Ljudi od pamtiveka tragaju za poreklom života i univerzuma koristeći različite metode i tehnike. To je pokrenulo razvoj religije/duhovnosti, filozofije i nauke. Nauka posmatra i proučava vidljive materijalno-energetske oblike i pojave u nastojanju da kroz njih dodje do odgovora. Filozofija uvažava nauku, ali ističe da se misterija postojanja ne može rešiti izostavljanjem svesti ili trećeg, fundamentalnog entiteta. Religija i duhovnost daju prioritet svesti. Odredjuju je kao bezobličnu, nevidljivu, ali inteligentnu suštinu života koja stvara fizički univerzum.
U vezi toga interesantno je pomenuti gnostičko objašnjenje. Gnosticizam nije u pravom smislu reči religija. Pre je širi pokret koji je sjedinjavao ideje raznovrsnih religija, drevnih učenja i filozofskih shvatanja. Mada su ponekad različite grupe drugačije tumačile neke pojave postojala je opšta saglasnost po osnovnim pitanjima.
Smatrali su da fizički univerzum nije jedina sfera postojanja. Neki su je okarakterisali kao nusprodukt duhovne sfere. I pored toga što su propagirali da sve proizilazi iz Jednog/Monada/Boga ili savršenstva i dobra suprostavili su mu silu zla u vidu demijurga. Zato je gnosticizam dobio obeležje dualizma. Grupa hrišćanskih gnostika objašnjavala je nastanak fizičkog univerzuma padom Lucifera iz nebeske sfere i njegovim osnivanjem materijalnog sveta kao suštu suprotnost duhovnom, božijem svetu.
To su ponekad tumačili emanacijom/izlevanjem/transformacijom iz višeg, nefizičkog ka nižem, fizičkom. Usled toga dodje do drastične promene i suprotnosti. Iz jedinstvene, bezoblične i nevidljive svesti/života/smisla se stvaraju razjedinjene, različite pojave ili materijalni oblici i tela. Gnostici su verovali da se duša, kao svetla božija iskra, radjanjem u telu uplete u tamu fizičke pojave i da se iz toga može izbaviti jedino znanjem svoje duhovne suštine.
S obzirom da je suština u svesti, znanje se postiže unutrašnjim posmatranjem ili samospoznajom. U tome značajnu ulogu ima savest jer vodi univerzalnom skladu, redu i smislu. Zbog toga su pridavali ogroman značaj pravdenom, poštenom delovanju, a ne ceremonijalima.
Alegorije u gnosticizmu i hrišćanstvu daju jasne indikacije da je suština svega Jedna svest/život. Razlog što je ta svest neshvatljiva nije samo u tome što je iznad svega kao vrhunski, sveobuhvatni smisao i celovitost, već i u njenoj dinamičnosti i unikatnoj sposobnosti samoobnavljanja i samorazvoja kroz "disanje" ili sažimanje i širenje, spajanje i razdvajanje.
Hrišćanstvo je tu pojavu predstavilo Svetim Trojstvom. Otac, Sin i Sveti Duh su simboli duše, uma i duha. Bog se ulaskom u sebe sažima u dušu i stvara apsolutnu ljubav. Ali, time istovremeno izlazi iz sebe kao apsolutna jasnoća ili znanje duha. Kulminacija toga procesa rezultira spojem iz kojeg iskrsava jedinstvena Misao/Ideja, tj. zamisao i slika celog univerzuma. Dakle, duša/ljubav, duh/razum i um/misao nisu bog već njegovi različiti aspekti. Bog je njihovo jedinstvo.
Jung je intenzivno proučavao gnosticizam. Sagledao je u njemu dublje psihološko značenje. Slagao se shvatanjem da vera nije dovoljna, već da je potrebna samospoznaja ili gnosis/znanje o sebi. Proces samospoznaje je nazvao individuacijom. Ego, kao svesni deo ličnosti, se osvešćuje čitav život kontaktom sa Sopstvom/Jastvom. Sopstvo je nadsvesna celovitost i konstruktivni potencijal. Realizacijom toga potencijala ego se vraća svojoj autentičnosti i ispunjava svoj životni zadatak.
Osećanja, misli i razum ne treba razdvajati, niti davati bilo kojem prednost, pošto su elementi iste svesti. Neophodni su za unutrašnji pokret. I tu važi hermeutička izreka: "Kako iznad tako ispod". Kao što je Sveto Trojstvo u Bogu, tako i osećanja, misli i razum čine jednu svest i samo u jedinstvu stvaraju smisao. S tim što u fizičkoj sferi postoji svest demijurga u vidu destruktivnih osećanja, misli i razumevanja, pa je ego uvek prinudjen da ih razluči da bi bio u stanju da napravi pravilan izbor koji doprinosi njegovom osvešćivanju i stvaranju i unutrašnjeg i spoljašnjeg sklada.
