Glasanje na temu KAPIJA

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Baudrillard

Autošoven
VIP
Poruka
131.089
Dobro veče.

Stigle su tri priče za koje možete glasati do 16.03. do 21h.
Imate 5 poena koje možete podeliti kako želite.


Priča br. 1

Tricornium - kapija u večnost

Kako smo, uopšte, došli na tu ideju?
Pa, Marko je imao tu neku bivšu iz Ritopeka. Ono, smuvali su se u KST-u, klasična priča.. Ona darkerka, ali fina, kulturna, studirala istoriju umetnosti, a i on se uvek ložio na prošla vremena i tako. Još kad je saznao da oni tamo, u tom Ritopeku, imaju i grupicu koja se bavi istorijom mesta, opasno se primio. A i nije bila neka ekipa, par mršavih klinaca na lakim drogama i nekoliko sličnih devojaka, kao nešto istražuju i strašno su se pravili važni. Jedino je ta njegova bivša, Vanja se zvala, tu nešto vredela.
Imena?
Ne, ne sećam se njihovih imena, jedva da sam ih sreo koji put. Ako mene pitate, samo klinci koji imaju kompleks što žive na periferiji pa grade sebi priču. Elem, i tako smo bili nekoliko puta tamo i održali su nam predavanje o svom selu ( nazovimo stvari pravim imenom) koje vuče poreklo još iz antičkih vremena. Kao, Rimljani su mu dali ime Trikornijum, bio im važna baza na Dunavu, a pre njih su tu bili Kelti i pre njih još neko, i tako..
Kuća?
Da, da, prvo su nam pričali priče o ukletoj kući, o duhovima i tako to.. Ali to su uglavnom bila trabunjanja pijanih klinaca. Kad je Marko pitao da mu pokažu kuću krenuli su da se izvlače na fore, kao mnogo je strašna, sve je to istina, bla, bla, truć.. Mislim, gluposti. Međutim, Vanja je sve vreme bila ozbiljna oko toga. Nije mnogo pričala i izgledalo je kao da i ne želi da se o tome priča. E, onda je Marko opet insistirao da vidi kuću i tad su se posvađali. Tada su valjda i raskinuli. Mi smo se odmah vratili u civilizaciju i mislio sam da je to gotova priča.
Nekoliko meseci nismo ni spominjali tu epizodu, mislim da je Marku bilo neprijatno. Da, nismo išli ni u KST.
Kako je to ponovo iskrslo?
Pa, valjda je Marka ta ukleta kuća baš fascinirala, nemam pojma, u svakom slučaju, pozvao me je jednog dana da dođem do njega da mi nešto pokaže. Čim sam ušao, video sam da je ozbiljan. Pokazao mi je na neke papire na stolu. Pogledao sam pažljivije i video da su to kopije i fotografije stranica i stranica knjiga, mape, slike i skice starih utvrđenja i raznih kamenih skulptura.. I sve su bile na čudnim jezicima. Prepoznao sam latinski i neke rune, ali nisam imao pojma šta znače. Pogledao sam Marka upitno, a on je nervozno zaklimao glavom i ispričao mi priču o kamenoj kapiji - portalu, o druidima koji su je sagradili i čuvali, o Rimljanima koji su preuzeli brigu o portalu..
Gde?
Pa, u Ritopeku, o tome vam pričam. Kao, legende kažu da postoji, ali niko nema pojma gde vodi ili bilo šta drugo o tome. Još mi je objašnjavao kad nas je prekinulo zvono. Ubrzo se vratio sa jednim od onih klinaca.
Ime?
Ne, rekao sam vam da se ne sećam njihovih imena. Mršavi, bubuljičavi lik koji je odmah počeo da nam drži predavanje o topologiji, mapama, orijentiringu.. Nisam shvatao šta uopšte priča, ali kad mu je Marko dao odštampani snimak Google mapa, ovaj je precizno označio jedno mesto. Još malo nas je davio pa je otišao..
Koje mesto?
E, tu je, kako se ispostavilo , bila ta "ukleta" kuća. A, sudeći po koordinatama sa nekog engleskog sajta, tu se nalazila i ta druidska/rimska skulptura. Ta kapija.. Savršeno su se poklapale.
Posle toga?
Pa, shvatate da je Marko postao vrlo uznemiren, da ne kažem opsednut. Insistirao je da odmah odemo tamo. Mislim, već je bio mrak, nije baš vreme za smucanje po ukletim kućama na periferiji. Jedva sam ga nagovorio da to odložimo za sutra. Otišao sam kući ; sad sam već i ja bio uznemiren. Nije mi se išlo po ukletim kućama ni noću ni danju. Mislim, nije da sam verovao u to, ne..
Kada smo otišli?
Sutra ujutru me je pozvao i rekao da se spremim jer dolazi po mene. Tek sam popio kafu, a on je već stigao. Nije hteo da ulazi unutra, odmah smo krenuli. Ćutali smo gotovo sve vreme do tamo. Pred ulazak u mesto, Marko je ukucao koordinate u GPS. Posle malo vožnje, stali smo ispred napuštene kuće skoro u centru mesta. Ono, prava napuštena, oronula kuća, polusrušena. Uostalom, videli ste je..
Da li smo ušli?
Da, odmah. Nije bilo nikoga okolo. Da, niko nas nije video. Ili bar mi nikoga nismo videli. Bazali smo po kući, obilazili je sa svih strana. Tada sam primetio ulaz u podrum i kad smo pogledali vrata videli smo te znake, kao na slici. Neke rune, nešto tako.. Podrumska vrata su, u stvari, bila ta kapija.
Ko je ušao?
Pa, iskreno, mene je oblio hladan znoj. Nisam zaista očekivao da nešto nađemo.
Marko?
Marko je gledao kao hipnotisan. Nisam stigao ni reč da kažem, a on je već krenuo unutra. Ne, nisam ga zadržao. Nisam ni pokušao. Shvatite, nisam imao pojma šta se dešava! Jednostavno je prošao kroz ta vrata i.. nestao! Zvao sam ga, vikao, ali on je bukvalno nestao!
Ne verujete mi?
Ali, morate da mi verujete..pa ja sam vas i zvao! Kad sam shvatio da nema Marka, odmah sam vas pozvao! Naravno da je tako bilo!
Nastavićemo?
Ali, rekao sam vam već sve što znam! Ispitajte Vanju, one klince, šta ja znam.. Zašto me vraćate u zatvor? Dobro, istražni, kako god..pa morate da mi verujete! Inspektore, molim vas.
 
Priča br. 2

Dvorana mnogih kapija

Svaki povratak u Dvoranu mnogih kapija bio je teži od prethodnog, a opet bio je i lakši na onaj čudan način na koji navikavanje navede čoveka da ogugla na skoro sve. Mora da je bila ovde već preko hiljadu puta. Kapije kroz koje je prošla nestajale su kao da nikad nisu ni postojale, ali to je izgledalo kao da nestane nekolicina stabala u ogromnoj prašumi minulog života gde svako od stotina hiljada drveta ima na raspolaganju večnost da dođe na red i razračuna se sa njom. U početku bila je skoro paralisana strahom da ne napravi pogrešan izbor, da ne odabere ovu ili onu kapiju i dugo je oklevala ne mogavši da se odluči jer ni jedna kapija se nije ni po čemu razlikovala od neke druge. Naprosto se nije moglo znati šta prolazak kroz koju donosi. Nakon prvih nekoliko uvidela je da je bilo sasvim svejedno kojim redom je ulazila, nakon stotinak bilo joj je skoro svejedno kuda će naredna kapija voditi jer je veoma teško podnosila vraćanje u neke delove svog života. Nevoljno i potišteno ipak je nastavljala dalje. Posle hiljadu i nešto polako je počela da uviđa nit povezanosti koja se jedva primetno provlačila kroz prividno nasumičan redosled kapija i koja je otkrivala određenu priču ili bar njoj do tada neslućen ugao posmatranja koji je dozvoljavao mnoga tumačenja i izvođenje zaključaka nekad i drastično različitih od onih do kojih je bila došla za života.

Zakoračila je i prošla kroz najbližu kapiju. Okruživala ju je kamena pustinjska visoravan. Osim malog uzvišenja kao centra kruga i beskonačne ravnice koja se veoma blago spuštala ka neuhvatljivom obodu, pogled se pružao prividno do kraja praznog i nenaseljenog sveta. Na samom vrhu brdašca nalazilo se kvadratno zaravnanje prekriveno opekom pod natstrešnicom drvene građe sa četiri stuba u uglovima kvadrata i krova prekrivenog sa više slojeva nekakvog lišća pod kojim je visilo veoma veliko zvono. Jedan čovek je sedeo pod zvonom prekrštenih nogu i zatvorenih očiju.

Popela se oprezno mu prišavši ne želeći da ga omete u onome što je radio. Nije ga ni prepoznala dok nije otvorio oči. Bio je mlad kao u vreme kad ga je poslednji put videla pre nego što je otišao iz zemlje sa ostatkom vojske koju je kralj povukao sa sobom bežeći pred nadirućom vojskom nadmoćnog okupatora. Ona je pak izgledala kao kad je sebe poslednji put videla u ogledalu u bolnici nekoliko dana pre smrti – krhka i sićušna starica skoro providne, tanane, blede kože i usporenog, zanesenog pogleda tamnih očiju koji je već virio iza granica prostora i vremena. Ona pomisli kako on ima neobično mirno držanje i njoj neprepoznatljiv izraz lica. Nije imao izgled ni srećnog, ni nesrećnog, ni usamljenog, ni zadovoljnog, ni pametnog, ni glupog, ni ludog, ni mudrog čoveka... Kakav je to pogled bio?

„Da li si ti još uvek čovek?“

„Ne znam šta reč čovek za tebe znači tako da ne znam da li jesam ili nisam. Drago mi je da te vidim, Kornelija, kao babu isto toliko kao kad si bila mlada lepotica.“

„Ko si ti sad?“

„Kralj sveta i dvorska luda ujedno.“

Pogledali su se i prsnuli u smeh kao davno kad su bili mladi i kad su se tek upoznali.

„Izvini, to je bilo baš glupo pitanje.“

„Ne, nije. Pitanje je bilo na mestu. Ko sam sad ja? Ko sam nekad bio? Još ne znam u potpunosti.“

Ućutao je na tren oklevajući, a onda nastavio odlučno, ali nevoljno.

„Ovde si sad jer ti dugujem objašnjenje. Mogao sam mnogo puta da ti se javim za onih bezmalo pola veka koliko se nismo videli i trebalo je. Bio sam sebičan i kukavica. Meni bi bilo teško da te pogledam u oči i ispričam sve, a drugačije da ti saopštim naprosto ne bi bilo u redu.“

„Otišao si u rat, preživeo, našao drugu ženu u drugoj zemlji i nikad se nisi vratio. Nikad se nisi čak ni javio telefonom,“ reče ona jetko sa prizvukom gorčine u glasu.

„Istina.“

Sedeli su i gledali se neko vreme bez reči. Ona je osećala začuđujuće malo istinske ljutnje koja je besnela u njoj doskora i izjedala je veći deo života. On je nasuprot njoj osećao olakšanje kao čovek koji nakon što je veoma dugo nosio teret na leđima neočekivano je naišao na nekoga ko ga može osloboditi nemilog pritiska.

„Razlog što ti se nisam javljao nije bila ni moja druga žena, ni nova, kralju nesklona vlast zbog koga nisam mogao da se vratim u zemlju, ništa od toga. Nisam ja tebe zaboravio ili prestao da volim, prestao sam da budem onaj koga si poznavala, onaj koga si ti volela. Promenio sam se do te mere da ni sam nisam sebe prepoznavao i mi više ne bismo mogli da se slažemo kao ranije. Ja bih smetao tebi, a i ti meni.

„Zašto? Na koji način si se promenio?“

„Umro sam. Umro na milion različitih načina. U ratu sam video razne strahote, zverstva, celu paletu sadržaja ljudske duše i prestravio sam se. Užasnuli su me drugi, moji neprijatelji, moji prijatelji, a najviše ja sam. Zgrozio sam se od onog što sam sa lakoćom i ponekad sa uživanjem radio, a još više od svega što sam samo naslućivao da se još krilo u meni. Onda je trebalo da se samo okrenem i budem isti kao da se ništa nije dogodilo? Nisam mogao. Ono što me je mučilo i razaralo mi dušu jadom mnogo godina bila je nemogućnost da odredim koji od te dvojice sam bio pravi ja.“

„Ni za šta na svetu nisam mogao da odbacim spoznaju da sam ja taj drugi, nemilosrdni ubica i pomamni, krvožedni koljač. I ne samo da sam to imao u sebi i da sam radio kad sam morao, bio sam obeležen time u srži svog bića i nisam želeo da ikad više zaboravim. Ispunilo me je životnom snagom, na neshvatljiv način me povezalo sa precima ratnicima, lovcima, iskonskim pra formama na čija večita pitanja sam ja bio ovaploćeni odgovor proistekao iz svog života i vremena. Pa opet sam bio i onaj od ranije – civilizovani građanin, obrazovani obožavatelj umetnosti, gospodin prefinjenih manira umeren u svim prohtevima i sklonostima. Obojica ne samo da bi mogli već su morali da postoje u meni. Takođe, trebalo bi da ih bude još. Meni više nije bilo dovoljno samo jedno lice, samo jedan opis. Počeo sam da shvatam da postoji još pregršt neotkrivenih ljuštura koje su kao salivene odgovarale mom biću, nijedna ga sasvim ne ispoljavajući u njegovoj svekolikoj mnogostrukosti, ali takođe ni jedna se nije mogla odbaciti i nazvati lažnom.“

„Tada sam sve drugo podredio potrazi za njima, mojim nepoznatim stranama, delovima moje duše. Moja druga žena nije baš razumevala u potpunosti šta mi se dešava, ali je intuitivno osećala da je u pitanju nešto važnije od braka, novca, karijere i uobičajenih gluposti. Ja jesam radio i donosio novac, ali sam najveći deo slobodnog vremena provodio sam u radnoj sobi posvećen svojim mislima. Ona mi je dopuštala da budem sam koliko mi je bilo potrebno. Podržavala me je, hrabrila i podsticala svojom tihom, strpljivom i povučenom ljubavlju. Jedino što je tražila je da joj pred spavanje u krevetu ispričam o svojim nedoumicama, osećanjima koja mi one bude, pitanjima koja sam sebi postavio i zaključcima do kojih sam došao. Slušala bi me i ćutala. Nakon nekog vremena, ponekad i nekoliko nedelja, rekla bi mi šta ona misli o tome. Ponekad bi me zapanjila rekavši baš ono što mi je bilo potrebno da čujem, davši mi deo slagalice koji dugo tražim i ne mogu da nađem. Kad bih je pitao kako je ona došla do toga rekla bi mi da joj je jednostavno palo na pamet. U jednom od takvih trenutaka sam shvatio da je i ona bila tragalac kao i ja i baš to nas je privuklo jedno drugom i zbližilo. Njen način je bio pasivan i oslanjao se na moj rad koji ju je pokretao i inspirisao da me neretko i prevaziđe. Zato smo mi bili dobar par. Nisam se zaljubio na prvi pogled niti je naša priča bila kao iz romana. To je ono što si izmislila da popuniš prazninu između činjenica koje su ti nedostajale. To su bile maske tvog straha. Da li sam je više voleo od tebe? Ne verujem. Mislim da je ljubav o kojoj ti govoriš upoređena sa onim što sam ja sa njom imao smešna i banalna stvar u životu. Ono što je nju i mene spajalo je beskrajno snažnije, dublje i važnije od ljubavi. Ako je i to ljubav, onda je to neka koja nije vezana za izgled drugog čoveka, za njegov karakter, ličnost ili osobine, već se zasniva na posvećenosti istim vrednostima, na istovetnom viđenju sveta i svog mesta u njemu i na međusobnom razumevanju i podršci.“

Zastao je videvši duboku tugu u koju je utonula tiho zagledana se u daljinu.

