Glasanje na SLOBODNU TEMU

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.037
Čekala sam, čekala ... ali malo priča dočekala. :confused:
Stigle su TRI priče.
Glasaćete po principu 2,1 - do subote, 7. aprila, do 22h.

- - - - - - - - - -

Priča br. 1

Priča o Belaniji i paradajzu

Marko je sedeo u raketi i sa nestrpljenjem je iščekivao poletanje. Bio je mnogo, mnogo uzbuđen i ponosan, jer je bio prvi astronaut iz svoje zemlje, a to nije mala stvar. Putovaće kroz svemir, a možda i otkrije novu planetu ili upozna vanzemaljce.
„Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva jedan, nula, polećemo!“, čuo se glas iz zvučnika.
Raketa se zatresla i poletela u susret novim i nepoznatim avanturama. Marko je danima leteo kroz svemir i divio se zvezdama koje su ga okruživale. Već je prošlo mesec dana kada, je primetio da se približava jednoj neobičnoj planeti. Oko planete su kružila čak četiri sunca, a sama planeta je bila potpuno bela.
„Ovo je neverovatno“, pomislio je Marko. „Biću prvi Zemljanin koji je posetio ovu planetu. Baš me zanima da li neko ovde živi i kako izgledaju? Nadam se da su stanovnici ove bele planete miroljubivi.“

Kada je raketa sletela na planetu, Marko je obukao svemirsko odelo i izašao iz svemirskog broda. Zadivljeno je gledao oko sebe i nije mogao da veruje svojim očima. Sve oko njega je bilo potpuno belo - i zemlja i drveće i kamenje, nigde nije mogla da se vidi ni jedna druga boja. Jedino je nebo, na kome su bila četiri sunca, bilo nežno plave boje.
Marko je čuo glas svog kompjutera.
„Marko, možeš slobodno da skineš kacigu i da dišeš normalno, vazduh je isti kao na Zemlji.“
Od jednom, Marka su okružili stanovnici bele planete. Svi su naravno bili potpuno beli, ali su bili visoki četiri metra.
„Pozdravljam vas. Ja sam Marko i dolazim sa planete Zemlje.“
„Dobro došao na Belaniju, Marko sa Zemlje“, odgovorio je jedan vanzemaljac. „Ja sam Bel-Ko. Pođi sa nama do naših kuća da te upoznaju i ostali.“
„Vrlo rado, baš me zanima vaš način života.“
Tako su svi zajedno krenuli prema naselju Belanijanaca. Naravno, i tamo su sve zgrade bile potpuno bele. Pošto je bio topao dan, Belanijanci su postavili bele stolove i bel stolice na Trgu u centru njihovog malog mesta. Svi Belanijanci su se okupili da upoznaju Marka i da sa njim pričaju. Marko je pričao o svojoj planeti Zemlji, a Belanijanci o Belaniji.
I dok su tako pričali, ogladneli su, pa su Bealnijanci doneli hranu i piće, sve je bilo jako ukusno, ali i hrana je naravno, bila bela.
„Sada ću vam pokazati povrće sa Zemlje“, rekao je Marko i iz svog ranca izvukao lep, okrugao, crveni paradajz.
Belanijanci su pokrili oči rukama i povikali svi u glas:
„Skloni to, bole nas oči od njegovih boja.“
Marko je vratio paradajz u ranac i svi su nastavili da i dalje pričaju. I dok su tako razgovarali, odjednom su se čuli uzbuđeni i uplašeni glasovi:
„Čuvajte se, Kravolina je pobegla!“
Marko se baš pitao o čemu to oni pričaju, kada je primetio ogromnu životinju kako trči prema njemu. Izgledala je kao velika bela krava, samo što je imala četiri roga i bila velika kao slon. Dok su svi bežali, Marko je razmišljao kako da zaustave životinju da nekog ne povredi. I onda mu je sinulo, izvukao je paradajz iz svog ranca i potrčao prema kravolini. Čim ga je videla, odmah je stala, spustila glavu i zatvorila oči. Sada kada je kravolina bila mirna, Belanjanci su mogli da je odvedu u ograđen prostor gde su belu travu pasle i druge kravoline.
Kada se završila avantura sa pobeglom kravolinom, svi su nastavili dalje da pričaju.
„Kakve su ovo životinje?“, pitao je Marko
„To su kravoline. Veoma su korisne, od njih dobijamo mleko, od kog posle pravimo sir, kajmak, jogurt i druge mlečne proizvode koje vrlo rado jedemo“, odgovorio je Bel-Ko.
„Kravoline su jako opasne kada pobegnu, onda ruše kuće, obaraju drveće, a nekad i povrede po nekog Bealnijanca. Kako si znao da će taj paradajz zaustaviti kravolinu?“
„Jednostavno“, odgovorio je Marko. „Vama smeta crvenilo paradajza, zato što je sve oko vas potpuno belo, osim neba, ali i ono je toliko svetlo plavo da je skoro belo. Ako smeta vama, onda smeta i kravolinama.“
Svi Belanijanci su klimali glavom u znak slaganja sa Markom.
„Znam kako ćete rešiti problem sa kravolinama da više ne beže“, nastavio je Marko.
„Stvarno? Hajde otkrij nam svoj plan, bili bismo ti silno zahvalni kada bi uspeo da nam pomogneš“, rekao je Bel-Ko.
„Možete da posadite paradajze kao ogradu oko mesta gde držite kravoline i one će tu pasti travu i neće bežati. U mom svemirskom brodu ima dovoljno semena da posadite ogradu.“
„Ali ako posadim ogradu, ni mi joj nećemo moći prići, kako ćemo onda da muzemo kravoline?“, pitao je Bel-Ko.
„Imam rešenje i za taj problem, daću vam i nekoliko pari naočari za sunce, koje mi koristimo na Zemlji, i kada ih budete nosili neće vam smetati crvenilo paradajza.“
Kada su se dogovorili oko svega, Marko je Belanijancima poklonio seme paradajza i naočari za sunce. Pozdravio je svoje nove drugare, vratio se u svoj svemirski brod i pokrenuo motore.
Treba krenuti u susret novim svemirskim avanturama...
 
