GLASANJE NA PROZNU TEMU "VOĆE/POVRĆE" (rok 15. decembar)

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.037
Na konkurs je pristiglo osam priča. :)
Nadam se da ćete uživati u čitanju, kao što sam i ja.
Zavalite se, pustite muziku
i zamislite svaku od ovih priča kao kadrove filma... Videćete, biće vam zabavno.

1.

Moralna i filozofska rasprava o grešnici Malus Pumili i svetici Beti Vulgaris - autor: Alium Cepa


Dok je Alium Cepa boravio u Edenskom vrtu užasavale su ga tri stvari: venac belog luka oko vrata bradatog Baštovana, njegove latinske poslovične psovke kojima je od svitanja do sumraka surovo pokrštavao horde paganskih sadnica i nadevao im apsurdna latinska imena, kao i bestidnost Adama i Eve. „Na rajskoj zemlji gologuzi, moliću lepo!“ - uzdisala je neutešna dres-kod Carica Papaya.
Užasavala ga je i strava koja se odigravala pod njom. Pod rajskom zemljom bilo je hladno i mračno, i činilo se da lukav pogled Aliuma Cepe tu nije naročito vredeo. Odozgo je dopirala huka moćne edenske reke, čulo se jezivo šištanje jedne seksualno izopačene zmije, vapaji grešnice Malus Pumile koji su cepali srce: „Gricni me, Adame, gricni me!“ - i tresak Baštovanovog srebrnog ašova o rajsko kamenje. Buka je bila tako užasna da je gotovo zaglušila Aliuma Cepu, i kad je viknuo nešto glas mu je odjeknuo na metar i po, lupio u ašov svom snagom i odbio se natrag u njegova ljutita usta.

Na trenutak Alium Cepa je osetio strah. Nedaleko od njega bila je ogromna Ficus Carica, veća od ostalih. Koren joj je bio obrubljen crvenim komšijskim izmetom Prunus Aviume. Bila je to carica svih edenskih smokava, sa crvenom krunom od trešnjinog soka na svom moćnom korenu. Alium Cepa krenuo je da se kotrlja ka njoj. Odjednom je sve pod njegovim okruglim telom počelo da se pomera, u hitrom ljigavom kretanju nečega što se uvija i gamiže. Zadržao je dah, prevrnuo se na peteljku, sagnuo svoju veliku glavicu i pokušao da razazna šta je to. Phaseolus Vulgaris! Beta Vulgaris! Rajska zemlja je bila živa, vrvela je od paganskih plemena Pasulja, Boranije, Graška i alfe i omege povrtarske nekulture – Betice Cvekle Vulgaris! Alium Cepa se toliko prestravio da mu se glavica umalo nije oljuštila od straha! Buka odozgo nije bila ništa u poređenju s lupanjem njegovog srca.

Naslonio se na Smokvu Caricu s osećanjem da je prvi koji je to ikad uradio, prekrio ljuskama lice i ostao tako sve dok strah nije iščezao. Kada je sklonio ljuske mogao je da vidi kroz pomrčinu – bilo je mračnobraon i tamnocrveno hladno, kao u nekom podzemnom svetu, u nekom paklenom, napuštenom mestu a ne u Edenu, pobogu! Prvi put je pažljivije osmotrio to što je živelo pored, ispod i iznad njega. Krupne Cucurbita Pepe bile su veličine Sizifovog kamena – neme i okrutne. Ležale su pored zlatokosih divova, Zea Maysa. Njihove preteće tikvaste okrugline povijale su se kao pozadine karnevalskih lepotica, a drške su im bile tvrde i grebuckave. Bilo je mnogo više sitnijih stvorova veličine Alium Cepe embriona, koji su se kotrljali po edenskoj zemlji dok su njihovi snažni Rubus Fructicosus M korenovi istovremeno vodili ogorčenu rajsku podzemnu bitku sa žilavim i zamršenim Rubus Fructicosus K korenjem, boreći se za što čvršću poziciju u raju. Dobro su se provodili.

