Granica normalnosti

  • Začetnik teme Začetnik teme Araon
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Araon

Elita
Poruka
18.385
Otvarajući ovu temu na ovom delu foruma, prilično sam siguran da me neće dobronamerno dočekati, no hteo sam da pitam gde je granica normalnosti posmatranja svojih ljubimaca?

Jasno mi je da čak i odevni predmet ako je dovoljno dugo tu počne malo više da se voli, a ne živo biće kao što su psi, mačke i ostali ljubimci, ali lično smatram da se sa ovim danas preteruje, da se voze u kolicima, oblače, stilizuju, čini mi se da su nekima prerasli u decu. Takođe, lično smatram da to nije normalno i da ljubimac treba neizmerno da se voli, ali da ostane ljubimac pre svega, dok na ulicama viđam sasvim suprotno, ljudi su spremni da se pobiju za svoje kuče, to ne smeš reći ništa.

Koliko je to zapravo normalno i da li treba razgovarati sa stručnom osobom ako se čovek nađe u tom stadijumu?

Da se odmah razumemo, nisam otvorio temu kao uvredljivu ili na bilo koji način provokatorsku zaista, ne želim svađe i rasprave, samo me iskreno zanima dokle ovo može da ide ako se nastavi ovim tempom.
 
Није нормално пса водити на пијацу, у пошту, на плажу, у тржни центар, у пекару, држати га за столом у ресторану, пуштати га да се ваља по каучима, да лиже тањире из којих једу и људи, спавати с њим....
Псу* је место у дворишту и ћао.
Кад кажем пас* мислим на праве псе а не на оне беле кретене.
 
Tacno se vidi ko ima psa a ko nema. Ko nema, ne moze ni da razume tu ljubav, tako da.....

Nista lepse nego odrastati sa psom.

Kao što rekoh, shvatam ja deo ljubav, prosto neko živo biće živi pored tebe i sa tobom toliko godina, pa i kamen zavoliš u dvorištu, a ne kuče, ali gde su normalne granice toga? Naravno da ti je žao sutra kad ga nema, ali to je ipak ljubimac, treba razvrstati stvari.

Ljube ih, ližu isti tanjir... Što je mnogo - mnogo je.
 
Kao što rekoh, shvatam ja deo ljubav, prosto neko živo biće živi pored tebe i sa tobom toliko godina, pa i kamen zavoliš u dvorištu, a ne kuče, ali gde su normalne granice toga? Naravno da ti je žao sutra kad ga nema, ali to je ipak ljubimac, treba razvrstati stvari.

Ljube ih, ližu isti tanjir... Što je mnogo - mnogo je.

Ne shvatas, moras da provedes par godina ziveci u kuci sa psom da bi shvatio :)
Naravno, preteruju ljudi, rade svasta, ali opet, ne vidim kako mene ugrozava to.
Bezazleno je.
 
Ne shvatas, moras da provedes par godina ziveci u kuci sa psom da bi shvatio :)
Naravno, preteruju ljudi, rade svasta, ali opet, ne vidim kako mene ugrozava to.
Bezazleno je.

Mislim da nije do godina živeći sa psom, već sa jasnom granicom šta mi je prihvatljivo ili ne.

Živeo sam 17 godina sa papagajem, pa ga nisam ljubio u kljun ili tome slično, mazio ga jesam, sve je to fino, ali nema šta da mi radi po krevetu ili da ga cmačem.

I nije stvar da li ugrožava, ako idemo tom logikom ne ugrožava me ni rat u Gazi, pa mogu da kažem da nije normalno. :)
 
Otvarajući ovu temu na ovom delu foruma, prilično sam siguran da me neće dobronamerno dočekati, no hteo sam da pitam gde je granica normalnosti posmatranja svojih ljubimaca?

