Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.037
Odlaganje roka za predaju radova se isplatilo. 

Na konkurs je stiglo pet priča.
Glasaćete po sistemu 3, 2, 1, do petka, 10. marta do 20h.
- - - - - - - - - -
Priča br. 1
VODI ME DO KRAJA
Kada mi je prvi put predloženo da probam, odbio sam sa gnušanjem. Međutim, kako je vreme prolazilo, postajao sam zagrejaniji za samu ideju. Budimo relani, teško da sam mogao biti gori nego što već jesam. I sam znam da nisam baš najveštiji, a evo, čak mi je i devojka rekla da treba da se malo popravim
Jeste došlo novo vreme i novo doba, ali opet, nije mi baš lako. Sramota me. Sve pomislim šta će drugi da kažu. Međutim, shvatio sam da nema drugog rešenja, moraću da progutam ponos. Probaću, pa šta bude. Njen užitak, je i moj, zar ne?. Ne kažu džabe da je najveći afrodizijak uzbuđenje našeg partnera. Srećom, moj najbolji prijatelj Žare, mi je predložio idealno rešenje. Treba mi učiteljica.
Danas mi dolazi učiteljica, po Žaretovoj preporuci. Pripremio sam se za početak mog novog života, života muškarca koji može svaku ženu da dovede do neslućenog užitka.
Popio sam ne brzinu dve ujka Rakine, duboko uzdahnuo i pripremio se da naučim nešto najvažnije u životu – kako zadovoljiti ženu. A kada je tu i prava učiteljica, onda valjda ne može da omane. Srećom, pa njoj nije neprijatno.
Raskomotio sam se i polako joj prišao. Već me čekala na udubno zavaljena na krevetu.
Nežno sam je poljubio.
Spustio sam usne na njen vrat.
„Nežno mi miluj telo“, rekla je tihim i senzualnim glasom.
Ruke su mi polako prolazile preko njenih oblina.
Počeo sam da joj ljubim i mazim grudi.
„Ne okreći bradavice kao da su prekidači, samo nežno pređe preko njih vrhom jezika. Tako, baš je tako dobro“
Jezikom sam spuštao sve niže i niže niz stomak, preko pupka, pa onda i još niže.
„Polako, nemoj da žuriš. Vrati se nežno jezikom preko stomaka, pa do grudi. Lagano, i dalje vrhom jezika, ne kao da ližeš sladoled. Sve vreme miluj moje telo rukama. Sad kreni ka dole.“
Napregnuto sam pratio uputstva i spuštao se niz njen stomak, ka brežuljku prekrivenim nežnim pokrivačem.
„Sad samo nežno, nežno“, čuo sam njen glas. Disala je sve brže i bržže.
„Ne tu, malo niže tako , to, je pravo mesto. Samo nežno, ne pritiskaj.“, glas joj je već bio isprekidan.
„Bravo, sad se malo pomogni prstima. Odlično, a sada i jezikom.“
Pažljivo sam slušao i narednih dvadesetak minuta, sve dok više nije ništa govorila, već samo zadovoljno uzdisala. U trenutku kada su nam se napokon spojila tela, osetio sam nezapamćeno uzbuđenje. I dalje mi je povremeno sugerisala kada da ubrzam, kada da usprim, kako da ju poljubim, dodirnem. Kada smo zajedno stigli do vrhunca, činilo mi se da je vreme stalo.
Obliven znojem isteturao sam se iz kreveta i otišao pod tuš.
Nešto kasnije, kada sam ponovo bio sam, pozvao sam Žareta.
„E, matori, ovo je bilo neverovatno.“, uzbuđeno sam mu rekao
„Lepo ti ja kažem, jeste među skupljima na tržištu, ali vredi svake pare.“
„Ma, da sam znao da je ovako dobra platio bih još i ranije. Nema greške sa njom. Vodila me korak po korak, pa glas, pa one lampice koje se pale da te usmere. Ma genijalno, nema bolje seksi lutke. Kasnije ću da utvrdim gradivo, pa kada sutra pozovem devojku, prirediću joj događaj za pamćenje.“
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
VODIM TE, VODIŠ ME
U predvečerje smo moj Duci i ja krenuli na put. Bio je to još jedan od onih hladnih, otuđenih dana, zamrznut u vremenu. Mrtav dan, koji je počeo isto kao i prethodni: mrakom. Dan bez imena, čije se trajanje oteglo od juče, prekjuče ili od ko-zna kad.
