Glasanje na temu DUGO OČEKIVANA KIŠA

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Baudrillard

Autošoven
VIP
Poruka
131.089
Dobro veče.

Stiglo je sedam priča za koje možete glasati do četvrtka, 15.11. do 21h
Glasa se po sistemu 3, 2, 1

Da krenemo sa pričama:

Priča br. 1

Zvali su se Emina i Duško. Poticali su iz bogatih porodica. Imali su po 17 godina.Zavoljeli su se na prvi pogled kad su se sreli na svečanoj seoskoj manifestaciji u Belotiću povodom prizivanja kiše obučeni kao dodole. Njegove svilene okice susrele su njene i prepoznale odmah svu krhkost bića u suton smiraja trezvenosti podno Prokletija. Njene tanane obrve, detinji osmeh, čedni pogled i malena psorijaza očarale su ga čim ju je ugledao kako silazi sa tavana deda Mikajla te večeri. Avaj, pomislio je na ono najgore..Pomislio je da ga je njegova tanušna dijeva prevarila sa starim liscem i nasela na njegove slatke prevarantske rijeći..Slatke rijeći imao je pravo da joj upućuje samo ON,Duško, i niko više! Videvši je kako silazi sa tavana na bal sva mokra, priupita je optužujućim,povrijeđenim rijećima: ''Milice! Kako si mogla,Milice?!''
''Šta maleni, o čemu pričaš?''-uzvrati dijeva začuđenim glasom.
''Znaš ti šta, Milice..Pobogu, može deda da ti bude!!!''
''Oh mon dieu!-žacnu se lastavica- šta ti pada na pamet, blesane jedan! Nikada te ne bih prevarila ni sa kim, a pogotovo ne sa izlapotinom matorom koja je s dve ruke u grobu! A i gde ti vidiš Mikajla, uostalom? Samo sam bila na njegovom tavanu jer sam..imala neka posla..''-odvrati zagonetno ova krhka djevočka.
''A od čega si onda tako mokra *********?!''-optuženički zaurla ovaj gordi kromanjonac.
''Paa..hmmm..od..od kiše lol zar se nesećaš,mi smo dodole pa smo prizvali kišu i OTOGA sam mokra a ne..a ne od nečeg drugog ;))''- elokventno i sasvim uverljivo slaga ova šarmantna madmoazel
''Oprosti, malecka moja lastavice.. Ne znam šta mi bi..Od pomisli da je neko drugi umakao svoj bljutavi kokuz u tvoje prefinjene, SAMO MOJE odaje,u koje SAMO JA imam pravo da kročim..Sacre bleu, od same te pomisli mi se povraća malena! Toliko..toliko te volim najdraža..oh..šmrc..bljuc..'
''Ali dragi..to nije ljubav,to je posesivnost, ljubomora! U najboljem slučaju si samo ZALJUBLJEN u mene,ali me i NE VOLIŠ!''
'' wtf O.o u čemu je razlika glupačo izmedju zaljubljenosta i ljubavi,pa to su sinomini valjda? :SS''- upita je zbunjeno ovo nedoraslo jaganjce.
''Ako do sada ne znaš, mili moj..Nikada nećeš znati! ;)) ''- odvrati misteriozno i koketno ova produhovljena lejdi, raskinu veridbu sa posesivnom lastavicom i vrati se na tavan na pamprčenje sa zrelim, dostojanstvenim deda Mikajlom.
Uto poče i dugo očekivana kiša koju romantični lastavci, Emina i Mikajlo, posmatrahu zagrljeni sa mednih streha tavana natopljenih ogrezlom medovinom i sinusima iskonske nepatvorenosti..Posle su i na svoju decu preneli tradiciju dodolašenja i zazivanja kiše u cilju obavljanja poljoprivrednih delatnosti i pektoralisa.