Odrastati sa nekim koga Latini zovu Musa Paradisiaca a pagani Bananamen, u Edenu, ravno je igri sa Citrus Paradisijem usred Dženeta ili krstarovski rečeno - skoku sa Brankovog mosta, ali naš Alium Cepa priviknut na edenski vašar taštine, privučen igrom i naoružan ljutitim osmehom taman je započeo svoje bezazleno lukavo kotrljanje prema Musi, kad krenu grmljavina, lomljava i čupanje! Umoran od onolikog sađenja i zgrožen žestinom Adamovih sladostrasnih ugriza kojima su sočnom dupencetu Betice Vulgaris nanesene ozbiljne Jonatan povrede, Big Daddy bez ikakvog upozorenja ili prethodne objave grmljavine, lomljave i čupanja, svojim beskonačno velikim baštovanskim šaketinama na gorepomenuti način, zgrabi sve jestivo i nejestivo i pobaca iz Edena.

Život više nije mogao da se zamisli u edenskom svetu. Dok su putovali kosmičkim Seobe-prostranstvima, Alium Cepa i nepregledna migraciona kolona njegovih ex-rajskih drugara Flora-konsenzusom donose odluku da se do Zemljine atmosfere ne razdvajaju, a čim je dotaknu „ko korenom, ko stablom a ko listom i plodom“ - kud koji, mili moji!
Dok je pokušavao da eci-peci-pecom razreši egzistencijalnu dilemu: jugoistočna Azija ili severozapadni Egipat kao svoje buduće stanište, tresnuo je o krov nekakve građevine, probio ga svojom tvrdom glavicom i obreo se na tezgi jedne pijace, koju su Zeleni meštani jednog milosrdnog dana prozvali Kalenić. Još se nije ni pribrao a već ga je prihvatila jedna topla ruka i nežno spustila u ceger krcat njegovom braćom i sestricama, odmah pored jedne preslatke Persice. Prunus Persice. Da je znao da je to bila ruka ljutitog borca za prava životinja i da će uskoro postati svedok najstrašnijeg voćno-povrćno-žitaričnog genocida u istoriji zelene Kalenić pijace, pocepao bi, preskočio rub tog cegera smrti i otkotrljao se što dalje od njega, glavicom bez obzira!


P. S. U drugoj epizodi sage o lukavom i ljutom Aliumu Cepi, gledočitaćete:

- Alium Cepa-Borac za prava biljaka –

LUK.jpg
 
2.

JUTRO


Kuhinja su budila sa novim danom. Treperavi zvuci šuštanja vode mešali su se sa zvonkim lupanjem lonaca i šerpi, žamor kuhinjskog osoblja nadjačavao je zvuke povremeno glasnog zevanja pomoćnih kuvara, čulo se otvaranje i silovito zatvaranje fioka, škripanje šarki na vratima ormarića, zveket pribora za jelo, užurbani koraci i gromki glas glavnog kuvara.

Za to vreme u ostavi je još uvek vladala tišina. Njeni stanovnici, uredno raspoređeni po policama, u gajbicama, kutijama ili džakovima, još uvek su se budili i sanjivo pogledavali oko sebe.

Stari krompir je tradicionalno poranio: "Hajmo, hajmo, buđenje!" Jeste da njega niko nije ovlastio da pravi raspored i šefuje, ali neko mora to da radi, pa što to ne bi bio on. Svakako je veoma važan u svakoj kuhinji, prilično popularan, u isto vreme tradicionalan i avangardan, a ne treba zaboraviti ni njegove velike mogućnosti udruživanja i različitih oblika pripreme. Želeo je poziciju specijaliteta dana i glavnog na tanjirima i za nju se borio bez zadrške.

Odavno budne jabuke, kruške i dunje, pune životnog iskustva i verna krompirova podrška, strogo su i ispod oka posmatrale jednu malu grupu u uglu. Nije njihovo da kažu, ali ta grupa se apsolutno nikada ne obazire na krompirove reči. Sa njima su se potpuno slagale plavičaste šljive, koje su uvek držale stranu svome drugu, odanom partneru iz knedli sa šljivama.

Tu neposlušnu grupu činili su agrumi: limun, pomorandže, mandarine i grejp, a odnedavno i limeta i pomelo, elita takoreći, koja nimalo nije marila za pokušaje organizovanja od strane pojedinaca. Njima, kao nekom ko je došao iz daleka i ko je video sveta za razliku od onih, koji su osim ove ostave videli samo zemlju, i to bukvalno, ni padalo na pamet nije da se stavljaju pod bilo čiju komandu.