Već nedeljama, a možda i mesecima, grad se postepeno gasio. Prvo su utrnule ulične svetiljke, zatim neonske reklame i natpisi na radnjama, a zatim su iščezla svetla na prozorima. Tu i tamo tinjala bi po koja zvezda ili sveće kroz prozorska okna najupornijih sugrađana. Nestašica sijalica i baterijskih lampi objašnjavala se merama štednje. Nikli su pokreti za povratak prirodi u kojoj su se palile logorske vatre i gde se igralo u čast drevnih bogova svetlosti. Nažalost, i to je bilo kratkog veka, jer su vlasti zabranile masovna okupljanja i ples.
U početku su se sugrađani organizovali u grupe, zajedno negodovali, zvali komunalne službe, pisali žalbe novinama i gradonačelniku. No, vremenom ih je neko ubedio da je nedostatak svetla sasvim prirodna stvar. Eto, i stanovnici drugih delova planete žive mesecima bez sunčeve svetlosti, pa šta im fali? Iako namrgođeni, i dalje jedu, spavaju, životare. Sunce je precenjeno, osim toga i nezdravo za istanjenu i preosetljivu kožu dvadeset prvog veka.
I tako su se ljudi osamili.
Čak je i reka, na kojoj je ležao nekad blještav grad, bila nalik tamnom, tečnom blatu. Slutio sam da će uskoro prestati da teče. Bez ijedne iskrice, bez odraza meseca. A inače, mesec bi se nakratko pojavio, nekako bolesno siv, pa bi ubrzo izbledeo, ostavljajući stanovnike izgubljene u do juče poznatim ulicama.
Rešio sam da proverim gde je ne-danu kraj. Odnosno, ima li nade u pravi, osvetljeni početak novog. Odvraćali su me; zalutaćeš u mraku – govorili su, poješće te. Ali bio sam odlučan: život ili večita noć.
Stavio sam Ducija na povodac i krenuo. Njušio sam mirise, osluškivao korake. Ja! – skoro slep. Ja! – oko koga je sve oduvek zamrljano; ja! - koji oblike razaznajem samo zbog obojenosti života. Međutim, nešto se u meni pobunilo: zar i boje da nestanu? Kako ću prepoznavati ljude, životinje, cveće ... stvari bez boja?
„E pa sad znate kako je meni oduvek!“, govorio sam prolaznicima koji su se međusobno sudarali. Klimali su glavama, kao da odjednom shvataju šta znači biti slepac.
Na izlasku iz grada Duci je ubrzao tempo. Zamirisali su četinari, lipe, zelenkade, mošus srndaća koji je netom prošao, zašumeli su potoci i povetarac. Seo sam, izoštrenih čula, na neki panj i čekao ... čekao ... da se život rasani.
I tada se desilo: ugledao sam Ducijeve oči. Bile su tamne poput noći, ali bistre i svetlucave. Nikada pre toga nisam ih video izbliza; nikada nisam – mireći se sa svojim slepilom – ni pokušavao da razaznam ono što se nalazilo ispod čuperaka (oh – riđe!) dlake. Pseći pogled igrao mi je po licu. I premda nisam imao pojma o ljubavi, prepoznao sam je u njemu.
Gle – pomislih – progledao sam! Jer, oko mene se otvorila šuma – zelena, žuta, smeđa, crvena, mirisna, bučna u tišini. Nisam je tako zamišljao. Bila je savršena u svojoj nesavršenosti. Čak je i blato na mojim cipelama delovalo nekako životno, toplo, voljivo. Mlako sunce, tek izronilo, prostrlo je dovoljno svetlosti da prvi put sagledam lepotu – možda i sasvim običnu, svakodnevnu. Ona druga, toplija i od sunčevih zraka, sijala je iz Ducijevih očiju.
Onda sam pohrlio nazad, da ljudima otkrijem tajnu.