Priča br. 2

Đavolje zvono

Nije se znalo ko je i sa kakvom namerom okačio zvono veličine dobro narasle bundeve u velikoj niši pri samom vrhu planine, neposredno pred samim otvorom koji je vodio u duboku pećinu. Nišu je najverovatnije izdubio vetar, slan i vlažan nakon susreta sa morem, i besan u naglom usponu uz kameni zid litice nerado se rastajući od zaranjanja u nabore njegovih talasa. Da li je pećina takođe prirodno nastala, nisu znali, a nisu se ni usuđivali da saznaju. Opšte je uverenje bilo da tamo ili niko ne živi, ili ako i ima nekog, to sigurno nisu bili ljudi jer ne bi mogli da izdrže besomučnu odzvanjajuću jeku zvonjave koja je danonoćno terala sve što ima uši daleko odatle. Zvono bi odavno skinuli i bacili u provaliju ili ga istopili i iskoristili metal za nešto korisnije, da su ikako mogli da mu priđu uprkos nesnosnoj buci od koje su radoznalci i budale zaslepljene hrabrošću ili kakvim slepim uverenjem skoro svakodnevno stradali ostavši trajno oštećenog sluha ili pameti.

Đavolje zvono, kako su ga nazivali delom u šali, a delom iz straha, privlačilo je svakojake čarobnjake, vračeve, šamane, veštice, magove, monahe, crkvene poglavare, javno priznate i samonabeđene svete ljude iz onih krajeva sveta do kojih je stigla priča o njemu, a skoro da nije postojao zaseok ma koliko visoko na planinama, u dalekim stepama ili pustinjama, da se nije načudio neverovatnoj priči o zaposednutom zvonu. Putovali su mesecima privučeni mogućnošću da se oprobaju protiv duha, fantoma, demona, ili šta već bilo da su mislili da je pokretalo nesrećni predmet i nagnavalo ga na protivprirodnu i nezaustavljivu aktivnost. Po proročanstvu koje je već skoro prešlo u mit, samo onaj koji bi oslobodio zvono nastanjenog entiteta, bio bi miljenik bogova, izabrani koji treba da prenese ljudima pravu veru i jedini koji je saznao istinu. Upravo u tome se krila magnetna sila koja je nezadrživo privlačila nove kandidate na mesto spasitelja i učitelja ljudi, kao i horde publike uvek željne dobrog spektakla.

Meštani nekolicine sela i varošica u neposrednoj blizini uklete pećine veoma brzo su prevazišli početnu bojazan od toga da će na njih pasti čini ili da bi mogla da ih zadesi loša sreća od te nesvakidašnje pojave, izračunavši koliko mogu da zarade na svakom pokušaju iskušenika, kako su između sebe nazivali buduće mučenike koji su vođeni sujetom, ambicijom ili fanatizmom odlazili put zvona. Kako bi što više od njih profitirali, plaćali su putujuće pevače, pripovedače i trupe glumaca da se razmile svim prohodnim stazama i šire preuveličane i svakim prepričavanjem i novim izvođenjem dodatno nakalemljene fantastične dogodovštine koje su se navodno odigravale na padinama planine odjeka.

