Glasanje na temu PROŠLOST JE ZAKUCALA NA VRATA

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Baudrillard

Autošoven
VIP
Poruka
131.089
Dobro veče.

Stigle su tri priče za koje možete glasati do srede 27.11. do 21h.
Imate 5 poena na raspolaganju, koje možete podeliti kako želite.


Priča br. 1

Proslost Je Zakucala Na Vrata

Ana je, kao i svake godine tog istog dana, napravila tortu. Malu i obicnu ali napravljenu sa mnogo truda, ljubavi, osmehom i po kojom suzom. Jedno parce je pojela u "njeno" ime, drugo je stavila u frizider za sebe a ostatak torte je razdelila komsinicama. Ona je veoma jaka zena dok njeno umorno lice ostavlja suprotan utisak. Zivot je samarao, sekao i lomio ali se ona nikada nije predavala. Ustajala je i isla napred ma koliko da je bolelo. Imala je jednu jedinu zelju. Sa teskim koracima, ispruzenih ruku, isla je za tom istom zeljom, dok je svakodnevnica nemilosrdno udarala u njena ledja i obarala je na kolena.
Danas je Ana obelezila osamnaest godina neizrecive ljubavi i osamnaest godina neprekidnog bola. Sa blagim uzdahom uzela je svesku u kojoj samo na ovaj dan pise. Ukoricana sveska je ukrasena likom lepe devojke sa bujnom kosom boje vatre, koja na svom ispruzenom dlanu drzi leptira predivnih nijansi raznih boja. Prstima je presla preko glatkih korica, zatim je stala i zamislila se na trenutak kao da pokusava da zaustavi vreme i zivi u svom neostvarenom snu, u svetu skrivenom negde duboko u njenom srcu. Posle krace odsutnosti, uzela je olovku i pocela da pise.

"Oci moje lepe i mile, da li cujes koliko zovem te!? Gde li su te sve ove godine skrile?! Ja neizmerno i neizrecivo volim te!"

Spustila je olovku a niz obraze joj potekose krupne suze. Plakala je tiho i patila jako. Iznenadno kucanje na vratima je trglo Anu iz njenih misli.
Brzo je obrisala oci, ustala sa stolice, ispravila bluzu na sebi i krenula da otvori.
Devojka, mlada i lepa, duge plave kose stajala je ispred i sa osmehom pitala:
- Da li ste vi Ana Markovic?
- Da, ja sam.. - Zbunjeno je odgovorila dok su joj kroz glavu prolazile nepovezane misli. Ukoceno je gledala devojku ispred sebe, kao da stoji pred ogledalom i gleda svoj odraz iz mladosti, bas na onom raskrscu gde zapocinju njena ljubav i bol.
- Zovem se Milena. - A onda je sa iskrama u ocima nastavila - Ja sam beba koju su protiv tvoje volje oduzeli. Ja sam tvoja cerka.
Ani se izgubilo tlo pod nogama. Za trenutak je stajala potpuno izgubljena, a onda je sa sebe pokidala lance nemoci, pruzila tople majcinske ruke da u zagrljaj primi svoje cedo i glasom koji se trese prekinula tisinu:
- Duso moja! Mila moja!
- Mama.. - Zagrlile su se cvrsto i nekoliko sekundi stajale nepomicno.
- Hajdemo unutra duso. Danas ti je rodjendan i parce torte te ceka.
Obe su se nasmejale i zatvorile vrata, vrata proslosti.
 
