Glasanje na temu Iza kulisa

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Baudrillard

Autošoven
VIP
Poruka
131.089
Stiglo je šest priča za koje možete glasati do 28.11. do 21h.
Imate 10 poena na raspolaganju s tim što jednoj priči ne možete dati više od 5 poena.
I potreban je komentar o pričama za koje se glasa.


Priča br. 1

Priča bez priče iza kulise
ili
Dva sata jednog službenika


“Recite glasno svoj identifikacioni broj i zaduženja”

Nedostajala mi je pucketavost analognih aparata za snimanje zvuka iz starih špijunskih filmova.
Istina da ja nisam obaveštajac, bar ne onako kako to ljudi zamišljaju, i istina je da je ovaj razgovor samo uobičajena polugodišnja bezbednosna provera.
Veruješ li mi?

“HY52005 samostalni službenik za zaštitu protokola Odseka za unutrašnju kontrolu.”

Da li je to oko kamere zažmirilo, u pokušaju da procesuira informaciju?

Iz nekog razloga, progoni me osećaj da dajem iskaz pred policijom ili sudom.
U stvarnosti sam govorio u kameru iza koje će me nekad, u toku dana, štiklirati zeleno ili crveno niži službenik odseka za kontrolu unutrašnje kontrole.

“Dana xx yy zz u 14.54 CET došlo je do kršenja bezbednosnih protokola u sektoru C, odsek logističke podrške operativcima na terenu. Odgovorio sam na alarm, zaključao pristupne kanale i promenio ulazne šifre u sekoru C u skladu sa Uputstvom o postupanju.”
Glas mi se gubi u tišini zvučno izolovane prostorije. Fokus mi popušta, ovo je ko zna koji po redu razgovor u kameru kontrolora za kontrolore, a prave akcije, kao što su kršenja protokola koji zaista mogu da ugroze operativca, praktično da nema.

“Detalji kršenja protokola zabeleži su i arhivirani u skladu sa Uputstvom. Identitetski podaci predati su u Sektor A na dalju obradu. Povratna reakcija nepoznata.”

Zvučni signal opominje me da je vreme za intervju isteklo. Ostaje čekanje da moj iskaz bude i odobren ili nečasno otpuštanje iz službe, što je uvek mogućnost.

Kuda idu otpuštene uhodeee, da li se ponekad, dragi, piitaaaš.

Ostatak dana potrebno je provesti van prostorija Centrale, ne znam zašto, tako je prosto svaki put dok se obavlja provera. Preporuka je ne udaljavati se previše, jer čim stigne obaveštenje o rezultatima kontrole, nastavljaju se uobičajena radna zaduženja.
Kao i uvek, vrzmam se po obližnjem parku koji, ne bez razloga, zovu špijunskim. Nije nas toliko teško ni prepoznati, naša grey man spoljašnost je zaista kancelarijski siva.
Jedem svoju salatu od tunjevine (visok holesterol + masna jetra) i drugom rukom zaklanjam taj žalosni ručak od radoznale mačke kontejneruše, privučene markantnim mirisom konzervirane tune.

Tu, u blizini impozantna zgrada Parlamenta, odbija poglede hladnoćom posleratne arhitekture Berlina. Građani prolaze u mimohodu, nesvesni komplikovanog mehanizma utrobe Države.
Da li si nekad gledao mehanizam starih sovjetskih satova za železničare? Onih na ručno navijanje?
E pa, tako nekako izgleda struktura birokratije u utrobi Države. A i navija se, u skladu sa protokolima.
Ovo me podseti na pokušaj brata da, dok smo bili deca, u dedinom tranzistoru pronađe male ljude koji govore.

I evo me, mali čovek iz utrobe države, dok krije svoju tuna salatu od trobojne (vrlo uporne, moram priznati) kontejneruše. Bez sigurnog penzionog plana i jednosobnim stanom na koji još uvek treba plaćati kredit. U pozno jesenjem danu (jesen je najbolja sa slikanje birokratije), sa egzistencijanom krizom u povoju.



Ma dodjavola, mislim da ću usvojiti ovu mačku!
 
Priča br. 2

IZAKULISNO AHA!