Sem zemljoradnika i ljudi koji su se bavili uzgojem životinja, retko ko je živeo u tim krajevima, a da nije bio uključen u poslove oko zvona. Nicale su gostionice, pansioni, radnje sa prodajom suvenira koje je su sve sposobne žene, od štrkljavih devojčica do sparušenih baba, izrađivale oslikavajući tikve, kamenje, saksije, drvene podmetače za čaše, ukrasne tanjire za zid, činije za voće, vazne i bokale, heklajući šustikle za stolove i prekrivače za krevete, štrikajući prsluke, haljine, džempere, šijući torbe, tašnice i štošta što se još ne da ni zamisliti, a sve sa motivom visoke litice i zanjihanog zvona.

Ljudi sasvim drugačijeg poziva naselili su se u okolnim šumama blizu naseobina i otvorili prihvatilišta u kojima su radili šta su mogli da zaleče ili bar udome jadne iskušenike nakon sloma koji ih je neminovno čekao, nezanimljive posmatračima i lokalnom stanovništvu kad od njih više nije bilo nikakve koristi ili zabave. Tu je bilo iscelitelja, travara i vidara koji su usput prodavali čajeve, meleme, biljne masti, losione, praškove, sirupe i razne vrste magijskih napitaka domorocima, pa se i od toga razvio prilično unosan posao.

Jedni za drugima, novi iskušenici su pristizali i svaki je bio unapred najavljen i bogovski dočekivan učestvujući u proslavi u svoje ime, nakon čega bi samo malim delom puta bio praćen gomilom koja je napeto piljila u njegovu odmičuću figuru dokle god se dala videti, na sav glas uzvikujući opklade da li hoće ili neće baš on biti taj koga toliko dugo isčekuju. I svaki je propao ma koliko bio uzvišenog zvanja, sposobnosti ili umešan u tajnim i delikatnim delatnostima kojima se bavio. Decenijama je trajala skoro neprestana povorka pre nego što, napokon, nestade voljnih da pokušaju.

Čekali su nekoliko godina gostivši posetioce koje je dovukla znatiželja dok nije i taj potok presušio. Pridošlice su se brzo nakon toga odselile, a meštani su se vratili svom nekadašnjem životu običnih seljaka čudeći se bedi koju su nekada smatrali uobičajenom svakodnevnicom.

Jednoga dana neki neugledan prosjak, naružen bolešću i starošću, izranjavnjen i iznemogao, naiđe putem hramljući i poštapajući se otkinutom granom i zanoći u varoši najbližoj zvonu. Gostioničar ga primeti i kako je iz nekog razloga bio neobično dobre volje on mu o svom trošku ponudi večeru i sobu da prenoći. Usput se raspričaše i klošar mu otkri kako je pre nekog vremena usnio sam u kome mu je rečeno da je vreme da se zaustavi zvono i da on to treba da učini. Gostioničar se isprva slatko smejao, ali kasnije shvati da se bednik nije šalio.

Izjutra, prosjaka je sačekala gomilica ljudi koji su ranom zorom saznali zašto je došao. Među njima su bili i mnogi koji su mu prethodili. Videvši stanje u kome se nalazio, oni se sažališe i počeše ga odgovarati od njegove zamisli, mislivši da je sigurno sišao sa uma. On im odgovori da jeste lud koliko je i sam mogao da proceni, jer ponekad je čuo glasove koji nisu dolazili od živih ljudi i imao je neobične i ponekad strašne vizije. Ali nje imao šta da izgubi. Možda će se dogoditi to što mu je prorečeno, a možda će i umreti. Njemu je bilo svejedno koje će biti od ta dva. Ništa ga bolje nije čekalo u životu i ovako i onako.

Otišao je praćen samilosnim pogledima, coktanjem jezika i odmahivanjem glava. Čim ga nestade sa vidika oni se raziđoše. Posle sedam sati zvono se zaustavilo. Njega nije bilo čitavih sedam dana, a niko nije smeo da ga potraži jer posle toliko dugog vremena nisu mogli naprečac da poveruju da je zaista stalo. Vratio se isti onakav kakav je i otišao, ali ozaren osmehom i srećan što je nešto dobro učinio u svom inače beznačajnom životu.

Ogromna svetina se okupila jer su vesti letele brže od vetra. Gledaše ga prvo u tišini i neverici, ali nikome ne bi drago. Neispoljeno nezadovoljstvo raslo je i prelivalo se dok je klošar razdragano i blaženo nesvestan neprijateljstva prolazio kroz masu sveta. Napokon, negodovanje preraste u ljutnju i pocepa tišinu režećim uzvikom:
- Posle svih onih posvećenika, uglađenih, krepkih, moćnih, mudrih i cenjenih, ljudi koji su se odricali ceo život i podvrgavali disciplini i učenju, koji su sledili učitelje koje volimo i poštujemo, ovo je naš spasitelj?
Na to rulja proključa, ustremi se na jadnog čoveka i raskomada ga u nastupu usijanog besa. Zvono nikada više nije bilo pomenuto.
 
Priča br. 3

Радојица

На сеоском Сабору, о Светом Јовану летњем, у топличком селу, које је добило име по једном од наших старих властелина, последњи пут сретох Радојицу. Није био ни висок, нити крупан, али су му руке биле оплетене жилама као гујама. Гибак, брзих покрета лаког корака, а опет благог осмеха и погледа, нервозних танких бркова какве често сељаци имају испод, очигледно, сломљеног носа. Могао је тад да има 35, али и 45, јер се код људи такве фигуре и физионимије године тешко одређују. А о Радојици сам још знао и то, да се лако расплаче, кад гледа тужне филмове, па су га сељаци због тога завитлавали.
Вашариште се напунило људима као бундева семенкама, на плус 40. Момци закићени белим Невенима а девојке босиоком. Сеоска посла. Какав живот, такав и провод. Птице су на далеко обилазиле црквено двориште, због ларме и необичних мириса који се ширио од роштиља. Дигли су се облаци прашине у којима су се муве губиле, а говедима су се од врућине лињали репови. Трава је била изгажена, а свака ладовина коју су праве јабуке Шаромке, велике липе и ораси, била је испуњена народом. У покретним фрижидерима се хладило пиво и сокови. Жути и црни.
- „Па добро бре Радојице. Шта је тебе натерало да после свих ових ратова идеш у Африку да ратујеш, у ратовима који те се не тичу и нису наши? Зар ти није било доста оноликог рањавања и свог зла које си видео. Мобилисали су те сваки пут, чим негде загрми, па кад се смирило, а ти пут под ноге, па у туђу несређу. Па онда из Африке, право на Паштрик и Јуник.“

- „Чекај бре Лало. Нисам ја тамо ишао у рат. Ишао сам да будем обезбеђење неким докторима. Само то. А после сам ишао да будем обезбеђење неким богатим људима, Американцима и Французима, који су делили по селима лекове и храну, па се онда сликали са црнцима. Ја тада још нисам био жењен ко ово сад. А плаћали су страобално. Па комбајн сам купио.“

- „И како је било? Како ти се чини други континенет? „

- „Вруће ко ово данас овде, али се мало лакше подноси. Африка је жута и црна. Тамо се пати на камаре, а ретко ко да је тога свестан. Живот не вреди ни ко кутијица ималина. Муве велике, могле би да се прже са кромпиром, па да буде за две особе. А опет, није да нема лепота какве ни да замислиш не можеш, само је мени мучно да их описујем. Тамо лепота и ужас станују заједно. Што већа непрадва и патња, то и лепота већа. Чудо. И небо је ноћу другачије, а и месец је много већи него код нас. Кад се дигне, напуни небо па не може да се спава. Ваљда се зато тамо тако лако глава губи, јер ти је небо ближе.“

