radikalnije razumevanje. Oslobodi se negativnog uticaja zlodela i ide dalje rasterećen. Ne razmišlja više o kažnjavanju, već prepušta bogu da balansira nepravdu i nanetu štetu.
*
Confucius: "Onaj koji napravi grešku, a ne ispravi je - čini i drugu grešku!"
***
Zbog greške se ne treba kajati. Iz nje treba učiti. Čak ni greh ne zahteva kajanje, već pokajanje. Izmedju njih postoji razlika. Pokajanje je moment u kojem grešnikov ego stupa u konatak s duhovnim potencijalom i postaje celovit. Umrtvljena savest opet oživi. Dobije se dublji uvid i razumevanje. Grešnik shvati nepravdu i bol koju je naneo i iskreno odluči da se promeni.
Dakle, pokajanje je svesni pomak nastao unutrašnjom integracijom. Za razliku od njega produženo kajanje se javlja usled dezintegracije ega. U engleskom jeziku postoji izraz “goes/falls to pieces”. Njime se slikovito dočarava stanje unutrašnjeg košmara i bola uzrokovanog tragedijom, raskidom odnosa, izdajom, razočaranjem itd.
Rastrojen ego stvara nesredjene misli koje nemaju snagu ni oštrinu da prodru dublje u dušu. Zato se nadje u zatvorenom krugu bespomoćnosti, beznadja i očaja. Prodor je neophodan da bi se dosegla nova visina duha/razuma i koristio puni svesni kapacitet. Dok se to ne postigne izostaju misli koje ohrabruju, teše, uzdižu i kroz koje se pronalazi rešenje.
S obzirom da izmedju uma i tela postoji konekcija treba obratiti pažnju na telesne reakcije. Koncentrisati se na disanje, relaksaciju mišića, prepustiti se momentu bez razmišljanja sve dok se ne stiša unutrašnja bura. Konflikt neće nestati sam od sebe, već se mora svesno prevazići. Tek kad se povrati sabranost može se pristupiti unutrašnjoj introspekciji i refleksiji.
Refleksija je nepristrasna obzervacija minulog dogadjaja; nastojanje da se sve razmotri iz šire perspektive i izvuče pouka. Ne razmišlja se o onome što nije u našem domenu uticaja, već što jeste. Druge ne možemo menjati nego samo sebe. Zato se pitamo šta trebamo drugačije raditi i izmeniti u svom ponašanju da bi postigli ono što želimo. Prošlost se ne može promeniti, ali se može svesnije delovati u sadašnjosti da bi budućnost bila bolja.
Niko nije imun na posledice koje prouzrokuju iznenadne traume. Dokle god smo ovde i imamo telo reagujemo na njih. Telo je instrument. Promene u njemu stvaraju i promene u svesti. Zato dodje do zbunjenosti i panike. Um jednostavno više ne funkcioniše normalno. Prolazi se kroz spektar različitih osećanja.
Kod pobožnih ljudi je često osećanje krivice kada nisu u stanju da oproste. To nastane zbog zadržavanja u sferi srca i duhovnih uverenja koja su nepotpuna i ograničena. Da bi se proširila mora se dalje prodreti u nesveno/nadsvesno. Jedino tako ego opet postane celovit i dobije novo, radikalnije razumevanje. Oslobodi se negativnog uticaja zlodela i ide dalje rasterećen. Ne razmišlja više o kažnjavanju, već prepušta bogu da balansira nepravdu i nanetu štetu.