Priča br. 2

Мало је фалило да свратим у бифе поред ког сам прошао.
Поглед који сам бацио унутра из покислог хаустора у нишу у којој је од њега био ограђен локал не већи од киоска вратио ми је тескобну слику. Слику са два мала стола и таман толико пијанаца за једним од њих. Конобарица иза минијатурног шанка и иза година које су на њеном лицу оставиле траг својих суровости незаинтересовано је брисала неку чашу и празно зурила изнад врата. Тај кратки поглед је био довољан да и кроз то стакло, прљаво од киша које су, како се чинило, годинама на њега лепиле и с њега спирале прашину и чађ, идеју да свратим замени мучнином. Мучнином гладног пијанства, да ми испуни ноздрве и плућа прашином која се по таквим рупама сваким кораком диже са трулих и жижљивих дашчаних подова и лепи се на знојем орошена лица која или обамрла висе над чашама или се нервозно трзају тек да испрате унезверене погледе које углавном носе.
И овог јутра је пропала тенда пуштала да киша кваси то замагљено стакло, замазано и прљаво од самог света с једне и оног људског са друге стране. И овог јутра се само прљавштина света испирала са стакла. Муљ са друге стране сам могао да намиришем и кроз то стакло. Устајали ваздух пресечен отужни мирисом шпиритуса незграпно замаскираним синтетичком аромом по жељи је можда најбоље пристајао мирисима масних крагни, мирисима очаја и немара, небриге за себе и друге... Прошле су године, а из мог угла и читав век, од како сам престао да свраћам на таква места и нисам себи ни хтео ни смео да дозволим да се уроним у ту атмосферу беде и очаја, без обзира на то што су они кључали у мени.
Прошао сам кроз тај хаустор и изашао на трг који је, као и ово време био празан, сив и слинав.
Октобар се ближи крају и једино још разнобојно лишће чека на први мраз да га отресе с грана као последње трагове Михољског лета које је ове године лепо служило. Иза тога ће тек круте и промрзле гране да дочекују кишу, да тамне и окапавају под њом... Али и тих грана је све мање у мом граду. Стабла која памте деценије овог града се секу и крче, не би ли се ту добило још које паркинг место, површина за неку стамбено-пословну јединицу, башту, локал... Штрчећи из старих зграда које су некада биле складне и уредне, без икаквог смисла и укуса, налепљена и дограђена тековина модерног урбанизма се ругала осећају за склад. Као тумори на некад здравим органима, гнојиле су се и множиле нове грађевине.
Њих киша није могла да склони с улица као већину пешака чије је одсуство додатно истицало накрадност тога у шта се наш град годинама претвара.
Мучнина је полако пролазила као и асфалт под оштрим корацима а добовање кише по затегнутом платну кишобрана је бивало све тише. Подигао сам кишобран и поглед за њим. Са друге стране улице испод црвеног кишобрана, загледана у телефон, чекала је на зелено светло на семафору...

Priča br. 3

Jednog kišnog popodneva rešio je da naoštri grafitnu olovku i da napiše par lepih reči samo za nju. Nikada nije bio previše dobar u tome, verovatno jer nijedna priča do tog trenutka nije bila ona prava.
Odakle da počne? Da li od trenutka kada je prvi put ugledao, kada je samo prošla pored njega nehajno zabacivši kosu i uputila mu osmeh. Osmeh za nju beznačajan, a za njega najveći na svetu. Ili možda onda … par godina kasnije kada je opet sreo, kada se su sudarili ramenima u prolazu, kada mu je opet uputila osmeh i jedno izvini. Tada je shvatio da mora biti njegova. Želeo je taj osmeh i to izvini samo za sebe.
Da, najbolje da to izvini bude početak njegove priče, priče koju želi da joj napiše.
Zagledao se kroz prozor, jesenja kiša nije prestajala satima, a on je još uvek tražio prave reči da joj kaže koliko je srećan uz nju, da joj ispriča kako se uz nju najlepše ćuti i da je ona njegova, a on njen.
Kiša?
Sjajno! Svaka kap biće posvećena njoj i njenim malim ludilima u kojima uživa. Jedno "hm" smestio je u prvu kapljicu, pa jedan ljubičasti upaljač u drugu, način na koji opsuje neopreznog biciklistu u treću …
Kapi su se slivale niz prozorsko staklo, a on nije prestajao da smešta po delić nje u svaku kap, sve dok nije shvatio da je kiša odavno prestala, da nema više kapi, a da on ima još mnogo toga da joj ispriča.