Utorak je. To je dan kada uvek, u poslednje tri godine, gospođa B. ulazi u svoju kancelariju ujutru u deset sati, umesto u osam, znači, svakog utorka joj sa dva sata zakašnjenja počinje radni dan. Kad bi je koleginica iz njene kancelarije pitala zbog čega je to uvek tako, gospođa B. bi joj uz osmeh rekla da je to dan uplate službenih para, jer u ponedeljak se ne daju pare (tako je ona verovala), a u banci je bila gužva. Koleginica bi uvek rekla samo jedno kratko „Aha!“ u znak razumevanja, iako joj nikada nije poverovala da je baš zbog toga, jer je uvek utorkom gospođa B. bila prelepo obučena, sa do poslednje dlake strogo sređenom frizurom, a daleko iza nje i njenih visokih potpetica se vukao prelepi repić od senzualnog parfema.

Utorkom posle radnog vremena, za razliku od drugih radnih dana, nikada niko nije video gospođu B. kako čeka svoj autobus na najbližoj stanici, gde su i ostali zaposleni čekali svoj prevoz. Utorkom posle radnog vremena gospođa B. bi krenula u suprotnom pravcu, malo niz bulevar i onda bi samo zvuk njenih visokih potpetica u podzemnom prolazu označavao njen prelazak na suprotnu stranu bulevara.

Utorkom, tačno u pet do pet popodne, iz prigradskog autobusa za R. nakon pola sata vožnje regionalnim putem, silaze istovremeno dve osobe: naša gospođa B. i jedan sredovečan gospodin, recimo gospodin P. Oboje idu tiho, bez reči, kao stranci (ali ipak jedno pored drugoga) ka obližnjoj zgradi, sa visokom tamnobraon gvozdenom kapijom.

Tu, sa teškom škripom pri otvaranju i zatvaranju te kapije i ulaskom te dve, do tada međusobno nepoznate osobe, u tamni, usamljeni ulaz zgrade, završava se izakulisna postavka.

Drama (u četiri čina, sa trajanjem od dva sata, sa sve pauzama) može da počne, uz prvi ovlaž dodir te dve požudne ruke, na prvom stepeniku ka tuđem stanu.
 
Priča br. 3

Нисам знао шта ћу од досаде. Ови јесењи дани тешко ми падају. Кратак дан, сивило, кише, све ме баца у депресију и дуга размишљања.

Шетња ми не прија више од када је не виђам.
А виђао сам је сваки дан. Сваки дан по неколико пута.
Нестала је нагло из града. Тако се и појавила када сам је запазио. Изненада.
Овај град је мали. Свако свакога познаје, сви знају све о свима. Њу нисам раније виђао.

Нисам је никада упознао али сам је добро познавао,
Знао сам време када је могу срести, знао сам њен стил облачења, препознавао сам њен ход издалека и када је била стопљена са масом људи. Знао сам њен осмех и сваку бору на њеном лицу сам познавао.Препознавао сам њену нелагодност и дечију неспретност када ми је отпоздрављала на моје ,,Добар дан". Знао сам да ће одмах после отпоздрава скренути поглед јер није могла да се носи са мојим дугим упијајућим погледом.

И сада, док шетам градом очекујићи да се изненада појави, по глави ми се мотају стихови које сам писао инспиран нашим сусретима.
Нисмо никада разговарали.
Сећам се, једном, док ми је долазила у сусрет, збуњена мојим дугим погледом уз осмех ми рече:" Ви, било којом страном улице да шетате, Вама увек ветар у леђа". Насмејао сам се, застао, и она је на трен застала, трен као вечност, трен када ни једно од нас није знало како даље. Наставили смо свако у свом смеру.

Опет ми је у пролазу, уз осмех рекла:~"На овој страни улице, Вама увек Сунце у коси". Насмејао сам се. Нисам застао овај пут.
Ни сада, после толико времена, не знам зашто нисам стао.

Можда она има некога? Шта ако је удата има мужа и децу?
Можда сам је подсетио на некога кога је волела и у мени видела своју непрежаљену љубав?
Нисам био сигуран ни да ли сам ја преболео своју последњу љубав и разочарање.
Никада нећу сазнати да ли је то што је мирисало на љубав, иза кулиса добијало сасвим друкчије обрисе.

