- Poruka
- 92.259
Termin se često pojavljuje i koristi, pa da napravimo mali osvrt...
Gnosticizam (gr: γνωστικός, romanized: gnstikós, Koine Greek: [ɣnostiˈkos], 'imati znanje') je skup religioznih ideja i sistema koji su nastali krajem 1. veka N.E, među jevrejskim i ranim hrišćanskim sektama. Ove razne grupe su naglasile lično duhovno znanje (gnozu) nad pravoslavnim učenjima, tradicijama i autoritetom crkve. Posmatrajući materijalnu egzistenciju kao manu ili zlo, Gnostička kosmogonija uglavnom predstavlja razliku između vrhovnog, skrivenog Boga i zlonamernog manjeg božanstva (ponekad povezanog sa Jahvehom Starog zaveta) koji je odgovoran za stvaranje materijalnog univerzuma. Gnostici su smatrali da je glavni element spasenja direktno poznavanje vrhovnog božanstva u vidu mističnog ili ezoteričnog uvida. Mnogi Gnostički tekstovi se bave ne konceptima greha i pokajanja, već iluzijom i prosvetljenjem.
Gnostička pisanja cvetala su među određenim hrišćanskim grupama u mediteranskom svetu sve do drugog veka, kada su ih Očevi rane crkve osudili kao je jerezu. Napori da se ovi tekstovi unište pokazali su se uglavnom uspešnim, što je rezultiralo opstankom vrlo malo pisanja od strane Gnostičkih teologa. Uprkos tome, rani gnostički učitelji kao što je Valentin videli su svoja uverenja usklađena sa hrišćanstvom. U gnostikoj hrišćanskoj tradiciji, Hristos se posmatra kao božansko biće koje je zauzelo ljudski oblik da bi čovečanstvo vratilo u Svetlost. Međutim, gnosticizam nije jedan standardizovani sistem, a akcenat na direktnom iskustvu omogućava širok spektar učenja, uključujući različite struje kao što su valentianizam i setanizam. U Persijskom carstvu, gnostičke ideje su se proširile čak do Kine preko povezanog pokreta Manihejstvo dok je Mandaeizam još uvek živ u Iraku.
Vekovima je većina naučnih saznanja o gnosticizmu bila ograničena na anti-jeretičke spise pravoslavnih hrišćanskih ličnosti kao što su Irinej iz Liona i Hipolitus rima. Postojalo je obnovljeno interesovanje za gnosticizam posle otkrića egipatske biblioteke Nag Hamadi 1945, zbirke retkih ranih hrišćanskih i gnostičkih tekstova, uključujući Jevanđelje po Tomi i Jovanov apokrifon. Glavno pitanje u naučnim istraživanjima je kvalifikacija gnosticizma ili kao međureligijski fenomen ili kao nezavisna religija. Naučnici su priznali uticaj izvora kao što su helenistički judaizam, zoroastrianizam i platonizam, a neki su primetili i moguće veze sa budizmom i hinduizmom, mada su dokazi direktnog uticaja iz drugih izvora neubedljivi.
Gnosticizam (gr: γνωστικός, romanized: gnstikós, Koine Greek: [ɣnostiˈkos], 'imati znanje') je skup religioznih ideja i sistema koji su nastali krajem 1. veka N.E, među jevrejskim i ranim hrišćanskim sektama. Ove razne grupe su naglasile lično duhovno znanje (gnozu) nad pravoslavnim učenjima, tradicijama i autoritetom crkve. Posmatrajući materijalnu egzistenciju kao manu ili zlo, Gnostička kosmogonija uglavnom predstavlja razliku između vrhovnog, skrivenog Boga i zlonamernog manjeg božanstva (ponekad povezanog sa Jahvehom Starog zaveta) koji je odgovoran za stvaranje materijalnog univerzuma. Gnostici su smatrali da je glavni element spasenja direktno poznavanje vrhovnog božanstva u vidu mističnog ili ezoteričnog uvida. Mnogi Gnostički tekstovi se bave ne konceptima greha i pokajanja, već iluzijom i prosvetljenjem.
Gnostička pisanja cvetala su među određenim hrišćanskim grupama u mediteranskom svetu sve do drugog veka, kada su ih Očevi rane crkve osudili kao je jerezu. Napori da se ovi tekstovi unište pokazali su se uglavnom uspešnim, što je rezultiralo opstankom vrlo malo pisanja od strane Gnostičkih teologa. Uprkos tome, rani gnostički učitelji kao što je Valentin videli su svoja uverenja usklađena sa hrišćanstvom. U gnostikoj hrišćanskoj tradiciji, Hristos se posmatra kao božansko biće koje je zauzelo ljudski oblik da bi čovečanstvo vratilo u Svetlost. Međutim, gnosticizam nije jedan standardizovani sistem, a akcenat na direktnom iskustvu omogućava širok spektar učenja, uključujući različite struje kao što su valentianizam i setanizam. U Persijskom carstvu, gnostičke ideje su se proširile čak do Kine preko povezanog pokreta Manihejstvo dok je Mandaeizam još uvek živ u Iraku.
Vekovima je većina naučnih saznanja o gnosticizmu bila ograničena na anti-jeretičke spise pravoslavnih hrišćanskih ličnosti kao što su Irinej iz Liona i Hipolitus rima. Postojalo je obnovljeno interesovanje za gnosticizam posle otkrića egipatske biblioteke Nag Hamadi 1945, zbirke retkih ranih hrišćanskih i gnostičkih tekstova, uključujući Jevanđelje po Tomi i Jovanov apokrifon. Glavno pitanje u naučnim istraživanjima je kvalifikacija gnosticizma ili kao međureligijski fenomen ili kao nezavisna religija. Naučnici su priznali uticaj izvora kao što su helenistički judaizam, zoroastrianizam i platonizam, a neki su primetili i moguće veze sa budizmom i hinduizmom, mada su dokazi direktnog uticaja iz drugih izvora neubedljivi.