Priča br. 2

Prošlost je zakucala na vrata


Godina je dve hiljade šesta. A njemu je devedeset dve. Ili tako nešto. Devedeset, do devedeset tri godine, ni sam nije potpuno siguran, i to što nije siguran nema nikakve veze sa starošću ili nekakvom demencijom, već isključivo zbog toga što je toliko puta u životu slagao za svoj datum rođenja da više ne zna koji je pravi.
Ne zna tačno svoje godine ali i dalje bi mogao da presadi rožnjaču, promeni boju dužice, sad bi mogao do najsitnijih detalja da izdeklamuje sve o optičkom delu oka, ili da izvede operaciju na otvorenom srcu. Znao bi i šta da ubrizga da to srce stane. Ako ste osoba čije je srce potrebno ili poželjno zaustaviti. I dalje zna štošta iako je medicinu prestao da praktikuje pre otprilike šezdeset godina. Ne svojom voljom, naravno.
Lukas sada, u svojoj devedeset drugoj ili kojoj već godini, sedi i posmatra mirnu vodu jednog zaliva u Patagoniji sa trema svog staračkog doma. Tu, napolju, je već neko vreme i pomalo ga hvata jeza. Oktobar je, i večeri su prohladne, a Lukas ne može sam da ogrne ćebe koje mu leži prebačeno preko kolena. On je sada jedva pokretan. Šteta. I dalje tako britak, i dalje tako bistar um, u jednom toliko beskorisnom telu. Bolničarke nema u blizini. One odvratne, tamnopute bolničarke nema ni na vidiku, pomislio je.
Sve mu je hladnije i to mu vraća sećanja na one dane kada se sakrivao poput izgladnelog i smrznutog psa po onim rupama od stanova i ruševinama napuštenih objekata, bežeći od onih koji su hteli da mu dođu glave.Taj mraz kosti i dalje pamte.
Da može, smejao bi im se svima u lica sada. Toliko godina kasnije, svi su oni verovatno već mrtvi, a on je i dalje živ. Proživeo je ostatak života prilično dobro, ovde u Argentini, zemlji koja mu je omogućila spas. Tu se oženio, dobio kćeri i sinove, unučiće, sada već i praunuke. Da, bio je to jedan sasvim dobar život. Jedino je smatrao da je šteta što niko od dece, unuka i praunuka nije nosio njegovo prezime. Ili znao njegovo pravo ime. Ali, tako je moralo biti. Iako se on nikada ni za šta nije kajao i sve svoje postupke je i danas smatrao opravdanim i legitimnim, tako je moralo biti. Drugačije svi oni ne bi bili bezbedni.
Veče u zalivu je bilo tiho. Na površini vode su se ogledale svetiljke koje su bile postavljene po šetalištu duž cele obale. Delovalo je kao da su se u vodu spustile male, treperave zvezde. Lukas je, pak, osećao neki nemir. Bivalo mu je sve hladnije. Udahnuo je duboko. Eh, da mu je da samo još jednom "operiše" dužicu svojom metodom, pomisli. Da od crnog napravi plavo.
Iz sete ga prenu neko komešanje u hodniku. Galama je postala nešto glasnija i nekoliko trenutaka kasnije na tremu se pojaviše ljudi u uniformama. Neko od njih oštrim, odsečnim glasom reče:
"Bruno Hameršmit! Doktore Bruno Hameršmit, hapsim vas zbog ubistava i okrutnih medicinskih eksperimenata tokom..." - Starac se nasmeja. Bruno Hameršmit. Niko ga nije oslovio tako još od 1945.
 
Priča br. 3

Ејдан и Трејси су се упознали у средњој школи. Обоје су били лепи, харизматични, и бунтовни. Кул клинци. Почели су да се забављају, и било им је заиста забавно. Често су се возикали по граду у Ејдановом старом, зеленом камионету, тражећи забачена места на којима могу да буду интимни. Умели су сатима да леже на хауби, гледајући у звезде. Пушили су траву, и љубили се. Причали су, маштали, смејали се. Увече би нашли неког старијег да им купи алкохол. Одмах након дипломирања, обоје су се запослили. Недуго затим, одлучили су да живе заједно. Рад на улазним позицијама, за минималну дневницу, био је стресан. Процес осамостаљивања такође. Али им је кристал мет помагао да све постигну, и издрже. После око годину дана, венчали су се у Рину. Трејси није престала да пије, нити да користи наркотике када је затруднела, али су, упркос томе, добили здравог, малог дечака, кога су назвали Теодор. Ејдан је већ неколико месеци пре рођења сина користио хероин, и сматрао је да је дошло време да своју супругу упозна са осећајем ултимативног блаженства који је изазивао, том вештачки индукованом нирваном. Имала је двадесет и четири године када је нашао њено беживотно тело на поду изнајмљеног стана. Теодор је плакао, склупчан у ћошку дневне собе. Неспреман да се суочи са животом без ње, да буде самохрани отац, дао га је на усвајање. Дан када је то урадио, био је последњи дан када је принео шприц својој вени. Променио је државу, променио је пријатеље, променио је чак и своје име. Све како би их заборавио. Више од двадесет година је прошло од тада, али он је и даље ноћу имао кошмаре који су га враћали у ту собу, те вечери. Посматрао је разноврсну вегатацију у дворишту своје куће, кроз прозор кухиње са црвеним елементима, уређене у стилу седамдесетих година, док је припремао говеђе шницле са пропрженим белим луком, и додатком печурака и плавог сира. Волео је да кува за своју породицу, а Џесика, његова жена, и Лиз, његова седмогодишња ћерка, његов мали анђео, ускоро би требало да се врате из куповине. Радио је свакакве послове, махом физичке, током претходне деценије. Тренутно је био запослен на градилишту. Није му било тешко, јер је знао да то ради због њих. И када је зној капљао низ његово преплануло чело, и када је сунце пржило његове истетовиране, мишићаве руке, он се није жалио. Изненада, неко је покуцао на улазна врата. „Ко још куца данас?“ помислио је. „Ко је тамо!?“ повикао је. „Ваш нови комшија!“ зачуло се са трема. Отишао је у предсобље, отворио врата и угледао плавокосог, крупног младића широких рамена. „Ејдан Смит?“, питао је момак. Као да га је нешто пресекло у том тренутку. Нико га није назвао тим именом од када му је мајка умрла. Намрштио се. „Ко си ти?“, питао је. Младић га је одмерио продорним погледом у коме је било нечег тако познатог. „Здраво, тата.“ рекао је.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top