Једва сам се довукао до стана, упалио сва светла, одврнуо музику до даске "..Honey, I know, I know
I know times are changing
It's time we all reach out
For something new, that means you too
You say you want a leader
But you can't seem to make up your mind
I think you better close it
And let me guide you to the purple rain
Purple rain, purple rain
Purple rain, purple rain
If you know what I'm singing about up here
C'mon, raise your hand.."

Знао сам да је волела кишу. Посебно је волела пурпурне кише.
 
Priča br. 4

Kako su modrice od pada počele blediti, sve što je prije bilo tako nejasno postajalo je jasno. Godinama je živjela u koži koja joj nije pristajala, ali se jednako pogrešnom pokazala i koža koju je usvojila ovu zadnju godinu. Zar je doista mislila da će je jedna mala crvena loptica na nosu, velike nasmejane usne, naslikane od jednog do drugog uveta, i izigravanje neustrašivosti nekako preobraziti u slobodan i srećan duh kakav je željela biti?

Naredila je samoj sebi da ne misli, ionako je u bolnici imala previše vremena i razmislila dobro o svemu. Ali dok se automobilom udaljavala od kuće, opet je počeo da joj se vraća isti film u glavi. Opet ona ista noć...


Riječi koje je izrekao bile su grube kao da je šmirglom prešao preko sveže rane.

"Čuvaj se, dobro?"

To je bilo sve. Nije je ponovo pogledao. Nije više ništa rekao. Samo se udaljio. Bezosjećajan gad. Nakon svega što je bilo, ovo je njegova replika prije odlaska s pozornice.
Stisnula je prste u šake. Čvrsto je zatvorila oči, previše besna da bi se rasplakala. Željela se baciti na njegova leđa i srušiti ga. Mlatiti ga rukama i nogama. Umesto toga, ostala je da stoji ko ukopana u mjestu, srce joj je kucalo u grlu, osjetila je bol u želucu, i onda... mrak.
Idući dan je čekao da se probudi, držeći je za ruku.

"Oprosti mi, ljubavi, nisam znao šta pričam, ne idem nigde, tu sam, s tobom."

Gle, dok je njoj bio mrak, on je imao prosvetlenje.
Zatvorila je oči, htela je samo da ode, da je ostavi na miru.
Ona je bila ta koja je bila tu, stvarno tu, uvek. Ona je bila ta koja je podizala atmosferu, kad bi on zaribao, a to je bilo uvek. Ona je bila ta koja ga slušala i tešila. Ona je pamtila rođendane njemu bliskih osoba i organizirala večere na koje ih on pozivao. Ona se smešila i pravila se da ne vidi, dok je besramno flertovao s drugim ženama, i nemo pothranjivala svoju povređenost.
Ona je bila samo njegov lep trofej, za pokazivanje.
Sada je bilo dosta. Prosvetlilo se i njoj. Predstava je završena.

- Ali ja više nisam. Odlazim. - povukla je svoju ruku iz njegove, glas joj nije zatreperio, bio je jasan i glasan, ni sama ga nije prepoznala.
Ostao je zatečen. Zagledao se u njoj, progutao slinu i pokušao da se nasmeši.

"Nemoj tako, ljubavi, razgovaračemo kasnije, sada si preosetljiva."

Opet kreće isto, ovo je čula stotinu puta.

- Tačno. Ja sam preosetljiva. A preosetljivi ljudi su takvi, i u prijateljstvu i u ljubavi, daju celog sebe, kada ih povrjede praštaju i daju drugu šansu, i treću... jer oni su takvi i misle da je celi svet takav. Nikada neće iskazati svoja osjećanja plašeći se da ne povrede druge.
Ali, kada jednoga dana shvate da ih sve vreme gaze, koriste njihovu dobrotu i igraju se s njom, onda odlaze zauvek, ne okrećući se .

„Jesam li ti bar malo značio?”

- Značio si. Mnogo. Više nego što možeš da zamisliš.

“Zašto onda odlaziš?"

- Znaš, ponekad je i klovnu potreban neko, da ga nasmeje.
 