„Kornelija?“

„Nikada nisam doživela takvu vezu sa nekim. Mislim da sam instinktivno osećala da bi mogla da postoji, da bi trebalo da postoji, ali nisam imala hrabrosti da stvarno poverujem. Zašto mi se to nije dogodilo?“

„Zato što je potrebno da imaš svoj put kojim te duša vodi da bi mogla sa nekim da ga deliš. Ako nisi imala hrabrosti ni da pronađeš svoj put, šta si očekivala? Da će se neko pojaviti kao u bajci i spasiti te od tebe same? Žao mi je, ali to se ne dešava.“

Ustao je i prišao zvonu. Jednim jakim i kontrolisanim trzajem je zazvonio. Čulo se prodorno dong koje je odzvanjalo u sve slabijim i slabijim dong, dong, dong, dong... Činilo se da zvuk nikada neće prestati da se čuje iako je bio sve tiši i dopirao je sa sve veće daljine. Posle mnogo vremena zvonjava se više nije čula, ali je tišina odisala zvukom koji je upila, šuštala je, zujala i zvečala njime.

Ponovo u Dvorani mnogih kapija, bez žurbe, ali i bez oklevanja prošla je kroz sledeće vratnice. Sasvim sigurno je znala da će se jednom vratiti na uzvišenje koje će prazno sad čekati na nju i odjeke njenog zvona.
 
Priča br. 3

Sunce je pocelo da se lagano dize iznad jezera osvetljavajuci dolinu i brdo iza nje. Ovoga jutra je dolina drugacija, vijore se zastave i tu je ogradjeni vojni kamp. Na kampu su kapije a svakoj od njih po par vojnika.
Njihovi oklopi se presijavaju na suncu, nose veriznjace i drze lukove u rukama.
Na jednoj od drvenih kapija stoje mladic i iskusni vojnik gledajuci u pravcu brda odakle se ocekuje dolazak neprijatelja.
Mladic je vidno nervozan dok je njegov stariji saborac smiren, gleda svoj luk, tobolac sa strelama i pokusava da smiri mladica:
- Opusti se decko, nece doci danas. Kapetan se nada da ce stici tek za tri dana sto je dovoljno da se odmorimo.
- Mozda kapetan gresi. - rece mladic.
- Ako gresi ici cemo kuci ranije. Ovde smo bezbedni. Kapija je zatvorena i nece je otvoriti dok se ne vrate konjanici sa hranom.
- Znam ali ipak...
- Razumem te decko, - prekide ga stariji i nastavi - svi smo mi prosli kroz to, narocito sa njima i uvek smo pobedili. Pogledaj bolje ove zidove i ovu kapiju. Ista je kao ostale tri. Hrast koga ne moze lako ovan da probije a ne oni sa svojim strelama.
Mladic poce potvrdno da klima glavom i da vise paznje obraca na kapiju i kamp.
Ceo kamp je bio ogradjen drvenim zidom visokim tri metra sa cetiri identicne kapije na svakoj svojoj strani. Svaka od biih je bila najslabija tacka na maloj utvrdi ali i najbolje cuvana.
Bile su vislje od zidova kako bi mogli strazari sa njih da posmatraju okolinu dok bi ispod njih neometano konjica mogla da istrci.
Vrata su bila ojacana metalnim plocama, dovoljno teska da izdrze jake udarce dovoljno dugo, iznad vrata su bile grede vezane konopcima koje bi dvojac sa platforme iznad poslao na glave napadaca.
Sa unutrasnje strane je jos jedan par strazara, u tezim oklopima sa stitovima u levoj ruci i kopljem u desnoj. Cekaju spremni da otvore i zatvore vrata kada njihove kolege sa platforme daju signal.
Na platformi iznad vrata nas dvojac i dalje ceka, pored mladica je zvono za alarm, razmislja da li ce mu danas trebati i da li ce kapija izdrzati.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top