- Poruka
- 131.089
Nije vam se pisalo, stigle su samo dve priče za koje možete glasati do 08.02. do 21h.
Imate 5 poena na raspolaganju koje možete podeliti kako želite.
Priča br. 1
STRAH
Ištvan je stajao pred prodavačicom peciva i samo je nijemo gledao direktno u
nju sve dok je mogao izdržati, a onda je naglo oborio glavu posustajući.
Prodavačica je ponovo upitala šta želi, a Ištvan je blago otvorio usta. Krenuo
je neki jeftin glasak iz njegovog ždrijela, ali se onda pretvorio u piskutavi
neartikulisani, ali veoma tihi, vrisak. Šta mu je drugo preostajalo nego da
svoju nemoć da svojski progovori i kaže ono što ima reći, prikrije muklim
kašljem. To je i učinio: kratko se zakašljao, a onda što dubljim glasom, koji
je opet postajao sve tanji, rekao: „Dvije kifle i hljeb.“ Prodavačica ga je
počastila iskrivljenim osmijehom, kao da je rekla: kakav idiot, ni pričati ne
zna kako treba.
Zgrabio je plastičnu vrećicu i izjurio iz pekare kao preplašeni lopov kojeg
umalo da uhvate usred velike krađe. A te večeri je igrao premijeru predstave
koju su pripremali posljednjih tri mjeseca. Glumio je sporednu ulogu, ali
scene u kojima se pojavljivao i replike koje je izgovarao bile su ključne za
kompletnu radnju. Lik kojeg je glumio izlazio je na scenu onda kada dolazi
do najvećih obrata u predstavi i onda kada je pažnja publike na samom
vrhuncu, odnosno, onda kada njegove riječi trebaju odjeknuti cijelom salom,
potaknuti emocije da preplave gledalište.
Istini za volju, nije ovo bila prva takva uloga za njega. Naprotiv, igrao je u
pozorištu već punih deset godina, u preko stotinu različitih predstava. Igrao
je i glavne i sporedne uloge, sa strogim i bezosjećajnim režiserima kojima je
jedino bilo važno da čuju gromoglasan aplauz na kraju predstave i da znaju
kako je svaki glumac dao maksimum od sebe. U glumcima nisu vidjeli ljude,
već skice za likove koji trebaju oživjeti na daskama koje život znače.
Bio je, dakle, Ištvan prekaljeni glumac, sa mnogo iskustva, bez tračka treme
pred izlazak na scenu. No, u zadnjih dvije-tri godine dešavalo mu se nešto
veoma čudno. Počeo je pridavati prevelik značaj običnim životnim
situacijama i razmišljati unaprijed kako će se nešto odvijati. U svaki kontakt
sa drugim ljudima počeo je ulaziti sa dozom straha. U početku se bojao
dugotrajnog pogleda u oči. Onda se taj strah počeo širiti i prelaziti i na druge
segmente međuljudske komunikacije. Počeo je razmišljati i o tome šta će
reći, kako će to izgovoriti, kakvom bojom glasa, kojim tonom, koliko glasno.
Međutim, najteže od svega je bilo to što se strah počeo manifestovati na
različite načine. S njim je obavezno dolazila drhtavica, najprije ruke, a onda
glava i cijelo tijelo. Tresao se kao prut. Onda bi mu se dlanovi počeli znojiti,
osjećao je kako mu se usta naglo suše i pokušavao je skupiti kapljice
pljuvačke kako bi ih bar malo navlažio, jer je još teže bilo govoriti suhih
usta. Osjećao je i kako mu se znoj sljeva niz pazuha. I ne bi to bilo naročito
važno da se Ištvan nije počeo brinuti zbog toga što će njegovi sagovornici
primijetiti njegov strah. Od te pomisli strah je postajao još jači, a njegova
manifestacija još izražajnija. Šta će neko pomisliti ako primijeti njegovu
drhtavicu, ako primijeti znojne dlanove? Te misli su ubijale u njemu svaku
primisao o započinjanju razgovora s nekim, naročito s nepoznatim ljudima.