Priča br. 5

Na jutro sada već redovnog i rutinskog vikend izleta u obližnji gaj, Maja se nije probudila u dobrom raspoloženju. Pored primerka Kafkine Kažnjeničke kolonije na noćnom stočiću, loše raspoloženje je najavljivalo početak jesenje melanholije koja ju je posećivala svake godine bez izuzetka. Sezonski poremećaj afekta, rekli su joj, ali ona je razumela da taj naziv ne dočarava teror i dubinu kojom je melanholija zahvatala celu unutrašnjost uma, ne štedeći nijednu njegovu funkciju osim one potrebne da zna da postoji, što je, činilo joj se, takođe bilo u funkciji perverzne logike melanholije.
Navlačeći čarape, golim stopalom je nagazila na komadić stakla vrata tuš kabine koja su se razbila još pre nekoliko nedelja, ali su staklići i pored temeljnog čišćenja i dalje izbijali iz neočekivanih ćoškova kuće. Zašto nešto toliko dugo insistira na objavljivanju svog kraja? - upitala se, a već sledećeg trenutka prepoznala da je ovo pripisivanje razmišljanja i namere objektima i mrtvim stvarima takođe deo logike melanholije, i ne želeći da je dalje zabavlja, brzo je navukla odeću, a zatim i kaput, i izletela iz kuće. Napolju, jesen je zaista objavljivala svoj kraj; narandžasto plamenje oktobra je tek ponegde presecalo panoramu grada, dok je ostatak bio prevučen slojem novembarskog sivila koje je u obliku čađi već nadraživalo nozdrve. Uprkos zvuku crnih oluja koji je kao slutnja zime pristizao iz budućnosti u načuljeno uho, nebo je bilo besprekorni tirkiz, i bio je to jedan od poslednjih lepih dana godine.

Možda bismo ovaj put mogli da istražimo deo gaja koji stalno zaobilazimo, da vidimo gde taj putić zapravo vodi? - upitala je svog dečka, koji je okrenut leđima vadio smeće iz auta. Satelitskim pregledom terena su utvrdili da tabla koja je stajala na početku putića ne pokazuje u stvarnom smeru onoga što je na njoj napisano, i da mora da ju je neko pomerio sa glavnog puta, ili ju je neki šaljivdžija namerno premestio kako bi zbunjivao izletnike i krao im vreme. Ni sam predeo na koji je tabla pogrešno upućivala nije bio jasan na satelitskom snimku, gubio se u gustoj šumi koja je izgledala kao da spiralno uvire u samu sebe i ne izlazi nigde. Budući da su, osim tog dela, gaj poznavali kao sopstveni dlan, procenili su da će im dva sata do smrkavanja biti dovoljno.

Mrak ih je sustigao u trećem satu i na osmom kilometru spuštanja kroz šumu. Svaki pokušaj da se vrate nazad, ili da prepreče kroz šiblje, završavao se još dubljim ulaženjem u živi lavirint šume. Šuma ih za takva oglušavanja o pravila opominjala podižući nove zidove, derući im kapute zubima od trnja, i grebući ih po licu granama kao dobro naoštrenim kandžama. Panika je pod kožom gradila skoro opipljive brazde napetosti. Iako nisu bili zbunjeni oko svoje pozicije u teoriji, mreža komunikacije je bila nedostupna, a igla kompasa, kako na telefonu, tako i onog na šumskom nožu, je mahnito pokazivala u svim pravcima istovremeno. Desno od mesta gde su stali hučao je autoput, neprekinuti niz vozila koja su u svom kretanju nekuda udruživala svetlosne otiske u ogroman beskonačan snop. Iznad njih, svetleo je Orion, i blede vatre Mlečnog puta su objavljivale početak noći. Na njihovim dlanovima, prvi sneg. Pahulja za pahuljom je padala na kolonije četinara, smrzavajući i poslednje uporne pečurke po oborenim stablima. Uskoro će odustati od pokušaja da odrede neku tačku od koje bi mogli stići bilo gde, i leći će da se odmore na šumskom podu od zauvek zelene mahovine.

Maja se na dan redovnog izleta u obližnji gaj nije probudila u dobrom raspoloženju. Oblačeći se na brzinu, pogled joj je pao na noćni stočić tik uz uzglavlje kreveta, na kojoj je stajala kopija Kafkine Kažnjeničke kolonije. Svlačeči čarapu kako bi iz stopala izvadila upornu srču od nedeljama ranije razbijenih vrata tuš kabine, pogledom je prešla preko korica knjige sa naročitom pažnjom, kao da ispod njih može da čuje tihi eho stvari koje su se već dogodile i koje će se dogoditi opet. Prepoznajući ovakav tok misli kao unutrašnju logiku svoje jesenje melanholije, brzo je nabacila kaput i izašla iz kuće. Iako će uskoro kratki, sivi, bezdogađajni dani, i tihe i ozbiljne novembarske noći zameniti glamur i crvenu mesečinu oktobra, dan je bio kao čaša najlepšeg vintidž vina, i šuma ju je čekala da je popiju zajedno.
 