Eto ti priča, ludo jedna …

- - - - - - - - - -

Priča br. 4

"Loše izgleda. Zemlja je ispucala, ne pamtim ovoliko duboke brazde.", pogled mu je bio odsutan, još uvek usmeren na polja.
"To je taj deo do kojeg ne može pumpa da izbaci vodu? Šta je sa drugom njivom?", pitala je spuštajući na sto kafu i hladnu limunadu.

.Jedva je suzbijala bes, jer ga je prethodne jeseni molila da urade nešto ozbiljno, da uzmu zajam za poljoprivrednike, da reše navodnjavanje kompletnih useva. Ali, on na to nije pristao, čekao je da od zarade ulože svoj novac. Plašio se zajmova, psovao podsticaje i državu koja ne ume da prati dinamiku godišnjih doba, te je uvek sve kasnilo i obično nije bivalo dovoljno. Psovao je i one koji su, ne razumevajući, kritikovali ratara i stočara koji uloži i novac i leđa i znoj i onda gleda u nebo. Iz godine u godinu. Suša je ove godine bila najgora do sada.

"Druga njiva će biti dobra. Ali, znaš da je to manji deo", prekrstio se, "Bog nas nije zaboravio.Samo,šta čeka...?"
"Kad nisi hteo da slušaš...", nije uspela da izdrži.
"Znamo da si ti najapametnija, de, stani na muku, nagazi još malo, ukopaj me do kraja!", ustao je ljutito i otišao.

Sela je gledajući šolje sa netaknutom kafom, Ovakvi momenti su bli sve češći. Brinuo je, i uvek tako reagovao. Slab pod pritiskom. Sve slabiji u njenim očima. A ona je imala drugu muku. Dete se upisalo na fakultet. I za najjeftiniju studentsku varijantu, smeštaj u domu i skroman život je trebalo taman onoliko koliko nemaju. A bila je kći za poželeti, vredna i ambiciozna. Obećala joj je izganjati opštinsku stipendiju. Sad i sušnu godinu može navesti u molbi. Nije volela da moli, toliko druge dece ima kojima je to potrebnije, ali desilo se da sad treba i njima. Čekala je da on nešto predloži, da nešto reši, išta, nešto... ali, on je brinuo samo jedno. Kao da će ovo drugo samo da se reši. Zna ona zašto. Jer on nju dobro zna. A njoj je toga odjednom dosta. Čaša je prelevala odavno.

Sutradan je odnela molbu. Nošena čudnim osećajem, obukla je najlepšu haljinu. U kancelariji se zamalo sudarila sa visokim muškarcem. U momentu kad su izustili "Pardon" i "Izvinite...", prepoznaše se. Jedna od priča iz prošlosti koja je mogla da bude, ali nije. Prihvatila je poziv na kafu. Prvi oblak.
Lakoća s kojom su oduvek razgovarali je ostala ista. Bio je lep, uspešan i razveden. Ležerno je skenirao crte njenog lica, a ona se osetila poraženom, odjednom postavši svesna sitnih bora, umornih očiju i nervoznog osmeha. U poslovnom smislu, on je bio oličenje sna koji je i ona nekad sanjala, i kojeg se odrekla zbog ljubavi i porodice. Hteo je da zna sve, a ona je pričala. Bilo joj je svejedno šta će misliti, godila joj je ta pažnja i zainteresovanost. Prihvatila je i poziv na ručak.
Pa nakon dva dana i poziv na večeru. Mužu je rekla da "sređuje" stipendiju.
Tako je naišao drugi oblak.
 
Poslednja izmena:
Gnev je iznosila iz kuće i transformisala ga u energiju ludosti. Prepuštena nagoveštajima, držeći konce u svojim rukama, neka druga ona je strujala njenim venama. Oči joj povratiše sjaj. Osmeh postade