Onda se strah prenio i na posao. Kada bi dolazio na probe, izgovarao bi
najprije pozdravne riječi, ali iz njegovih usta su izlazili najneobičniji zvukovi.
Prije samog pozdrava počeo bi razmišljati o tome kako da pozdravi, šta tačno
da kaže, na koji način, a onda bi postajao siguran da to neće izaći na dobro,
odnosno, da njegov glas neće uspjeti da iznese riječi onako kako bi trebao.
Njegovi kolege i kolegice su to počeli primjećivati pa su se šalili na njegov
račun. Pitali su ga da li je doručkovao, zatim, hoće li moći izgovoriti svoj dio
teksta. Tako se strah pojačavao, a s njim i Ištvanova nesigurnost. Zato je u
zadnje vrijeme sve manje glumio i prihvatao je isključivo sporedne uloge sa
što manje teksta.
Večerašnja je bila ipak malo složenija. Ištvan je išao prema pozorištu, a u
mislima je ponavljao tekst. Govorio je sebi da on to može, da će izgovoriti sve
na najbolji način i da će strah jednostavno splasnuti čim izgovori prvu riječ.
Ali, prva riječ... To je bilo najteže od svega. Kada izgovori nju, onda ostale
riječi izlaze nekako lakše, sigurnije i strah, zaista, polako nestaje. To je bilo
dosadašnje iskustvo, ali malo je bilo koristi od njega. Ištvan se nije mogao
osloboditi lošeg predosjećaja i neopisivog paničnog straha koji se rađao u
njemu, ili je možda zauvijek bio tu, uspavan, a onda se iznenada, bez
ikakvog razumnog razloga, probudio.
Stojao je iza pozornice, pokušavao slušati ostale glumce, ali u mislima je bilo
samo jedno: moj glas neće izdržati; neću moći izgovoriti nijednu rečenicu.
Kako se približavalo vrijeme njegovog izlaska na pozornicu, tako je rastao i
strah od govora. Osjećao je kako se, poput vulkana, spremnog da u svakom
času eruptira, strah pretvara u panični napad. Nisu pomagale ni vježbe
disanja, ni psihološki trik sa odbacivanjem loših misli, panika je govorila iz
dubine njegova tijela i preuzimala je kontrolu nad njim. Ubrzo je bio siguran
da on, zapravo, ne zna govoriti; da njegov organizam više nije sposoban da
proizvodi normalne glasove. Strah ga je prosto ubijedio u to. Gledao je oko
sebe i razmišljao šta da uradi, gdje da pobjegne. Nije pronalazio izlaz, a
jedna kolegica mu je mahala rukom dajući znak da je vrijeme da izađe na
scenu.
Zakoračio je nesigurno, a onda prišao mjestu na kojem je trebao stajati i
izgovoriti svoju prvu repliku. Gledao je pravo u kolegu, baš onako kako
treba. Savršeno je znao tekst i tu nije bilo nikakvih problema, ali njegovim
glasom upravljao je strah. Uspio je otvoriti usta. Udahnuo je duboko, malo
je zraka ispustio između stisnutih zuba, a onda jezivo prociktao. Teško je
bilo ustanoviti čemu je sličilo ono što je ispalo iz Ištvanovih usta. Publika se
nije tome smijala, već su svi nijemo gledali i čekali šta će se desiti. Znali su
da Ištvan treba nešto reći jer je njegov kolega uporno klimao glavom u znak
pitanja, pokušavajući ga potaknuti da konačno progovori, ali sve je bilo
uzalud. Osim bijednog kratkog ciliktanja, ništa se više nije čulo.
Na scenu je stupio drugi glumac i doslovno je izgurao Ištvana sa scene, a on
je nastavio predstavu svojom replikom, kao da je sve njen planirani dio.
Ištvan se ponovo našao iza scene. Prešao je pogledom preko kolegica i kolega
koji su ga blijedo gledali, a onda je začuo režiserov strogi glas: „Gdje nađoh
ovog idiota, sve mu *****?! Upropasti mi premijeru!“
Imate 5 poena na raspolaganju koje možete podeliti kako želite.