Na konkurs je stiglo pet priča.
Glasaćete po sistemu 3, 2, 1, do petka, 10. marta do 20h.
- - - - - - - - - -
Priča br. 1
VODI ME DO KRAJA
Kada mi je prvi put predloženo da probam, odbio sam sa gnušanjem. Međutim, kako je vreme prolazilo, postajao sam zagrejaniji za samu ideju. Budimo relani, teško da sam mogao biti gori nego što već jesam. I sam znam da nisam baš najveštiji, a evo, čak mi je i devojka rekla da treba da se malo popravim
Jeste došlo novo vreme i novo doba, ali opet, nije mi baš lako. Sramota me. Sve pomislim šta će drugi da kažu. Međutim, shvatio sam da nema drugog rešenja, moraću da progutam ponos. Probaću, pa šta bude. Njen užitak, je i moj, zar ne?. Ne kažu džabe da je najveći afrodizijak uzbuđenje našeg partnera. Srećom, moj najbolji prijatelj Žare, mi je predložio idealno rešenje. Treba mi učiteljica.
Danas mi dolazi učiteljica, po Žaretovoj preporuci. Pripremio sam se za početak mog novog života, života muškarca koji može svaku ženu da dovede do neslućenog užitka.
Popio sam ne brzinu dve ujka Rakine, duboko uzdahnuo i pripremio se da naučim nešto najvažnije u životu – kako zadovoljiti ženu. A kada je tu i prava učiteljica, onda valjda ne može da omane. Srećom, pa njoj nije neprijatno.
Raskomotio sam se i polako joj prišao. Već me čekala na udubno zavaljena na krevetu.
Nežno sam je poljubio.
Spustio sam usne na njen vrat.
„Nežno mi miluj telo“, rekla je tihim i senzualnim glasom.
Ruke su mi polako prolazile preko njenih oblina.
Počeo sam da joj ljubim i mazim grudi.
„Ne okreći bradavice kao da su prekidači, samo nežno pređe preko njih vrhom jezika. Tako, baš je tako dobro“
Jezikom sam spuštao sve niže i niže niz stomak, preko pupka, pa onda i još niže.
„Polako, nemoj da žuriš. Vrati se nežno jezikom preko stomaka, pa do grudi. Lagano, i dalje vrhom jezika, ne kao da ližeš sladoled. Sve vreme miluj moje telo rukama. Sad kreni ka dole.“
Napregnuto sam pratio uputstva i spuštao se niz njen stomak, ka brežuljku prekrivenim nežnim pokrivačem.
„Sad samo nežno, nežno“, čuo sam njen glas. Disala je sve brže i bržže.
„Ne tu, malo niže tako , to, je pravo mesto. Samo nežno, ne pritiskaj.“, glas joj je već bio isprekidan.
„Bravo, sad se malo pomogni prstima. Odlično, a sada i jezikom.“
Pažljivo sam slušao i narednih dvadesetak minuta, sve dok više nije ništa govorila, već samo zadovoljno uzdisala. U trenutku kada su nam se napokon spojila tela, osetio sam nezapamćeno uzbuđenje. I dalje mi je povremeno sugerisala kada da ubrzam, kada da usprim, kako da ju poljubim, dodirnem. Kada smo zajedno stigli do vrhunca, činilo mi se da je vreme stalo.
Obliven znojem isteturao sam se iz kreveta i otišao pod tuš.
Nešto kasnije, kada sam ponovo bio sam, pozvao sam Žareta.
„E, matori, ovo je bilo neverovatno.“, uzbuđeno sam mu rekao
„Lepo ti ja kažem, jeste među skupljima na tržištu, ali vredi svake pare.“
„Ma, da sam znao da je ovako dobra platio bih još i ranije. Nema greške sa njom. Vodila me korak po korak, pa glas, pa one lampice koje se pale da te usmere. Ma genijalno, nema bolje seksi lutke. Kasnije ću da utvrdim gradivo, pa kada sutra pozovem devojku, prirediću joj događaj za pamćenje.“
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
VODIM TE, VODIŠ ME
U predvečerje smo moj Duci i ja krenuli na put. Bio je to još jedan od onih hladnih, otuđenih dana, zamrznut u vremenu. Mrtav dan, koji je počeo isto kao i prethodni: mrakom. Dan bez imena, čije se trajanje oteglo od juče, prekjuče ili od ko-zna kad.
Već nedeljama, a možda i mesecima, grad se postepeno gasio. Prvo su utrnule ulične svetiljke, zatim neonske reklame i natpisi na radnjama, a zatim su iščezla svetla na prozorima. Tu i tamo tinjala bi po koja zvezda ili sveće kroz prozorska okna najupornijih sugrađana. Nestašica sijalica i baterijskih lampi objašnjavala se merama štednje. Nikli su pokreti za povratak prirodi u kojoj su se palile logorske vatre i gde se igralo u čast drevnih bogova svetlosti. Nažalost, i to je bilo kratkog veka, jer su vlasti zabranile masovna okupljanja i ples.
U početku su se sugrađani organizovali u grupe, zajedno negodovali, zvali komunalne službe, pisali žalbe novinama i gradonačelniku. No, vremenom ih je neko ubedio da je nedostatak svetla sasvim prirodna stvar. Eto, i stanovnici drugih delova planete žive mesecima bez sunčeve svetlosti, pa šta im fali? Iako namrgođeni, i dalje jedu, spavaju, životare. Sunce je precenjeno, osim toga i nezdravo za istanjenu i preosetljivu kožu dvadeset prvog veka.
I tako su se ljudi osamili.
Čak je i reka, na kojoj je ležao nekad blještav grad, bila nalik tamnom, tečnom blatu. Slutio sam da će uskoro prestati da teče. Bez ijedne iskrice, bez odraza meseca. A inače, mesec bi se nakratko pojavio, nekako bolesno siv, pa bi ubrzo izbledeo, ostavljajući stanovnike izgubljene u do juče poznatim ulicama.
Rešio sam da proverim gde je ne-danu kraj. Odnosno, ima li nade u pravi, osvetljeni početak novog. Odvraćali su me; zalutaćeš u mraku – govorili su, poješće te. Ali bio sam odlučan: život ili večita noć.
Stavio sam Ducija na povodac i krenuo. Njušio sam mirise, osluškivao korake. Ja! – skoro slep. Ja! – oko koga je sve oduvek zamrljano; ja! - koji oblike razaznajem samo zbog obojenosti života. Međutim, nešto se u meni pobunilo: zar i boje da nestanu? Kako ću prepoznavati ljude, životinje, cveće ... stvari bez boja?
„E pa sad znate kako je meni oduvek!“, govorio sam prolaznicima koji su se međusobno sudarali. Klimali su glavama, kao da odjednom shvataju šta znači biti slepac.
Na izlasku iz grada Duci je ubrzao tempo. Zamirisali su četinari, lipe, zelenkade, mošus srndaća koji je netom prošao, zašumeli su potoci i povetarac. Seo sam, izoštrenih čula, na neki panj i čekao ... čekao ... da se život rasani.
I tada se desilo: ugledao sam Ducijeve oči. Bile su tamne poput noći, ali bistre i svetlucave. Nikada pre toga nisam ih video izbliza; nikada nisam – mireći se sa svojim slepilom – ni pokušavao da razaznam ono što se nalazilo ispod čuperaka (oh – riđe!) dlake. Pseći pogled igrao mi je po licu. I premda nisam imao pojma o ljubavi, prepoznao sam je u njemu.
Gle – pomislih – progledao sam! Jer, oko mene se otvorila šuma – zelena, žuta, smeđa, crvena, mirisna, bučna u tišini. Nisam je tako zamišljao. Bila je savršena u svojoj nesavršenosti. Čak je i blato na mojim cipelama delovalo nekako životno, toplo, voljivo. Mlako sunce, tek izronilo, prostrlo je dovoljno svetlosti da prvi put sagledam lepotu – možda i sasvim običnu, svakodnevnu. Ona druga, toplija i od sunčevih zraka, sijala je iz Ducijevih očiju.
Onda sam pohrlio nazad, da ljudima otkrijem tajnu.