- Poruka
- 21.082
"Čovek se stalno upinje prema večnostima, pa mu, dok grebe, trulež ostaje ispod noktiju"
- napisao je davno Sterija...
Priče o ljudskoj truleži, o neumerenosti i gluposti i nalog da se život ne sme "preigrati",
ostaće Sterijin kredo do kraja života...
18. septembra o.g. dogodila se premijera "Pokondirana tikva", po šesti put u dugom veku
Narodnog pozorišta... Bilo je Fema i Fema i pokondiranih i pokondiranih i tikava i tikava...
Sadašnju Femu gledamo kako šeta gore dole u sobi belih zidova, vidimo i crveno sedalo
u pozlati, ogromno ogledalo, poljski wc i otrcano sedište kamiondžije... Oko ove scenografije
se Gorčin Stojanović dobrano potrudio, ne znam da li je baš oku milo, ali - tako je...
Vidimo i njenu ćerku, Evicu, obučenu u seljačke haljine, kojoj Fema, nakinđurena u nekom
šanerskom butiku, naređuje da joj se obraća isključivo na francuskom, ili nemačkom jeziku...
Do kraja priče, Fema uspeva svoju ćerku da nagovori da se iz dronjaka presvuče u haljine
glamurozne dive sa modne piste...
Da bude jasnije, Femina prošlost (od koje beži), vidljiva je kao bedno naličje novostečenog
bogatstva koje joj je muž, opančar, ostavio... Čak i ljudi koji je okružuju, svojom pojavom
podsećaju na krug iz kog nikada nije uspela da izađe...
Kako je mračni duh palanke konstanta kod nas i dan danas, današnje Feme (tajkunke i
sponzoruše) nisu samo osobe koje su zaglibile u pomodarstvo, već su to i sve one koje
preko noći osvoje neki vid moći agresivnim i primitivnim sredstvima... Naravno, sve to
bez svesti o ličnom neobrazovanju i nekompetentnosti.
Ne razumem Natašu Ninković, kao Femu, njeno preterano vikanje i insistiranje na noblesu,
kao ni druge članove ansambla, koji nam nisu predstavili prepoznatljive Sterijine životne
sokove...
Da li je bio potreban iskarikirani vojvođanski naglasak zbog kog su glumci izgubili od svoje
prirodnosti i izgubili na svojoj uverljivosti?
Ono što zbunjuje u predstavi je i nedostatak prepoznatljive atmosfere koja bi povezala
celu priču, ljude, vremena i radnju...
Dobro je dok nema kraja ovoj potrebi duha da samog sebe vidi i da samog sebe stavi u pitanje...

- napisao je davno Sterija...
Priče o ljudskoj truleži, o neumerenosti i gluposti i nalog da se život ne sme "preigrati",
ostaće Sterijin kredo do kraja života...
18. septembra o.g. dogodila se premijera "Pokondirana tikva", po šesti put u dugom veku
Narodnog pozorišta... Bilo je Fema i Fema i pokondiranih i pokondiranih i tikava i tikava...
Sadašnju Femu gledamo kako šeta gore dole u sobi belih zidova, vidimo i crveno sedalo
u pozlati, ogromno ogledalo, poljski wc i otrcano sedište kamiondžije... Oko ove scenografije
se Gorčin Stojanović dobrano potrudio, ne znam da li je baš oku milo, ali - tako je...
Vidimo i njenu ćerku, Evicu, obučenu u seljačke haljine, kojoj Fema, nakinđurena u nekom
šanerskom butiku, naređuje da joj se obraća isključivo na francuskom, ili nemačkom jeziku...
Do kraja priče, Fema uspeva svoju ćerku da nagovori da se iz dronjaka presvuče u haljine
glamurozne dive sa modne piste...
Da bude jasnije, Femina prošlost (od koje beži), vidljiva je kao bedno naličje novostečenog
bogatstva koje joj je muž, opančar, ostavio... Čak i ljudi koji je okružuju, svojom pojavom
podsećaju na krug iz kog nikada nije uspela da izađe...
Kako je mračni duh palanke konstanta kod nas i dan danas, današnje Feme (tajkunke i
sponzoruše) nisu samo osobe koje su zaglibile u pomodarstvo, već su to i sve one koje
preko noći osvoje neki vid moći agresivnim i primitivnim sredstvima... Naravno, sve to
bez svesti o ličnom neobrazovanju i nekompetentnosti.
Ne razumem Natašu Ninković, kao Femu, njeno preterano vikanje i insistiranje na noblesu,
kao ni druge članove ansambla, koji nam nisu predstavili prepoznatljive Sterijine životne
sokove...
Da li je bio potreban iskarikirani vojvođanski naglasak zbog kog su glumci izgubili od svoje
prirodnosti i izgubili na svojoj uverljivosti?
Ono što zbunjuje u predstavi je i nedostatak prepoznatljive atmosfere koja bi povezala
celu priču, ljude, vremena i radnju...
Dobro je dok nema kraja ovoj potrebi duha da samog sebe vidi i da samog sebe stavi u pitanje...