- - - - - - - - - -

tajanstven. Svetila mu se za sva izneverena očekivanja, za sva nadanja koja je sahranila i čekanja koja nisu donela ploda.
Treći oblak se ukazao upravo kad se i nebo počelo menjati. Celog dana je duvao vetar, ali meštani nisu smeli da se nadaju kiši. Ogrubelih dlanova su završavali poslove,povremeno gledajući nebo, bez reči. Poneki su to činili sa molitvom u srcu, a oni retki glasno ili šapatom.
Tog dana je otišla da potpiše potrebne papire i opet prihvatila poziv na kafu. Ta kafa je iscrtala granicu do koje su neminovno morali doći. Sve je bilo tu, nadohvat ruke. Muškarac koji ju je želeo i koji je budio baš sve što joj treba. Kad joj je nedvosmisleno dotakao ruku, nije se povukla. Na izlasku iz kafića ih je dočekao vetar, pa su trčali do auta. Ponudio joj je prevoz do kuće. Zamolila ga je da se zaustavi pre ulaska u dvorište. I tad mu se zahvalila na svemu. Ćutke je prihvatio tih par reči, dovoljnih za kraj nečega što se neće ni desiti.Kad se nagnuo da je poljubi, nije ga sprečila. Bilo je tu dug poljubac, jedan od onih koji potvrđuje ono što je danima i osećala. Voda u koju se lako može skočiti. I u njoj utopiti, ako se prepustiš. Izmigoljila se i bez reči izašla iz auta. Zadržao se par trenutaka ispraćajući je pogledom dok je žurila prema kući, a onda je okrenuo auto i otišao.
Prve krupne kapi je osetila kad je požurila da pokupi veš. Od zbrke u glavi u prvi mah ih nije ni bila svesna. Onda je čula komšinicu kako viče "Evo je, draga, evo je.. Kiša! Dobra kiša!!!"

Kao da se odjednom probudila iz dubokog sna. Brzo se prezula i potrčala prema polju.
Kiša je postajala sve jača. Tad ga je ugledala. Grabio je ubrzanim krupnim koracima. Zastao je kad ju je video. Usne mu se razvukoše u osmeh dok je širio ruke da je zagrli.
"Hoće li značiti...je li zakasnila? ", pitala je
"Hoće! Biće ovo dobra kiša! U zadnji čas!", oči, te drage oči, ispunjene nadom su se opet smešile.
Stajali su na pljusku, gledajući u polje, i on nije video suze koje su se stapale sa krupnim kapima.

Spustila je pogled ka zemlji , ispucaloj i iznurenoj. Voda se u malim potocima kretala preko nje, tvrde i nepropusne. Osetila se poput te zemlje. Obe su tako dugo čekale. Ipak, ovako jaka kiša će već danas natopiti zemlju.
Da li će i njene pukotine zarasti i učiniti je onom istom ženom, ženom pre kiše, nije bila sigurna.
I to je bolelo.

- - - - - - - - - -

Priča br. 5

MAŠINA DUGO OČEKIVANA KIŠA

“... I sada još vremenska prognoza za sutra, dragi gledaoci, i time završavamo ove današnje vesti. Konačno će sutra i kod nas pasti ova naša dugo očekivana kiša, a temperature će... “
Dalje nije slušala. Sa velikim osmehom na licu, kome su falila dva gornja zubića, živahno je ustala sa kreveta i krenula u predsoblje. A tamo, iza ulaznih vrata, već mesec dana u stroju sa drugim cipelama, kao vojnici na straži, mirno i strpljivo su stajale jedne sive, lakovane gumene čizmice sa roze tufnicama i dugo čekale baš tu kišu. Te čizmice joj je tata kupio, kad je prodao Rašu, ono malo, lepo, šareno telence, sa krupnim, uvek tužnim očima. Da ima nešto od njega, jer kad ga je njihova Šarka otelila, ona je radosno kumovala: “Tata, ja sam Maša, a on je Raša, i videćeš, biće on moj najbolji drug. Vodiću ga na pašu, a nakon paše i na onaj vir, kod bunara iza kuće. Mama kaže da je tamo voda najhladnija, zbog duboke senke, pa će i Raša voleti da je pije.”
I taman kad se Maša sagnula da dohvati svoje omiljene čizmice, baš u tom trenutku pukla je neka silna grmljavina i nešto joj se pomerilo ispod nogu. Ili se to možda samo njoj tako učinilo?!?
- Mama, je l’ će to moja kiša još sada pasti, a ne tek sutra? – okrenula se mami, koja je već bila skočila iz stolice i bacila pletivo na pod.
- Mašo, zemljotres! Dođi ovamo, dete, brzo, ispod stola! – raširila je mama ruke ka svom detetu.
Maša je hitro zgrabila svoje čizmice i zatrčala se mami u zagrljaj. Opet se oglasila ona grmljavina, ali sada je toliko jako puklo, da se Maša stresla od straha, kao nikada do sada, i samo je osetila kako je mama silno povukla ka sebi i savila se iznad nje. Nakon toga je sve postalo nepodnošljivo teško. I ništa više, sem mraka.
- Ljudi, ljudi, ovamo! Evo ih, obe! Maša je živa! Brzo! Da je izvučemo! Mašo, dete moje! Mašo! Mašo!
To je sledeće čula, kad je otvorila oči. Tatin uplašeni glas kao da je najurio taj nepodnošljivi mrak, koji joj nije davao da diše. Bio je već dan, i to ono najavljeno, dugo očekivano kišno sutra. Hladne kišne kapi su joj padale po licu. Ispod nje je bilo blatnjavo i lepljivo crveno, a do nje je ležala njena mama. Kao da je mirno spavala, sa rukom iznad njene glave.
- Tata? – jedva je progovorila, nešto čudno i mnogo veliko je pritiskalo po celom telu. – Tata, evo moje kiše.
- Jeste, Mašo. Samo miruj još malo, da podignemo ovo iznad tebe.
- Hoću, tata. Biću mirna. Samo mi ti nađi moje čizmice. Naljutiće se mama, kad ustane, kako ću bosa po kiši???

