Zašto oni koje nisu dovoljno voleli i mazili u detinjstvu, zauvek ostanu u dubini duše deca koja traže ljubav na svim mogućim i nemogućim mestima? Kad su voljeni oni žive, kad su nevoljeni oni umiru, kad su uplašeni preteranom potrebom oni pobegnu...
A gde se to ljubav traži? U dodiru stranca koji vas očeše dok se mimoilazite na pešačkom prelazu. U pogledu psa lutalice kad se sagnete da ga pomazite. U zraku Sunca koji se probije kroz oblake i razlije preko setnog lica. U komplimentu lažnog prijatelja koji u sebi misli sasvim suprotno. U želji nekog koga ste samo seksualno privukli ili naišli kad mu je bilo dosadno. U fotografiji predivnog zalaska koju kasnije okačite kao pozadinu na kompjuteru. U zagrljaju voljenih, ničim izazvanom...
A šta je na drugoj strani? Postupak koji može nekog da povredi. Reč teža od olova smišljena da pogodi u metu. Igra koja vas je privukla i uživate u njoj, a znate da nemate pravo na to. Sebičnost da stavite svoje potrebe ispred tuđih...
Kad pobeći? Kad vidite da ste zavisni i da prelazite sve granice dobrog ukusa. Kad shvatite da očekujete od drugih ono što vam ne pripada. Kad žmurite nad sobom, a budite se sa strepnjom.
Gde ići? Duboko u sebe, u svoje srce, malo ga pritisnite da zakuca jače, malo uštipite mozak da počne da misli jasnije, stegnite grlo da ne kažete previše...
I dišite, samo dišite, duboko i polako dišite dok ne dođete sebi, kad već nemate kome...
Poslednja izmena: