Glasanje na temu AŽDAJA/ZMAJ

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Baudrillard

Autošoven
VIP
Poruka
131.089
Dobro veče.

Stigle su samo dve priče, izgleda da će konkursi opet morati na dužu pauzu.
Za priče možete glasati do 22.04. do 21h.
Imate 5 poena koje možete podeliti kako želite.


Priča br. 1

Tisinu letnje noci prekida povremeno pesma cvrcaka i po neka sova. Najednom se cuje konj u galopu preko kaldrme koji juri prema utvrdjenju.
Jahac je srednjih godina, delimicno u oklopu koji je jako ostecen dok na ledjima ima stit koji kao damje bio u vatri.
Na licu mu se vidi da je u velikoj zurbi, konj je vec dobro oznojen a utvrdjenje je vec tu. Velika bela kapija je zatvorena, straza ih ne poznaje.
Cuje se duboki glas sa kapije:
- STOJ!
- Otvaraj kapiju - povika konjanik - ja sam kapetan Maksim iz trece legije. Treba mi hitno general.
Kapija se otvara i konja docekuje mladi konjusar, u njegovim ocima neverica.
Na telu konja se vide spaljena griva i povrede na telu. Cudo kako je zivotinja ziva.
Kapetan skace sa konja i trazi od jednog strazara da ga odvede kod generala koga su vec otisli da probude.
General je vec uveliko sed ali ne mnogo stariji od kapetana i u dobroj formi.
Na licu mu se vidi da mu nije svejedno sto je probudjen u pola noci i zeli da zna razlog tome.
- Sta je razlog ovome Maksime?
- Cudoviste Tiberije - rece kapetan pruzajuci ruku u znak pozdrava.
- Ne lici na tebe da verujes u cudovista. Sta se tacno dogodilo?
- Daj mi prvo vode i sedi.
General je klimuo glavom i pogledao stitonosu koji je otrcao po bokal a njih dvojica sedose za sto.
- Prvi put vidim toliko uznemirenog a vec godinama ratujemo zajedno.
Kapetan spusti prazan bokal na sto i obrisa usta.
- Postavili smo kamp na jezeru kako je i planirano, sve je bilo u redu prva tri dana. Cekali smo divljake da se pojave kao sto su spijuni rekli. Njih smo pobedili i vodje zarobili. Tada su poceli nasi problemi.
- Kakvi problemi? Da li si imao velike gubitke?
- U borbi ne ali te veceri da.
- Kako to Maksime?
- Te veceri se cudoviste obrusilo na kamp.
- Kakvo cudoviste?
- Veliko poput broda, sa krilima poput demona. Ima krljust i oci kao zmija a sebi ima plamen. Zarobljenici i narod iz ovih krajeva ga zove...
- Zmaj - rece stitonosa uz zveket srebrnog bokala na pod.
Oba muškarca za stolom pogledase u njega upitno kada rece general:
- Dodji ovamo i reci nam sta znas.
- Zmajevi vladaju planinama na severu, tamo odlaze samo odbaceni i razbojnici. Sume oko planina su pune divljaci ali i vukova, medveda, trolova, mozda cak ima i goblina u njima.
- Sta znas o zmajevima decko? - upita general.
- Svojim dahom mogu da spale citave kuce i vojske, ne moze svaki metal da probije njihovu krljust a njihove njihove oci vide bolje nego nase u mraku. Najranjiviji su tokom dana, jako Sunce im smeta i tada su visoko u planinama, tada najslabije vide.
U tom trenutku ulice komandir straze i povika:
- Napadnuti smo.
Jeziv krik od koga se ledi krv se prolama napolju kada kapetan povika:
- Tu je.
Prisli su prozoru i mogli da ga vide, velikog plavog zmaja u svoj lepoti izlazeceg Sunca.
Krljust mu se presijavala, plava boja je na Suncu menjala nijanse od boje neba do tamno plave.
Par dzinovskih krila ga je drzao u vazduhu, velika kozna platna su bila puna vazduha svakim zamahom.
Dva para nogu su bila povijena ispod, na svakoj nozi ima po cetiri prsta sa dugim kandzama koje se presijavaju kao metal.
Glava poput gusterove je osmatrala okolinu dok su strele i koplja leteli ka njemu, kao ga to ne zanima.
Jedno obrusavanje i plavi plamen iz njegovih usta su utisali ljude na kuli, nema vise projektila sa nje.
Na licima ljudi strah i neverica.
- Da li je ovo cudoviste koje je razorilo tvoj kamp Maksime?
- Nije, ovaj je plav a u kampu je bio crn i duplo veci.
Leteca neman vidi svoj cilj u dvoristu, par upregnutih konja koji je trebalo da podju do grada po namirnice za vojsku.
Vidno su uznemireni i zele da pobegnu ali nemaju gde.
Jos jedno obrusavanje i konji nestaju. Sada su u kandzama zmaja i njihovi glasovi se ne cuju.
U smeru planina na zapadu zmaj odlece ostavljajuci za sobom kamenu utvrdu u dimu.
 