- - - - - - - - - -

Priča br. 6

Žrtva

Istog trena kad je izbačena iz majčine vrele utrobe teški oblaci koji su prekrili nebo prolomili su se i izlivali iz sebe čitave bujice besne vode sedam dana. Seljani su padali na kolena uzdižući ruke ka nebu pijani od sreće, zahvalni, pa zatim i zabrinuti da se blagoslov ne udavi u barama i poplavama ako to dete ne prestane da plače i izaziva kišu koja ga je toliko rado sledila.

Vremešna veštica ganutljivog i toplog srca, dodira i pogleda umirila je nesrećno detence zaustavivši preteći potop i na još veče opšte olakšanje odnela ga je kod sebe poprilično daleko od sela u kolibu na maglenim padinama obližnje planine. Savet staraca odluči da devojčica dobije ime Ona-koja-hoda-sa-kišom, mada su je svi zvali samo Kišna.

Kišna je kasnije često pomišljala da nije bilo pošteno da je osude na život u osami i bez ikavih kontakata sa drugom decom ili ljudima uopšte. Planinska senka, njena pomajka, bila je divna žena koja joj se sasvim posvetila, ali se Kišna i pored toga često osećala usamljenom. I više od toga, osećala se odbačenom, izgnanom bez ikakvog razloga kao da je zločinac ili gubava i ljutnja je polako počela da niče u njenom srcu.

U retkim prilikama nekoliko puta godišnje prisustvovale su redovnim ritualima zaštite sela, teranja demona, zlih duhova i priziva bogova zaštitnika čiju su dobru volju podmazivali mnogim prinetim žrtvama. Iako su je dočekivali velikom dobrodošlicom, ukazivali joj poštovanje, stavljali pred noge mnoge male poklone i u njima sakrivene molbe da predoči bogovima u njihovo ime, klanjali joj se, divili i uvažavali tek mrvu manje od bogova, u svakom pogledu koji bi joj uputili pronašla bi više od bilo čega drugog strah. Bilo je u njima izmešanih i mnogih drugih osećanja koja su ipak bledela u senci teških i nikad izgovorenih sećanja na kišu koja ih je spasila od suše koja je započela tačno u ono vreme kada je majka ostala noseća sa njom, majku koja je u opštem mahnitom curenju sa neba posle porođaja iskrvarila i prerano napustila svoje voljene, zastrašujuću moć priziva sreće koju je donosila kada je dolazila u selo nakon čega su nastupali plodni periodi i jalovi onih nekoliko puta kad nije mogla da dođe zbog bolesti.