Priča br. 1
STRAH
Ištvan je stajao pred prodavačicom peciva i samo je nijemo gledao direktno u
nju sve dok je mogao izdržati, a onda je naglo oborio glavu posustajući.
Prodavačica je ponovo upitala šta želi, a Ištvan je blago otvorio usta. Krenuo
je neki jeftin glasak iz njegovog ždrijela, ali se onda pretvorio u piskutavi
neartikulisani, ali veoma tihi, vrisak. Šta mu je drugo preostajalo nego da
svoju nemoć da svojski progovori i kaže ono što ima reći, prikrije muklim
kašljem. To je i učinio: kratko se zakašljao, a onda što dubljim glasom, koji
je opet postajao sve tanji, rekao: „Dvije kifle i hljeb.“ Prodavačica ga je
počastila iskrivljenim osmijehom, kao da je rekla: kakav idiot, ni pričati ne
zna kako treba.
Zgrabio je plastičnu vrećicu i izjurio iz pekare kao preplašeni lopov kojeg
umalo da uhvate usred velike krađe. A te večeri je igrao premijeru predstave
koju su pripremali posljednjih tri mjeseca. Glumio je sporednu ulogu, ali
scene u kojima se pojavljivao i replike koje je izgovarao bile su ključne za
kompletnu radnju. Lik kojeg je glumio izlazio je na scenu onda kada dolazi
do najvećih obrata u predstavi i onda kada je pažnja publike na samom
vrhuncu, odnosno, onda kada njegove riječi trebaju odjeknuti cijelom salom,
potaknuti emocije da preplave gledalište.
Istini za volju, nije ovo bila prva takva uloga za njega. Naprotiv, igrao je u
pozorištu već punih deset godina, u preko stotinu različitih predstava. Igrao
je i glavne i sporedne uloge, sa strogim i bezosjećajnim režiserima kojima je
jedino bilo važno da čuju gromoglasan aplauz na kraju predstave i da znaju
kako je svaki glumac dao maksimum od sebe. U glumcima nisu vidjeli ljude,
već skice za likove koji trebaju oživjeti na daskama koje život znače.
Bio je, dakle, Ištvan prekaljeni glumac, sa mnogo iskustva, bez tračka treme
pred izlazak na scenu. No, u zadnjih dvije-tri godine dešavalo mu se nešto
veoma čudno. Počeo je pridavati prevelik značaj običnim životnim
situacijama i razmišljati unaprijed kako će se nešto odvijati. U svaki kontakt
sa drugim ljudima počeo je ulaziti sa dozom straha. U početku se bojao
dugotrajnog pogleda u oči. Onda se taj strah počeo širiti i prelaziti i na druge
segmente međuljudske komunikacije. Počeo je razmišljati i o tome šta će
reći, kako će to izgovoriti, kakvom bojom glasa, kojim tonom, koliko glasno.
Međutim, najteže od svega je bilo to što se strah počeo manifestovati na
različite načine. S njim je obavezno dolazila drhtavica, najprije ruke, a onda
glava i cijelo tijelo. Tresao se kao prut. Onda bi mu se dlanovi počeli znojiti,
osjećao je kako mu se usta naglo suše i pokušavao je skupiti kapljice
pljuvačke kako bi ih bar malo navlažio, jer je još teže bilo govoriti suhih
usta. Osjećao je i kako mu se znoj sljeva niz pazuha. I ne bi to bilo naročito
važno da se Ištvan nije počeo brinuti zbog toga što će njegovi sagovornici
primijetiti njegov strah. Od te pomisli strah je postajao još jači, a njegova
manifestacija još izražajnija. Šta će neko pomisliti ako primijeti njegovu
drhtavicu, ako primijeti znojne dlanove? Te misli su ubijale u njemu svaku
primisao o započinjanju razgovora s nekim, naročito s nepoznatim ljudima.
Onda se strah prenio i na posao. Kada bi dolazio na probe, izgovarao bi
najprije pozdravne riječi, ali iz njegovih usta su izlazili najneobičniji zvukovi.
Prije samog pozdrava počeo bi razmišljati o tome kako da pozdravi, šta tačno
da kaže, na koji način, a onda bi postajao siguran da to neće izaći na dobro,
odnosno, da njegov glas neće uspjeti da iznese riječi onako kako bi trebao.
Njegovi kolege i kolegice su to počeli primjećivati pa su se šalili na njegov
račun. Pitali su ga da li je doručkovao, zatim, hoće li moći izgovoriti svoj dio
teksta. Tako se strah pojačavao, a s njim i Ištvanova nesigurnost. Zato je u
zadnje vrijeme sve manje glumio i prihvatao je isključivo sporedne uloge sa
što manje teksta.
Večerašnja je bila ipak malo složenija. Ištvan je išao prema pozorištu, a u
mislima je ponavljao tekst. Govorio je sebi da on to može, da će izgovoriti sve
na najbolji način i da će strah jednostavno splasnuti čim izgovori prvu riječ.
Ali, prva riječ... To je bilo najteže od svega. Kada izgovori nju, onda ostale
riječi izlaze nekako lakše, sigurnije i strah, zaista, polako nestaje. To je bilo
dosadašnje iskustvo, ali malo je bilo koristi od njega. Ištvan se nije mogao
osloboditi lošeg predosjećaja i neopisivog paničnog straha koji se rađao u
njemu, ili je možda zauvijek bio tu, uspavan, a onda se iznenada, bez
ikakvog razumnog razloga, probudio.
Stojao je iza pozornice, pokušavao slušati ostale glumce, ali u mislima je bilo
samo jedno: moj glas neće izdržati; neću moći izgovoriti nijednu rečenicu.
Kako se približavalo vrijeme njegovog izlaska na pozornicu, tako je rastao i
strah od govora. Osjećao je kako se, poput vulkana, spremnog da u svakom
času eruptira, strah pretvara u panični napad. Nisu pomagale ni vježbe
disanja, ni psihološki trik sa odbacivanjem loših misli, panika je govorila iz
dubine njegova tijela i preuzimala je kontrolu nad njim. Ubrzo je bio siguran
da on, zapravo, ne zna govoriti; da njegov organizam više nije sposoban da
proizvodi normalne glasove. Strah ga je prosto ubijedio u to. Gledao je oko
sebe i razmišljao šta da uradi, gdje da pobjegne. Nije pronalazio izlaz, a
jedna kolegica mu je mahala rukom dajući znak da je vrijeme da izađe na
scenu.
Zakoračio je nesigurno, a onda prišao mjestu na kojem je trebao stajati i
izgovoriti svoju prvu repliku. Gledao je pravo u kolegu, baš onako kako
treba. Savršeno je znao tekst i tu nije bilo nikakvih problema, ali njegovim
glasom upravljao je strah. Uspio je otvoriti usta. Udahnuo je duboko, malo
je zraka ispustio između stisnutih zuba, a onda jezivo prociktao. Teško je
bilo ustanoviti čemu je sličilo ono što je ispalo iz Ištvanovih usta. Publika se
nije tome smijala, već su svi nijemo gledali i čekali šta će se desiti. Znali su
da Ištvan treba nešto reći jer je njegov kolega uporno klimao glavom u znak
pitanja, pokušavajući ga potaknuti da konačno progovori, ali sve je bilo
uzalud. Osim bijednog kratkog ciliktanja, ništa se više nije čulo.
Na scenu je stupio drugi glumac i doslovno je izgurao Ištvana sa scene, a on
je nastavio predstavu svojom replikom, kao da je sve njen planirani dio.
Ištvan se ponovo našao iza scene. Prešao je pogledom preko kolegica i kolega
koji su ga blijedo gledali, a onda je začuo režiserov strogi glas: „Gdje nađoh
ovog idiota, sve mu *****?! Upropasti mi premijeru!“