Jasno mi je da čak i odevni predmet ako je dovoljno dugo tu počne malo više da se voli, a ne živo biće kao što su psi, mačke i ostali ljubimci, ali lično smatram da se sa ovim danas preteruje, da se voze u kolicima, oblače, stilizuju, čini mi se da su nekima prerasli u decu. Takođe, lično smatram da to nije normalno i da ljubimac treba neizmerno da se voli, ali da ostane ljubimac pre svega, dok na ulicama viđam sasvim suprotno, ljudi su spremni da se pobiju za svoje kuče, to ne smeš reći ništa.

Koliko je to zapravo normalno i da li treba razgovarati sa stručnom osobom ako se čovek nađe u tom stadijumu?

Da se odmah razumemo, nisam otvorio temu kao uvredljivu ili na bilo koji način provokatorsku zaista, ne želim svađe i rasprave, samo me iskreno zanima dokle ovo može da ide ako se nastavi ovim tempom.


dečko prestani da se ložiš. zvučiš kao wannabe zaposlen u nevladinoj organizaciji PROTIV ljudskih prava
 
dečko prestani da se ložiš. zvučiš kao wannabe zaposlen u nevladinoj organizaciji PROTIV ljudskih prava

Eto, ti si upravo reagovala kako sam opisao u uvodnom postu. Spremna i da se raspravlja i svađa na ovu temu, pri čemu niko nije ništa loše rekao, pitam samo šta je granica normalnosti razdvajanja ljubimca od nečega više i to te trigeruje. Možeš misliti ljudska prava i pitanje normalno gde se prelazi granica normalnog u odnosu sa ljubimcem.
 
Mislim da nije do godina živeći sa psom, već sa jasnom granicom šta mi je prihvatljivo ili ne.

Živeo sam 17 godina sa papagajem, pa ga nisam ljubio u kljun ili tome slično, mazio ga jesam, sve je to fino, ali nema šta da mi radi po krevetu ili da ga cmačem.

I nije stvar da li ugrožava, ako idemo tom logikom ne ugrožava me ni rat u Gazi, pa mogu da kažem da nije normalno. :)

Ne mozes porediti papagaja i psa. Papagaj ne ume da pokaze ljubav prema coveku (ne znam ni da li moze da je razvije) ni 2 promila koliko pas moze.

Pas je toliko vezan za coveka i toliko pokazuje svoju privrzenost i ljubav, da samo teski emotivno osakaceni ljudi se ne bi vezali za tog psa posle par godina zajednickog zivota do te mere da im je svejedno sto spavaju u istom krevetu.

Moj Marli je naucen da spava na svom krevetu, ali kada dete preko dana zaspi - uvek se sklupca uz njegove noge i drema pored njega na kaucu.
Bukvalno vidis kako ga voli, kako ga cuva. Samo drvo bi ostalo ravnodusno.
 
Ne mozes porediti papagaja i psa. Papagaj ne ume da pokaze ljubav prema coveku (ne znam ni da li moze da je razvije) ni 2 promila koliko pas moze.

Pas je toliko vezan za coveka i toliko pokazuje svoju privrzenost i ljubav, da samo teski emotivno osakaceni ljudi se ne bi vezali za tog psa posle par godina zajednickog zivota do te mere da im je svejedno sto spavaju u istom krevetu.

Moj Marli je naucen da spava na svom krevetu, ali kada dete preko dana zaspi - uvek se sklupca uz njegove noge i drema pored njega na kaucu.
Bukvalno vidis kako ga voli, kako ga cuva. Samo drvo bi ostalo ravnodusno.

Nemoj da me shvatiš pogrešno, ja razumem ljubav prema psu, ali nekako mislim da se izgubila granica da ga treba bezgranično voleti, ali da je to ipak ljubimac kućni. Stalno imam narativ vlasnika ljubimaca kako ja nešto ne razumem ili mi objašnjavaju koliko ih vole. To je ok, naravno da ih volite, kažem ljudi zavole i par patika koji imaju dugo, a ne živo biće sa kojim provode ceo dan, samo pitam gde je granica normalnog odnosa?
 