Priča br. 6

Ono što ne vidimo,ne može da nas boli,zar ne?

U jednoj šumi lisica i zec su trčali u isto vreme. Putanje su im krivudale i prolazile jedna pored druge,ali se nisu presekle niti su se životinje međusobno videle ni osetile. Otišle su svaka na svoju stranu. Kasnije,sedeći u svojoj jazbini,da li je zec trebalo da bude srećan što je sačuvao glavu ili lisica da bude tužna što je propustila ručak?
Zen koan

Šta je sreća? Da li trenutno,gotovo neuhvatljivo osećanje, što brzo dođe i brže prođe ili trajno stanje duha? Ovakva i slična pitanja su mi se obično vrzmala po glavi dok sam mehanički odrađivao svoj posao. Red prozora na hali bio je odmah ispod krova,gotovo 4 metra visoko. Dok sam visio na konopcu i pokušavao da otvorim jedan prozor, tiho i nečujno, osmatrao sam okolinu. Polumesec se pojavljivao,s vremena na vreme, iza oblaka. Da li je mesec polupun ili poluprazan,iskrsnu mi novo filozofsko pitanje? Lopov i filozof,podsmehnuh se sam sebi. Bilo je tu humora,ali ne i ironije ,jer to sam ja- lopov i filozof. Lopov po zanimanju,a filozof po opredeljenju. Upravo sam pokušavao da upadnem u ovaj magacin i opljačkam ga dok sam ,u isto vreme, razmišljao o egzistencijalnim pitanjima. Mada,i sama krađa je ,za mene,pitanje egzistencije.. Život mi se svodio na čitanje i razmišljanje. Kontempliranje. O životu. O bivstvovanju. O postanju. Kuda idemo? Odakle smo došli? I,zašto? Uvek "zašto ".. Nikada nisam imao stalan posao. Ni stalnu vezu. Ni bliske prijatelje. Retko viđam porodicu i gotovo 15 godina živim sam. Za život zarađujem krađom. Nije teško,nije komplikovano,a i slobodan sam veći deo dana. Nedelje. Meseca. Pitate se kako mogu da kradem,kako to opravdavam? Pa,lepo:kradem samo od velikih kompanija, a njihova imovina je i tako osigurana. A i njihova etičnost je uvek upitna.. Dakle,kradem od lopova. A to i nije krađa. Sve što ukradem preprodam poznaniku iz srednje škole i miran sam par nedelja. Ne trošim mnogo,živim skromno,nisam pohlepan..
Konačno je prozor popustio i ušao sam unutra. Prostrana,mračna hala,stolovi po sredini,police uz zidove. Dok mi se oči privikavaju na mrak,vidim da su stolovi kancelarijski i da se na svakom nalazi računar i štampač. I neuobičajeno veliki monitori. Na nekoliko stolova bilo je čak i po dva monitora. I,svi računari su bili uključeni,iako na stend baju. Čulo se postojano zujanje kulera,tiho i umirujuće. Potražio sam pogledom štampače i sitnije komponente koje bih mogao da popakujem u dve velike torbe koje sam nosio sa sobom. Dok sam preturao po fijokama jednog stola,nehotice sam pomerio miša i monitor se aktivirao. Svetla pozadina na kojoj su bili grafikoni u boji,jedan preko drugog,uklapajući se u čudnu celinu obasjala je prostoriju. Brojke su se ispisivale na desnoj strani,red po red,konstantno. Nisam imao pojma šta predstavljaju,a nije me mnogo ni zanimalo. Nastavio sam svoj posao. Nije mnogo prošlo kad sam začuo zvuk automobila kako se zaustavlja napolju,negde pored hale. Oblio me je hladan znoj. Nisam paničio,ali potražio sam pogledom neko mesto gde bih mogao da se sakrijem.