Istovremeno su se i lukovi: crni, ljubičasti i beli, mladi luk i praziluk gurkali između sebe i tiho komentarisali ponašanje agruma, sa kojima odavno nisu u dobrim odnosima. Pa šta, ako je neko rastao u zemlji? U krajnjem slučaju, imali su oni i nadzemni deo, videli su ponešto od tog sveta. Kako god, krompir je njihov zemljak u istinskom smislu te reči, pa su lukovi (inače biljke plemenitog roda iz porodice ljiljana, što svi lako zaboravljaju) uvek bili uz njega.

Ovoj grupi se uglavnom uvek priključivala još jedna, velika po broju članova, ali suštinski bez velikog značaja, jer nikada nije imala glavnu rolu u jelu, isključivo sporednu. Međutim, kako se svaki glas u raspravama broji, njihovi glasovi su ponekad bili od presudnog značaja i zato vrlo cenjeni u ukupnoj populaciji ostave. Tu grupu su činili šargarepa, paškanat, celer, peršun, cvekla, bela, crvena i crna rotkva, ren i rotkvice. I ovoga jutra su potiho merkali kome će zatrebati njihova pomoć, da znaju kako će, šta će, sa kim i po koju cenu se udruživati. Uglavnom su igrali za krompirov tim, spajale su ih jake zavičajne veze, ali nikad se ne zna, možda druga strana da bolju ponudu.

Ta druga strana i glavni takmac krompiru bila je paprika. Dotična je, svesna toga da je prava zvezda kulinarstva, svejedno da li je punjena, pečena, sveža ili suva, o ajvarima i pindžurima da i ne govorimo, sve češće dizala glas i oponirala krompiru. Glavni saradnik bio joj je paradajz, a tercirao im je krastavac. Njih troje su odavno bili bliski, udružili su se još onomad u šopskoj i srpskoj salati, a sada sa modom vegetarijanstva i epidemijom dijabetesa tipa 2, kod koga krompir ispada iz igre u momentu, ovo savezništvo je dobilo izuzetno mnogo na značaju. Zahvaljujući dobroj kampanji, uz njih su sve češće bili i ranije nezavisni članovi društva: tikvice i patlidžan.

Podršku ovom bloku zasad su pružale i kupusnjače, kojima krompir nikako nije odgovarao. Kada je krompir na stolu beli i crveni kupus, karfiol, raštan, keleraba, kelj, prokelj i brokoli uglavnom ostaju na policama. Svesni da nikada neće dostići popularnost pretendenata za mesto glavnog, u timu paprike pronašli su odgovarajućeg strateškog partnera.

Sasvim sa strane, lagano se protežući i meškoljeći u malim providnim kutijama, koketno su uzdisale rumene jagode, maline, kupine i borovnice, "Oooh, buđenje". One su, zbog svoje svoje lepote i očaravajućeg ukusa i mirisa bile poželjne u oba tabora, ali više kao stvar prestiža, a ne suštinske potrebe.

Sva ova dešavanja posmatrali su bez reči, još uvek nenaviknuti i neprilagođeni na okruženje: artičoke, špargle, jam, kineski kupus, đumbir, bambusove mladice, brusnice, aronija i godži bobice. Gledali su šta ih je snašlo, gde su to došli i odmeravali snage domaćina u pokušaju da pronađu za sebe adekvatno mesto pod suncem, odnosno u tanjiru.

Opšte komešanje u ostavi, ideološke, principijalne i praktične dileme, natezanje oko toga kojoj se grupi i kome vođi prikloniti, ko će se izboriti za prevlast na tanjirima, a ko ostati na margini, u trenutku je, ušavši u ostavu, prekinuo šef kuhinje. Ozbiljan kao i uvek, mrko je pogledao sve, nabrao nozdrve i značajno pročistio grlo. Sve nade, trud i agitovanje ponovo su izgubili smisao. Specijalitet dana i glavnog aktera trpeze, kao i uvek, izabiraće on. Biće tačno onako kako on želi.

cmok.jpg


- - - - - - - - - -

3.