Nemoj da me shvatiš pogrešno, ja razumem ljubav prema psu, ali nekako mislim da se izgubila granica da ga treba bezgranično voleti, ali da je to ipak ljubimac kućni. Stalno imam narativ vlasnika ljubimaca kako ja nešto ne razumem ili mi objašnjavaju koliko ih vole. To je ok, naravno da ih volite, kažem ljudi zavole i par patika koji imaju dugo, a ne živo biće sa kojim provode ceo dan, samo pitam gde je granica normalnog odnosa?

Ako trazis granicu normalnog odnosa, prvo moras da definises sta je odnos.
Ako je odnos "ja gospodar - pas moj rob" onda si u jednom opsegu.
Ako definises odnos "ja covek - on clan moje porodice i moje kuce" onda si u sasvim drugom opsegu.
Definisi kontekts sintagme "odnos izmedju coveka i njegovog psa" pa ces onda moci da diskutujes o normalnosti tog odnosa.

Ono na sta ja ukazujem kada kazem da ljudi ne razumeju koji nisu u tom odnosu, je updavo to sto razlicito definisemo kontekst odnosa izmedju coveka i psa.

Dakle pitanje je, kako ti definises kontekst odnosa?
 
Ne razumem zašto ljudi čuvaju kućne ljubimce a da nemaju nikakve praktične koristi od njih. Pas u dvorištu služi da upozori ako neko ulazi u dvorište ali čemu služi pas u stanu ili u samoj kući?

Ok, ovo i razumem, neko kupi društva radi, neko voli, sve ja to razumem i nemam problem sa tim, samo kad vidim preterivanje ili obraćanje psu kao da je čovek...
 
Ako trazis granicu normalnog odnosa, prvo moras da definises sta je odnos.
Ako je odnos "ja gospodar - pas moj rob" onda si u jednom opsegu.
Ako definises odnos "ja covek - on clan moje porodice i moje kuce" onda si u sasvim drugom opsegu.
Definisi kontekts sintagme "odnos izmedju coveka i njegovog psa" pa ces onda moci da diskutujes o normalnosti tog odnosa.

Ono na sta ja ukazujem kada kazem da ljudi ne razumeju koji nisu u tom odnosu, je updavo to sto razlicito definisemo kontekst odnosa izmedju coveka i psa.

Dakle pitanje je, kako ti definises kontekst odnosa?

Član porodice kao zaista jedno živo biće koje bitiše sa vama i koje volite i on vas je jedna stvar, član porodice izjednačavati ga sa decom je skroz bolesno, ako mene pitaš.
 
Član porodice kao zaista jedno živo biće koje bitiše sa vama i koje volite i on vas je jedna stvar, član porodice izjednačavati ga sa decom je skroz bolesno, ako mene pitaš.

Ne izjednacavas ga sa decom, naravno da je dete prece, ali je clan porodice.
Evo, sada vec imamo kontekst. A kada imamo kontekst, mozemo da se slozimo da nije normalno izjednaciti psa sa decom, i tu sam saglasan.
Ali mi je moj pas drazi od nekog coveka kojeg ne poznajem.
 
Ne mozes porediti papagaja i psa. Papagaj ne ume da pokaze ljubav prema coveku (ne znam ni da li moze da je razvije) ni 2 promila koliko pas moze.

Pas je toliko vezan za coveka i toliko pokazuje svoju privrzenost i ljubav, da samo teski emotivno osakaceni ljudi se ne bi vezali za tog psa posle par godina zajednickog zivota do te mere da im je svejedno sto spavaju u istom krevetu.

Moj Marli je naucen da spava na svom krevetu, ali kada dete preko dana zaspi - uvek se sklupca uz njegove noge i drema pored njega na kaucu.
Bukvalno vidis kako ga voli, kako ga cuva. Samo drvo bi ostalo ravnodusno.
Пас је чопораш и ви сте његов чопор јер сте га насилно одвојили од његове природне заједнице и заробили у кући.
Шта му друго преостаје него да вам се шлихта за храну и да моли да изађе на ваздух.
 

Back
Top