Odjednom, svetla su se upalila,neonke na plafonu su zašištale i na vrata prostorije ušlo je troje ljudi. Dva muškarca i devojka. Krio sam se ispod jednog stola u uglu i grozničavo razmišljao. Koliko sam znao,hala je pripadala nekoj kompaniji sa Britanskih Devičanskih ostrva koja se bavila trgovinom. Mogao bih da izletim na silu,muškarci su izgledali kao mršavi štreberi. Još sam razmišljao kad devojka progovori: Ovo bi mogao da bude veliki problem..
Jedan od muškaraca reče: Ovo JESTE veliki problem.. ti ne možeš sama da ideš,a teško da možemo da ti nađemo vozača ovako brzo..
Drugi reče: Ovo je ,u stvari, katastrofa.. nek se nosi i njihova škrtost,trebalo je da zaposle više ljudi.
Prvi: Ko je mogao da predvidi koronu? Dva tima su se razbolela,to je viša sila..
Devojka: Možda bih mogla i da krenem sama..
Prvi: Nikako! Jedna osoba ne može i da vozi i da aktivira akceleratore.. nikada ne bi stigla na vreme!
Nisam imao pojma o čemu pričaju,ali mi,definitivno, nisu izgledali kao menadžeri. Uz to,devojka je bila veoma ljupka. Još sam razmišljao šta da radim kad jedan od štrebera ugleda prvo moje torbe,a zatim i mene. Iznenađenje,iznenađenje..
Ko si ti,povika muškarac,šta radiš ovde?
Brzinom munje devojka izvadi pištolj i uperi ga u mene.
Stani ovde,povika!
Polako,polako,mrmljao sam dok sam izlazio ispred njih.
Šta radiš ovde,ponovo upita štreber.
Krade,zar ne vidiš,prezrivo reče devojka držeći me na nišanu.
Uplašio sam se,naravno,ali nisam to pokazivao.
Ko ste VI? upitah. Ne izgledate baš kao trgovci sa Devičanskih ostrva..
Sproveli su me u prostoriju pored,neku manju kancelariju bez prozora, i zaključali me bez reči objašnjenja. Šta sad? Ništa,sedeću i čekaću. Ispao sam budala i platiću za svoju glupost. Posle gotovo sat vremena, vrata se otvoriše i uđoše devojka i jedan od muškaraca.
Jel umeš da voziš auto? upita me muškarac.
Gledao sam ga,zbunjen pitanjem.
Auto? Da,umem..
Umeo bih da vozim i svemirski brod,ako će to da me spase od policije.
Treba nam vozač,hitno,reče. Ana,objasni mu..
I Ana poče da priča. Govorila je sažeto,pokušavajući da mi objasni strukturu njihove organizacije. Radili su za međunarodnu agenciju koja se bavi seizmologijom,dakle zemljotresima. Finansirale su ih Ujedinjene nacije i posao im je bio da postave i kontrolišu sistem nekakvih aparata zvanih akceleratori koji utiču na usporavanje i slabljenje zemljotresa tako što ubrzaju.. nešto. Morala je odmah da krene na teren,po zapadnoj Srbiji kako sam razumeo,a vozač joj se razboleo. Izgleda da je bilo pitanje minuta,jer sam uhvatio trag panike u njenim očima. Ona,dakle,ide na teren i aktivira ih ,a štreberi odavde unose parametre.
Zašto ne ideš taksijem?upitao sam.
Ovo nije nešto o čemu se piše po novinama,reče iznervirano. Javnost ne zna ništa o ovome,inače bi nastala panika. Tražili bi uvid u naša očitavanja,tumačili po svom i na kraju bi bilo mnogo više štete nego koristi. O ovome se,dakle,ne priča javno,ali,budi ubeđen da naš posao spašava i ljude i imovinu..
Razmišljao sam,ali ko reskira-profitira. A,i bolje da se vozim sa Anom po selima nego da ležim u CZ-u.
Može,rekoh. Kolika je plata?
Ne zovemo policiju,eto tolika,reče muškarac.
Hmm,može. Dali ste mi ponudu koju ne mogu da odbijem.
Hajde,Korleone,požuri,nestrpljivo reče Ana,životi zavise od nas.
I tako sam našao posao. Dinamično radno okruženje. Fleksibilno radno vreme. Spasavam svet. I mnogo vremena da razmišljam o svetu koji vidimo i svetu kakav zaista jeste.
A i Ana je baš dobro izgledala.
 