U vezi toga interesantno je pomenuti gnostičko objašnjenje. Gnosticizam nije u pravom smislu reči religija. Pre je širi pokret koji je sjedinjavao ideje raznovrsnih religija, drevnih učenja i filozofskih shvatanja. Mada su ponekad različite grupe drugačije tumačile neke pojave postojala je opšta saglasnost po osnovnim pitanjima.
Smatrali su da fizički univerzum nije jedina sfera postojanja. Neki su je okarakterisali kao nusprodukt duhovne sfere. I pored toga što su propagirali da sve proizilazi iz Jednog/Monada/Boga ili savršenstva i dobra suprostavili su mu silu zla u vidu demijurga. Zato je gnosticizam dobio obeležje dualizma. Grupa hrišćanskih gnostika objašnjavala je nastanak fizičkog univerzuma padom Lucifera iz nebeske sfere i njegovim osnivanjem materijalnog sveta kao suštu suprotnost duhovnom, božijem svetu.
To su ponekad tumačili emanacijom/izlevanjem/transformacijom iz višeg, nefizičkog ka nižem, fizičkom. Usled toga dodje do drastične promene i suprotnosti. Iz jedinstvene, bezoblične i nevidljive svesti/života/smisla se stvaraju razjedinjene, različite pojave ili materijalni oblici i tela. Gnostici su verovali da se duša, kao svetla božija iskra, radjanjem u telu uplete u tamu fizičke pojave i da se iz toga može izbaviti jedino znanjem svoje duhovne suštine.
S obzirom da je suština u svesti, znanje se postiže unutrašnjim posmatranjem ili samospoznajom. U tome značajnu ulogu ima savest jer vodi univerzalnom skladu, redu i smislu. Zbog toga su pridavali ogroman značaj pravdenom, poštenom delovanju, a ne ceremonijalima.
Alegorije u gnosticizmu i hrišćanstvu daju jasne indikacije da je suština svega Jedna svest/život. Razlog što je ta svest neshvatljiva nije samo u tome što je iznad svega kao vrhunski, sveobuhvatni smisao i celovitost, već i u njenoj dinamičnosti i unikatnoj sposobnosti samoobnavljanja i samorazvoja kroz "disanje" ili sažimanje i širenje, spajanje i razdvajanje.
Hrišćanstvo je tu pojavu predstavilo Svetim Trojstvom. Otac, Sin i Sveti Duh su simboli duše, uma i duha. Bog se ulaskom u sebe sažima u dušu i stvara apsolutnu ljubav. Ali, time istovremeno izlazi iz sebe kao apsolutna jasnoća ili znanje duha. Kulminacija toga procesa rezultira spojem iz kojeg iskrsava jedinstvena Misao/Ideja, tj. zamisao i slika celog univerzuma. Dakle, duša/ljubav, duh/razum i um/misao nisu bog već njegovi različiti aspekti. Bog je njihovo jedinstvo.
Jung je intenzivno proučavao gnosticizam. Sagledao je u njemu dublje psihološko značenje. Slagao se shvatanjem da vera nije dovoljna, već da je potrebna samospoznaja ili gnosis/znanje o sebi. Proces samospoznaje je nazvao individuacijom. Ego, kao svesni deo ličnosti, se osvešćuje čitav život kontaktom sa Sopstvom/Jastvom. Sopstvo je nadsvesna celovitost i konstruktivni potencijal. Realizacijom toga potencijala ego se vraća svojoj autentičnosti i ispunjava svoj životni zadatak.
Osećanja, misli i razum ne treba razdvajati, niti davati bilo kojem prednost, pošto su elementi iste svesti. Neophodni su za unutrašnji pokret. I tu važi hermeutička izreka: "Kako iznad tako ispod". Kao što je Sveto Trojstvo u Bogu, tako i osećanja, misli i razum čine jednu svest i samo u jedinstvu stvaraju smisao. S tim što u fizičkoj sferi postoji svest demijurga u vidu destruktivnih osećanja, misli i razumevanja, pa je ego uvek prinudjen da ih razluči da bi bio u stanju da napravi pravilan izbor koji doprinosi njegovom osvešćivanju i stvaranju i unutrašnjeg i spoljašnjeg sklada.