- - - - - - - - - -

Ljutila se sve više na njih jer je želela da je vole i prime među sebe bez obzira na svoju osobitost koju i pored sveg zazora nisu odbijali već su je obilato iskorišćavali. A nisu imali ni predstavu šta od nje traže. Bogovi koje su pozivali nisu dolazili niotkuda, klizili sa neba ili iskakali iz grmlja ili drveća. Ne, da bi bili delatni morali su imati prohodnu dušu žive osobe kroz koju se mogu provući kao kroz uska vrata i izaći dejstveni u ovaj svet. I dok bi je zaposedali prisvajali bi je celu kao posudu dodeljenu na korišćenje, uvlačili sa sobom delove izobilno blaženih rajskih pašnjaka u blagosiljanjima, usisavali bolesti i nečistoće duševne i telesne neravnoteže u izlečenjima, provodili demone u čišćenjima kroz koje su se nazirale slike poganih jazbina paklenih hordi. Kroz nju su preci molioca pristupali bogovima i zastupali potomke, duhovi zaštitnici uticali na štićenike, dosuđivale se kazne i pomilovanja, a da ona nije od života ništa imala do večito pasivo posmatranje.

I umesto da se pogordi i smatra sebe posebnom, počašćenom ili iznad drugih osećala se iskorišćenom i od bogova i od ljudi, kao alatka koja bi nakon svečane ceremonije bivala odložena u zlatotiskom ukrašen ormarić do naredne prilike kada im bude potrebna. Nije joj bilo potrebno da bude obožavana ili stavljena na pijedestal kao predmet strahopoštovanja već da bude voljena.

Jednog dana na putu ka predvorju hrama gde su se oduvek održavali rituali ona zastade i učini nezamislivo. Narušila je svetu tišinu podržanu samo posebnom muzikom i obratila se svim seljanima. Ispričala im je o svojim osećanjima, o samoći, o želji i potrebi da bude među njima kao obična seljanka, da radi šta treba u ritualima ali da ostalo vreme vodi običan život kao i svi. Videla je saosećanje i razumevanje u njihovim očima, ali više od svega zabrinutost i užasnutost. Čekala je nekakav odgovor i kad više od pola sata niko nije odgovorio ona se okrete i vrati sama na planinu ne učinivši ništa od svojih svetih dužnosti. Tog dana započela je druga stravična suša koja je trajala celu deceniju.

- - - - - - - - - -

Kišna je zatvorila vrata svog uma i srca i za bogove i za ljude i posvetila se brizi o životinjama primenjujući nauk o travama, semenju i zemlji koji je primila od svoje pomajke. Negovala je nešto domaćih i
 
mnoge divlje životinje kojima je bila potrebna pomoć. Planinska senka je ubrzo preminula od starosti i Kišna nastavi da živi bez izgovorene reči kao da je iznikla iz stenovitih krševa, opojnog rastinja i bila neodvojivi deo divljine koliko i divokoze ili planinski lavovi. Seljani su za to vreme teško preživljavali dovlačivši vodu iz dalekih reka koje nisu presušile, izgladneli, slabašni, pokošeni mnogim boleštinama koje su se sručile na njih onako nejake i bespomoćne. Mnoštvo nejači je uvenulo, starih takođe, a i najjači su bili dovedeni do granica izdržljivosti.

Jednog dana jedno dete se samo popelo do Kišnine kolibe vođeno glađu i potrebom da pronađe pomoć za svoju još mlađu braću koje je pretila da pomori groznica. Kišna se začudi tome, ali nije mogla da odbije molbu izmešanu sa bezazlenom nevinošću u krupnim, neiskvarenim očima iz kojih je izbijala čista tuga. Pošla je do sela i izlečila mnoge od groznice. Očekivala je da će naići na gnev, da će je kriviti za svoje muke, prekorne poglede i mržnju, ali ne. Postidela se kad se susrela sa morem očaja, bedom, žalošću koja je povijala kičme kao jak vetar i nabirala kožu lica ostarivši mlade oko neutešnih očiju, vapajem urezanim oko ustiju, izgubljenim borbama u zgrčenim prstima, slomljenim duhom u opuštenim rukama što su mlatarale kao nepotrebni izraštaji. I kad je bi je videli unutar njih se budilo svetlo nade od koje su već odavno odustali.

Planinska senka joj je jednom rekla da su neki ljudi rođeni da služe svima i zbog toga ne samo da neće biti nagrađeni, već neće moći da imaju ni sami sebe. Kišna se naljuti poslednji put na ustrojstvo sveta i one tajne sile koje ga oblikuju, a zatim svesrdno prihvati svoju sudbinu i svoju žrtvu. Otvorila je širom vrata prizvavši dugo očekivanu kišu.