Priča br 3 pet poena, jer tako sam i ja, a i Princ jbg

Priča nambr 6 tri pojena, jer voleo bih tako i ja, a i mržnja prema bogatašima-lopovima, jer sve su to lopurde koje ugradjuju kamere, da im neko ne bi ukrao ono što su ukrali ili prevarili nekog. A i Ana jbg:per:

Priča br 4 dobija dva boda, jer tu se narušava moje ja pa ja ,a i što kaže Neo, realna je, nažalost

Eto,i ostavi me Badri više,šta hoćeš od mene i od mog života,prvu sam i zaboravio dok nisam ove ostale pročitao.Ali,zapamtio sam ono kontejrušu,ne sme se za macu govoriti tako pogrdno
 
Prica 4. - 5 poena...realna, stvarna

gtre.jpg

Prica 3. - 1 poen...ne znam ni ja zbog cega...doprinos fantaziji u ljubavi za koju ja nemam sentimenta...ta vrsta "ljubavi" tj. ceznje...nema tu ljubavi mi vuce na patetiku...ali zbog purple raina...ide poen :)

Prica 6. - 4 poena...nemam specijalni komentar...drzala mi je paznju :)
 
Priča br. 5 --- 5 poena
Sve mi se u njoj dopada. Govori o svetu koji je meni blizak, i na meni blizak način. U njoj se osećam kao kod kuće. :) :heart: Ima elemente divljine, misterije i napetosti, a na samoj ivici sa poznatim i pripitomljenim.. i to mi se jako dopada. Opisuje i unutrašnji i spoljašnji svet + to čini na jedan predivan, pitak način - u kojem svaka reč ima doziranu i specifičnu težinu i svoje mesto (a koje se meni lično dopada). Ja, inače, ne volim mnogo opise.. i smatram ih u knjigama uglavnom dosadnim.. ali ovi su mi se zaista dopali - bravo za autora. I pravopisno je korektna, puno hvala na tome! Kao i na ubačenom proredu između paragrafa.

Priča br. 6 --- 3 poena
Takođe mi se jako dopala. Glavni lik je za mene neodoljiv. :heart: Dotiče i duhovni i materijalni svet, i meša ih kranje nenametljivo u jedan sjajan, seksi koktel, što mi se vrlo sviđa! Priča je dinamična, direktna, napeta, i ima zanimljiv i neočekivan rasplet. Takođe dotiče svet koji volim i koji mi je blizak. Mane: tempo pisanja na kraju je različit od ostatka (malo je nekako zbrzan). Takođe - volela bih da je ubačen razmak između paragrafa, ovako je bilo dosta naporno za čitanje.

Priča br. 4 --- 2 poena
Dopada mi se stil, konstrukcija, pravopisna korektnost.. a najviše - poruka, koja podržava ljude da menjaju ono što im se u životu ne dopada.
 
Sve priče su ovoga puta zaista odlične. :):heart: Čestitke svim autorima!

Htela bih još reći da mi se jako dopala i priča br. 1, na mnogo načina.. tehnički je gotovo savršena.. a za nju nisam glasala samo zbog vrste subjektivnog osećaja koji je u meni napravila. To što je imala moć da me tako jako dojmi dodatno govori koliko je dobra i veliki pozdrav za autora.. ja sam samo vrlo probirljiva u vezi osećaja koje volim da osećam.. (i mnoge velikane svetske književnosti ne čitam samo radi toga). A ovaj komentar sam napisala u znak podrške autoru - da nastavi da piše.. jer - odlično to radi.. 👍
 
Prica br 6-5 poena- Dopala mi se prica, mada jeste rasplet malo ubrzan, za razliku od uvoda, a najvise mi se dopala doza satire.

Prica br 1-4 poena- Dopao mi se stil price. Htela bih da bar jednom i ja napisem takvu pricu, ozbiljniju....ali, kako god da krenem, uvek me ponesu emocije i zavrsim sa neki ljubic...

Prica br 3-1 poen- romanticna i meni bliska, znam da se tako zanesem.
 
br 1 i br 6 po 5p

najvise su mi se dopale - ideja, koncept, realizacija, a i volim kada mi nakon citanja ostane neko lepo osecanje
i ostale su lepe, ali nisu mi bile tako upecatljive kao ove dve, a i volim mace, zeke, lije... i ostale zen koane :heart2:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top