- Poruka
- 131.089
Dobro veče.
Stigle su tri priče za koje možete glasati do srede 27.11. do 21h.
Imate 5 poena na raspolaganju, koje možete podeliti kako želite.
Priča br. 1
Proslost Je Zakucala Na Vrata
Ana je, kao i svake godine tog istog dana, napravila tortu. Malu i obicnu ali napravljenu sa mnogo truda, ljubavi, osmehom i po kojom suzom. Jedno parce je pojela u "njeno" ime, drugo je stavila u frizider za sebe a ostatak torte je razdelila komsinicama. Ona je veoma jaka zena dok njeno umorno lice ostavlja suprotan utisak. Zivot je samarao, sekao i lomio ali se ona nikada nije predavala. Ustajala je i isla napred ma koliko da je bolelo. Imala je jednu jedinu zelju. Sa teskim koracima, ispruzenih ruku, isla je za tom istom zeljom, dok je svakodnevnica nemilosrdno udarala u njena ledja i obarala je na kolena.
Danas je Ana obelezila osamnaest godina neizrecive ljubavi i osamnaest godina neprekidnog bola. Sa blagim uzdahom uzela je svesku u kojoj samo na ovaj dan pise. Ukoricana sveska je ukrasena likom lepe devojke sa bujnom kosom boje vatre, koja na svom ispruzenom dlanu drzi leptira predivnih nijansi raznih boja. Prstima je presla preko glatkih korica, zatim je stala i zamislila se na trenutak kao da pokusava da zaustavi vreme i zivi u svom neostvarenom snu, u svetu skrivenom negde duboko u njenom srcu. Posle krace odsutnosti, uzela je olovku i pocela da pise.
"Oci moje lepe i mile, da li cujes koliko zovem te!? Gde li su te sve ove godine skrile?! Ja neizmerno i neizrecivo volim te!"
Spustila je olovku a niz obraze joj potekose krupne suze. Plakala je tiho i patila jako. Iznenadno kucanje na vratima je trglo Anu iz njenih misli.
Brzo je obrisala oci, ustala sa stolice, ispravila bluzu na sebi i krenula da otvori.
Devojka, mlada i lepa, duge plave kose stajala je ispred i sa osmehom pitala:
- Da li ste vi Ana Markovic?
- Da, ja sam.. - Zbunjeno je odgovorila dok su joj kroz glavu prolazile nepovezane misli. Ukoceno je gledala devojku ispred sebe, kao da stoji pred ogledalom i gleda svoj odraz iz mladosti, bas na onom raskrscu gde zapocinju njena ljubav i bol.
- Zovem se Milena. - A onda je sa iskrama u ocima nastavila - Ja sam beba koju su protiv tvoje volje oduzeli. Ja sam tvoja cerka.
Ani se izgubilo tlo pod nogama. Za trenutak je stajala potpuno izgubljena, a onda je sa sebe pokidala lance nemoci, pruzila tople majcinske ruke da u zagrljaj primi svoje cedo i glasom koji se trese prekinula tisinu:
- Duso moja! Mila moja!
- Mama.. - Zagrlile su se cvrsto i nekoliko sekundi stajale nepomicno.
- Hajdemo unutra duso. Danas ti je rodjendan i parce torte te ceka.
Obe su se nasmejale i zatvorile vrata, vrata proslosti.
Stigle su tri priče za koje možete glasati do srede 27.11. do 21h.
Imate 5 poena na raspolaganju, koje možete podeliti kako želite.
Priča br. 1
Proslost Je Zakucala Na Vrata
Ana je, kao i svake godine tog istog dana, napravila tortu. Malu i obicnu ali napravljenu sa mnogo truda, ljubavi, osmehom i po kojom suzom. Jedno parce je pojela u "njeno" ime, drugo je stavila u frizider za sebe a ostatak torte je razdelila komsinicama. Ona je veoma jaka zena dok njeno umorno lice ostavlja suprotan utisak. Zivot je samarao, sekao i lomio ali se ona nikada nije predavala. Ustajala je i isla napred ma koliko da je bolelo. Imala je jednu jedinu zelju. Sa teskim koracima, ispruzenih ruku, isla je za tom istom zeljom, dok je svakodnevnica nemilosrdno udarala u njena ledja i obarala je na kolena.
Danas je Ana obelezila osamnaest godina neizrecive ljubavi i osamnaest godina neprekidnog bola. Sa blagim uzdahom uzela je svesku u kojoj samo na ovaj dan pise. Ukoricana sveska je ukrasena likom lepe devojke sa bujnom kosom boje vatre, koja na svom ispruzenom dlanu drzi leptira predivnih nijansi raznih boja. Prstima je presla preko glatkih korica, zatim je stala i zamislila se na trenutak kao da pokusava da zaustavi vreme i zivi u svom neostvarenom snu, u svetu skrivenom negde duboko u njenom srcu. Posle krace odsutnosti, uzela je olovku i pocela da pise.
"Oci moje lepe i mile, da li cujes koliko zovem te!? Gde li su te sve ove godine skrile?! Ja neizmerno i neizrecivo volim te!"
Spustila je olovku a niz obraze joj potekose krupne suze. Plakala je tiho i patila jako. Iznenadno kucanje na vratima je trglo Anu iz njenih misli.
Brzo je obrisala oci, ustala sa stolice, ispravila bluzu na sebi i krenula da otvori.
Devojka, mlada i lepa, duge plave kose stajala je ispred i sa osmehom pitala:
- Da li ste vi Ana Markovic?
- Da, ja sam.. - Zbunjeno je odgovorila dok su joj kroz glavu prolazile nepovezane misli. Ukoceno je gledala devojku ispred sebe, kao da stoji pred ogledalom i gleda svoj odraz iz mladosti, bas na onom raskrscu gde zapocinju njena ljubav i bol.
- Zovem se Milena. - A onda je sa iskrama u ocima nastavila - Ja sam beba koju su protiv tvoje volje oduzeli. Ja sam tvoja cerka.
Ani se izgubilo tlo pod nogama. Za trenutak je stajala potpuno izgubljena, a onda je sa sebe pokidala lance nemoci, pruzila tople majcinske ruke da u zagrljaj primi svoje cedo i glasom koji se trese prekinula tisinu:
- Duso moja! Mila moja!
- Mama.. - Zagrlile su se cvrsto i nekoliko sekundi stajale nepomicno.
- Hajdemo unutra duso. Danas ti je rodjendan i parce torte te ceka.
Obe su se nasmejale i zatvorile vrata, vrata proslosti.