- „А с ким си био? „

- „Са неким Београђанима. Неки прости момци, истетовирани по рукама, скроз.“

- „Па како су се понашали према теби? „

- „Говеђе главе. Па звали су ме „ Љаксе“. Знаш, ја устанем ујутру много раније него они, а најмање два сата пре него што кренемо у пратњу. Па.....досадно ми тако, те им направим свима доручак, а онда, шта ћу, очистим им ону обућу свима, и док очистим своје оружје, они поустају. Тако.... кад о женам причају, ја црвеним, а они се смеју и задиркују ме. После кажу, „ Ајд љаксе по воду. Ајд љаксе по цигаре“. Ја идем трчим, доносим. Они се смеју, а и мени смешно. И то је било тако прва два месеца. Е онда, један дан, кад смо ишли у једну смену, кроз шипраг и грмље, ( они то зову тамо „БУШ“), из тог грмља, искочише међу нас неки наоружани дивљаци. После смо сазнали да се зову „ БОКО ХАРАМ“. То су неки терористи, а исти црни и сиротиња ко и сви тамо. Сунце ти жежено, преврну се земља. Они међу нама, нема ни 10 метара. Наста сеча аутоматима изблиза. Пршти кожа и месо около. Крв кропи суво грање и ону жуту земљу. Не могу Београђани да се снађу. Препали се и укочили. Ноге и руке им дрвене. И тако. После ме нису више звали „ Љаксе“, него су ме звали „ Пантер“. Знаш, то је у граду расло. Збуњено то. Не сналази се. Морао сам све сам. Па кад ударише да беже ти... ја потрчим и два жива доведем. Е после ме нису задиркивали... нити су ми дали да им чистим обућу.“
Трабуњајући тако, ни приметили нисмо да локални свештеник стоји близу нас, у ладовини који прави велика липа и зноји се под мантијом. Стоји обневидео од вруђине и мрмља нервозно, док цео сабор, цело вашариште сопће у јари. Крупан човек, тамне пути, са коврџавом брадом и истом таквом косом. Подсећао је на Орсона Велса у улози Отела. Приђе му једна старица, са штапом, носећи неку урамљену слику. Стара жена, одавно прешла осамдесет, са дебелим наочарима.
- „Ајде Попе, да ми освешташ ову Икону.“
- „Па добро Станo, која је твоја Слава?“
- „Па Свети Врачи, шта се правиш блесав. Знаш добро.“
- „Како се они зову?“
- „Шта ти је бре? Шта се правиш луд Попе? Кузма и Дамњан.“
- „А јесу ли они мушкарци?“
- „БудиБог с тобом, човече. Наравно да су мушкарци“
- „А јел видиш Стано, да су те дрипци преварили. Овде на овој слици су две девојке у купаћим костимима и држе по један балон. Разумеш? Нису то Кузма и Дамјан. Ја ћу ти сад поклонити Икону Светих Врача, већ освештану.“
Бленули смо у призор обојица. Ја забезекнуто, на ивици да праснем у смех, а Радојица погледом од кога лето може да се смрзне и од кога птице у лету падају. Затим Радојица рече, „Сад ћу да им офарбам гаће“, па уђе у масу да тражи продавце „ Иконе“, да с њима нешто поразговара, а ја окретох ка фрижидеру да узмем клакер, и да направим још један безуспешан покушај да се расхладим.
А онда ће сунце да се спусти иза брега, па ће хладан вадух да се рашири од потока на све стране, као олакшање и народ ће да се разиђе. Затим ће помрчину да почне да шара стотине свитаца и све ће да замририше на ливаду. Онда дође ноћ, мрачна ко душманска мисао, јер су ноћи такве где је сиротиња. Онда ће да ме одведу у неку од већих соба, да спавам. Тамо ће, кад се ушушкам, мрак слатко да ми се лепи на образе, док ме ноћна свежина скроз не опусти и успава. Волим да дођем у госте овде. Овде је гост као повремени Кум. А Кум није дугме, као што Кума није дугметара.
У тај крај сам дошао следећи пут неким послом тек после три године. Мој ратни друг је тад био мртав већ годину дана. Преврнуо се трактором у шуми, кад је ишао по дрва. Није он ни живео. Он је само цветао. На посном месту, у зла времена. Ништа они тамо немају, али имају са чим пред Милоша. Само то. Давно заборављено благо.

- - - - - - - - - -

***

Glasanje može da počne.
 
1-2
2-1
Volim fantastiku,naročito ako ima humora...Ih da mi bio paradajz,koji bih sad bik bio s tim krdom kravolina...:hahaha:
Priča o narodu kao stoci -čoporu zveri,ima svoju egzistencijalnu dubinu...
Radojica je potcenjivanje momaka s asfalta-nisam se primio na tu žvaku...Mada su mi opisi poznati...:mrgreen:
 
evo, posto je Borka rekla po principu 2,1, onda 2 / 2 i 1 / 1 :mrgreen: :lol:
salim se, naravno, za dvojku sam odmah znala da cu 2 poena, stvarno mi se svidela kako je hermeticki zaokruzena, lepo stegnuta po svim pravilima i propisima
a lomila sam se izmedju jedinice i trojke, pa nekako mi je jedinica prevagnula, jer je puna duha, a ja volim kad osetim autorov duh kako 'dise' u prici - volim kad je prica 'ziva'
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top