Poslednja izmena:
Priča br. 2

ISKUŠENJA JEDNOG RATNIKA

Već vekovima čekao je da se suoči sa nečim što ga je dozivalo u praznini. I eto, napokon je bilo pravo vreme. Međutim nije odmah krenuo. Ni sam ne znajući zašto, prvo je seo na prag kuće odugovlačeći bezbrižno kao da nikuda ne žuri. Prešao je pogledom preko dvorišta, ograde, drvoreda, bašte, guste šume koja se prostirala unaokolo i jedva primetnog utabanog puteljka koji se probijao kroz nju. Pa onda odjednom šuma bi prešla u livadu na strmom delu brda po kojoj je mogao da juri na svom zelenku. Jednog dana pre mnogo stotina godina sred šume stvorila se ogromna praznina. Išao je mnogo puta da je zagleda sa ivice i pokuša da vidi nešto u njoj, ali sve što je video bio je beskraj.

Zatvorio je oči da oseti sunce na licu, omiriše sočan miris trave i dozvoli povetarcu koji je stizao iz šume da mu pomiluje obraz. Imao je utisak da se oprašta. Zašto? Pa teško da je mogao umreti, već je to jednom uradio.

Ustavši, stvorio se na obodu praznine i bez razmišljanja zakoračio je u nju. Istog trenutka imao je osećaj da pada i pada i pada dok se nije rastvorio u snu. Probudivši se trgnuo se i skočio sa poda pećine zbunjen i potresen osvrtavši se oko sebe i ne mogavši da se seti kako se i kad tu obreo. Pored njega je na leđima ležala ogromna aždaja posmatrajući ga sumnjičavo podsmešljivim i ispitivačkim pogledom. Pomislio je da je to sigurno bila ženska aždaja jer takav izraz lica umeju da nameste samo žene kad hoće muškarce da iznerviraju. Aždaja se na to zasmeja toliko da se izvrnu na bok držeći se ručicama za stomak. Ratnik posumnja da mu je pročitala misli.

„Eh, uh, ahhah, aaa, jesaaam, haha...“, odgovori mu aždaja pokušavajući da prestane da se smeje i da se ponovo okrene na leđa.

„Uh, uh... i nemoj mi postavljati glupa pitanja, kao recimo kako to mogu...“, nastavi ona sa mukom uspevši da ustane.

„Toliko sam stara da mogu da čitam šta i koga hoću. I pol si mi dobro procenio. Vidiš, bio si u pravu. Sve aždaje su ženke ili još bolje – sve žene su aždaje! Ahahaha... akkkk.... kikikiki...“, zaceni se od smeha i pade opet na bok trzajući nogama u vazduhu. Ratnik je stajao začuđeno posmatrajući stvorenje sa kojim se suočio. Bio je razočaran. Šta je ovo? Ko se to šegačio sa njim? Očekivao je da će naići na nekakvu opasnost, grozna čudovišta i aveti koji bi mu dali priliku da se pokaže kao junak. Šta da radi sa ovim... ovom...? Najviše ga je podsećala na matore tetke i babetine koje se trudio da izbegava celog života.

„Eeeh, ah, e pa sad, to nije lepo!“, odgovori mu aždaja zacerekavši se još malo dok se izvalila ležeći na boku naslonjene glave na ruku savijenu u laktu.