- - - - - - - - - -

Priča br. 7

DUGO OČEKIVANA KIŠA

Par kratkih tonova skreće mi pažnju sa teksta koji čitam na internetu. Uzimam mobilni levom rukom i palcem tapkam po ekranu.

„Da li si dobio ideju za priču? Da li si napisao išta u poslednje vreme?“

„Nisam, evo čitam još jedanaestu strani“, kuckam po majušnoj tastaturi u donjem delu ekrana i pravim jednu od mnogobrojnih slovnih grešaka.

Odmah joj šaljem ispravku: „U“ naslonjeno na zvezdicu, ne znam zašto, otpor greškama je uzaludan.

„I razmišljam o tome“, nastavljam aludirajući na tekst koji mi zaokuplja pažnju a koji mi je ona preporučila.

„Nisam pisao ništa. Imam samo jednu ideju. Malu. Za početak... Priča bi počinjala sa:


- Pisac je kao kiša, njegov je deo da oplodi zemlju -


Ovu ideju sam dobio pre neki dan dok sam se tuširao. Danima sam pokušavao da smislim nešto zanimljivo, i eto vruća voda je još jednom potvrdila svoju blagotvornost (toliko volim tuširanje toplom vodom da sam jednom čak izmaštao svoj kraj koji bi izgledao ovako nekako): Sedim u zidanoj tuš kabini, na posebno uzidanom delu nalik stolici obloženoj pločicama. Sapuna čvrsto prigrljenog na grudima, sa osmehom na licu, čvarim se pod mlazom vruće vode.

Trebala je to najpre da bude pesma. Izvorno je bio pesnik a ne pisac taj koji „oplođuje“ zemlju, ali ubrzo se pesnik pretvorio u pisca, suv peškir u mokar, a ideja je morala da sačeka.

„Nakon toga“, nastavljam da joj pišem, „bi mogla da sledi bilo koja priča. Poenata je da bi ta priča, sama po sebi, za pisca (mene) bila dugo očekivana kiša.“

Već dugo nisam ništa napisao.

Pre neku nedelju, u razgovoru sa jednim strancem, ispovedio sam mu da bih voleo da budem pisac, da bih voleo da da od toga živim. Na njegovu molbu, prepričao sam mu jednu od svojih ranije napisanih i on se zainteresovao, čini se iskreno. Ipak dok sam mu pričao o svojoj želji, pitao sam se zašto to radim. „Lenj sam“ , to sam mu takođe rekao. Pa zašto onda to pričam ljudima?

Par kratkih tonova mobilnog uređaja i moj palac dolazi do njenog novog komentara: „A i za čitaoce bi to bila dugo očekivana kiša“.

Unosim u tekst mog odgovora žutu sličicu širokog osmeha iza kojeg izviruje niska belih zuba. Sklopljene oči emotikona ironično govore: „da baš i za čitaoce“.

Tokom prepiske na um mi pada još jedna, podideja, koju delim sa sagovornicom: „A druga podideja bi bila da dok pišem to radim - sa osećanjem prisusva cara - kao što je napisano na jedanaestoj strani“.

„Jao da to je tako dobro, to o prisustvu cara“, odgovara mi ona. „Trebalo je to da izdvojim“

Ja se vraćam na tekst i izdvajam sledeći pasus: „Zamisli da ti je strog i ozbiljan car naredio da sastaviš spis na zadanu tešku temu – i to u njegovom prisustvu – u podnožju njegovog prestola. Ma koliko da si zabavljen tim poslom, ipak će stalno prisustvo cara, u čijim rukama je tvoj život, ovladati tobom i neće dozvoliti da, makar i na kratko, zaboraviš kako razmišljaš i pišeš ne sam nego na mestu koje zahteva posebno strahopoštovanje i dostojno ponašanje.“

„Mogao bih samo da prepišem neke delove ovog našeg razgovora i eto priče“ kuckam joj. Počinjem da kuckam kišu.
 
Priča br. 2 ...
t111054.gif
t111054.gif
t111054.gif

Priča br. 3 ...
t111054.gif
t111054.gif

Priča br. 7 ...
t111054.gif
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top