„Matora jesam, ali baš baba ili tetka?! Pa dobro, mogu i to da budem ako ti je drago. Da te ponudim kolačima i udavim pričama o tome kako sam u mladosti bila neopevana lepotica? Možda da ti pričam o mojim silnim udvaračima koji su pobegli uplašeni prekomernom lepotom?“

„Rugaš mi se. Zašto?“

„A zašto da ne?“

„Trudim se da razumem, al’ mi ne ide.“

„Eh, vi ljudi ste simpatična stvorenja, zaista! Toliko ste glupi da bih već odavno isparila i prestala da postojim uništena čistom dosadom da se tu i tamo ne pojavi junak nalik tebi da me zabavi i nasmeje do suza. Šta si mislio? Ako si ceo život probleme rešavao mačem da ćeš tako nastaviti zauvek? Ko živi sa babama on ovde mora da bude ratnik. Ko živi kao ratnik mora da se suoči sa babama i tetkama. Vidim da misliš da je to bez veze, ali grešiš. Za mnoge muškarce su babe opasnije od razjarenih zveri ili najljućih neprijatelja.“

„Kako to može biti? Babe su samo grdno dosadne.“

„Ah, dobro, kad baš insistiraš...“, reče aždaja i pretvori se u ogromnog zastrašujućeg zmaja koji bljuje vatru. Vojvoda je postao vitez u punoj opremi koji napada zmaja. Borba je bila mučna i duga. Završila se tako što je vojvoda zmaju otsekao glavu. Premoren i zadovoljan što je ubio to čudovište koje je prvo pokušalo da ga prevari, seo je na zemlju pored otsečene glave. Onda je naglo odskočio vrisnuvši kad je glava otvorila oči i ponovo postala stara aždaja, takođe ponovo spojena sa svojim telom.

„Šta si se prepao? Pa ti si hteo da se igraš heroja. Samo sam ti pokazala da je to oduvek bila igra. Niko me nikad nije ubio. Ja im dozvolim da misle da jesu. Znaš, mnogima od njih je bilo potrebno da misle da su me ubili. To je, naravno, nemoguće.“

U šoku, ratnik je ponovo seo. Glas mu je još drhtao kad je progovorio:

„Zašto je nemoguće ubiti te?“

„Možda i nije, ali ako bih ja nestala onda biste i svi vi nestali takođe.“

„Zašto?“

„Ja sam vas sve rodila. U stvari, sve što možeš da vidiš, dodirneš, čuješ, okusiš... Ja nisam vi, ali vi ste delovi mene. Samo što to ne znate pa fantazirate o svojoj volji, slobodi, željama...“

„A zašto mi ne znamo za tebe?

„Zato što sam vidljiva i nevidljiva. Svi me stalno gledaju, a ne vidi me niko! Videti kroz iluziju je mnogo teže nego samo ubiti zmaja, šta misliš?“

„Ne znam šta mislim.“

„Da li ti je sad jasno zašto su babe opasne?“

„Zato što su sve aždaje kao ti?“

Aždaja se nasmeja grohotom i izvrnu na leđa. Kad se malo smirila podmetnu neki kamen pod glavu da se udobnije namesti pa odgovori:

„Da znaš da si u pravu. Bar na neki način. Dečake možeš da vaspitaš, da im predstavljaš uzor i model ponašanja ili da ih zastrašuješ. Sa muškarcima se takmičiš, boriš, starce poštuješ i učiš od njih. Devojke zavedeš, siluješ ili oženiš. Svejedno, izađeš sa njima na kraj na neki način. Šta možeš da radiš sa babama? A one, ako su prave, zaista su zastrašujuće. Ako samo ostare, to nisu prave babe. Prave babe postaju one koje su sve preživele, svaku ulogu odigrale u svoje vreme. One su nekad bile devojčice, šiparice, devojke, zavodnice, žene, majke, prijateljice, tetke, babe i na kraju postanu veštice. Ono intuitivno znanje koje neki ljudi urođeno imaju kod njih preraste u duboku mudrost. To nije znanje koje može da se nauči ili prenese, već ono koje se u trenutku doživi i koje prozire pojedine ljude, narode, epohe, istine, zablude, laži, iluzije, početke, krajeve i daleke, daleke budućnosti. One ne misle, ne pretpostavljaju, ne dokazuju već samo znaju šta je bilo, jeste i biće sa svima i svuda. Kako? Tako što tada postanu toliko nalik meni da to ja progovaram kroz njih. Takvih baba se muškarci najviše plaše.“

„Čekaj! Čekaj malo... Šta si ti uopšte? Ko?“

„Aaaaa... Dolazimo do teških pitanja. Dobro, i vreme je. Ja sam ono što postoji. Imam i brata. On je ono što ne postoji. On u stvari nije isto kao što ja jesam. Baš zato što on nije, on je istina, a ja laž zato što jesam. Mogu da imam sva lica i sve oblike i sva svojstva, a nijedno nije pravo. Ono što je pravo to nije i nikad neće ni biti. Razumeš?“

„Ne. Ali nekako osećam šta hoćeš da kažeš. Svaka tvoja reč pada u mene kao deo koji nedostaje i zauzima pravo mesto. Učini mi se da se nešto gradi, a ipak ispada da se razgrađujem.“

„Da, da, biće ipak od tebe nešto više od ratnika.“, reče ona namignuvši mu, a potom se malo zamisli.

„To razgrađivanje je ono što može biti opasno i pogubno u susretu sa mnom. Ili bilo kojom pravom babom...“, zacereka se ponovo aždaja.

„Šta to?“

„Ti baš nemaš smisla za humor, zar ne? Nisi se ni nasmešio svo vreme. Ne moraš da budeš toliko ozbiljan, neću da te pojedem!“, ustade aždaja iznervirano i stade da se šetka tamo – amo po pećini.

„Hoćeš li mi odgovoriti?“

„Na šta? Aaaaa, da... Izvini. Razgrađivanje je razbijanje zabluda i laži, a većina ljudi njih više voli nego sam svoj život. Zar to nije tužno? Po mom mišljenju trebalo bi da je saznavanje istine radostan događaj, a uvek je bolan i šokantan, čak i smrtonosan.“

„To nema smisla. Ti si laž, a tvoje prisustvo razbija laži?“

„To baš ima smisla. Ja sam izvor svega ispoljenog i izvor svih iluzija. Zato kad se neko sa mnom suoči spozna da sam sve to bila ja. Tada se prvi put zapita ko je u stvari on.“

„Dobro, a što se ja nisam srušio mrtav?“

„Šta si ti pre ovoga mislio o sebi?“

On se zamisli pa odgovori: “Ništa posebno.“

„Ništa je pravi odgovor. Ti si mnogo češće samo postojao nego što si mislio. Zato kod tebe nema bog-zna-šta da se sruši preda mnom. Ja dajem oblike, a moj brat traži odsustvo sadržaja. Onaj koji ima oba može da dotakne pravu suštinu.“

„A to je?“

„Ono što postoji tamo gde nema ni mene ni mog brata, gde nema podela, gde postoji samo jedno, sve i ništa istovremeno. Brat i ja smo, recimo, dva vida, aspekta, dve strane medalje. Ali nijedno od nas pojedinačno nije to. Čak ni zajedno nismo to. Ono nam prethodi. Mi proističemo iz njega, ali ga ne znamo. Samo vi, ljudi, možete da ga spoznate. U stvari i mi ga dotičemo kroz vas. Zato ste vi toliko važni. Kroz vas mogu da se razreše sve podele i oseti dodir prvobitnog jedinstva.“

Dugo su sedeli u tišini svako zaokupljen svojim mislima. Napokon ratnik progovori:

„Zašto žene lakše prozru laž?“

„Odakle ti ta ideja? A, misliš ono što sam rekla za babe veštice? Ma jok, to sam ti samo objašnjavala zašto su one opasne za većinu muškaraca. I stari mudraci, čarobnjaci, pustinjaci, kako već da ih nazovem, i oni takođe dođu do istovetnog znanja. Za žene su oni isto toliko opasni kao babe za muškarce. I isto ih toliko ima koliko i pravih veštica – malo. I, znaš li zašto su opasni i mudraci i veštice? U manjoj meri se ljudima pored njih dešava isto što im se dešava kad su sa mnom - oni razbijaju iluzije.“

„Ovo je ipak bilo previše pametovanja za mene za jedan susret!“

Nasmejaše se zajedno kao prijatelji.

„Idi sad i vrati se opet kad osetiš da je vreme.“
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top