KIVI


Moja žena i ja došli smo u posed prilične količine kivija i to je bio početak svega. Odnosno, kraj.
Svako bih jutro posegnuo za jednim od tih slatkih dlakavih plodova, ali svaki bih put zaključio da mi se ne da guliti. U podne isto, uveče isto. Dva dana posle, kad je već (kako sam mislio) započeo proces truljenja, i žena mi je priznala isto. Ne da joj se guliti. Stariji sin priznao je još istog dana, a mlađa, ćera tatina, je odugovlačila do vikenda, kada se i ona slomila pa kroz suze objavila kako se ni njoj ne da guliti.
Postavljalo se pitanje što učiniti s tolikim kivijem, zalihe kojega su ležale posvuda po stanu: u drvenim sanducima u kuhinji i dnevnom boravku, po slobodnim ormarima i komodama, na policama, koje su nekad bile krcate knjigama, da bi, nakon "velike tehniloške lomače", zazjapile prazne - odnosno, bile bi prazne da ih nismo opteretili prividno neograničenim količinama tog zlatnosmeđeg ploda njurževne zelene nutrine.

Odlučili smo pričekati još koji dan, možda nas lenjost prođe, mislili smo. Možda proces truljenja neće suviše odmaći, dumali smo. I nije. Uopšte nisu trulili. No, pojavili su se drugi problemi.
I dalje bih svakoga jutra posegnuo za kivijem (u nameri da ga pojedem, ali...), ali neobični jestivi umišljaji počeše izbijati iz širokih pora na licu stvarnosti.

U ponedjeljak ujutro, tako, posegnuo sam za kivijem iz hrpe koju smo smestili u ugao ugaone garniture, kad se ispostavilo da to uopšte nije kivi nego miš! Ne bojim se miševa, tako da sam tu ljupku životinjicu zadržao u ruci i gledao kako žmirka crnim okicama. Pokušavao sam ustanoviti je li reč, možda, o mladom štakoru, ili pak o običnom poljskom mišu. Ako doista želim doći u posed jedne tako poverljive informacije, mislio sam, nužno je da jadnu životinjicu ubijem i seciram na svom radnom stolu - ali nisam secirao tog mišonju nego sam ga vratio među druge kivije. Savršeno se uklopio, ostao nepomičan, delikatan i dlakav, kao braća i sestre mu.

Oprao sam zube pa posegnuo za kivijem iz hrpice koja se nalazila u žvalištu printera. I to je, kako se ispostavilo, bio krivi kivi: bio je to običan krompir, tek nešto dlakaviji od prosečnog. To me već razljutilo. Stao sam posezati za kivijima po celom stanu i svaki od njih bi se ispostavio u nešto drugo: u plišanog medvedića, u muf, u svežu zečju šapu, u divovsku kuglicu iz pupka, i još veću kuglicu iz nosa...

Bio sam na ivici strpljenja. Već sam i kasnio na posao. Odlučio sam zato pojesti jabuku umesto kivija. Pretumbao sam sve žive zalihe kivija u potrazi za jabukom, a jabuka nigde, valjda su ih pojeli žena, sin i najmlađa ćerka, otišli poslom, u školu, a mene bez jabuke ostavili... Tako sam histerisao i već se činilo da ću zakasniti na posao, pa sam nabacio mantil, zgrabio aktovku i na samom izlazu posegnuo, pun nade za poslednjim kivijem, koji se nakoprčio na vrhu prazne plinske boce, i.... bingo! Jer jeste, bio je to kivi, ali krivi kivi. Odjurio sam do prozora i bacio ga u visine:

"Leti! Poljubi nebo, kad već..."

Tog dana sam zakasnio na posao.

wiggle_eyes_kiwi_fruit.jpg
 
4.

Goldstinova fabrika čudesa



Lepo mi govori ćale da se manem ćorava posla u laboratoriji, da se družim u gospodskim salonima i da nešto povalim, makar mi i platio. Kaže vreme je, uskoro punim četrdeset.
Mene bi tad sram obuzeo, znate, jednom je platio neku a ja sam se sav spetljao, nisam znao kako treba a ona se cerekala. Kudio me ćale i psovao, spominjao bačeni zlatnik i sunce nebesko a ja se onda zainatio da nešto učinim po pitanju pohote na račun nauke. Ne može pošten trudbenik spoznaje da se posveti izazovu od žena koje bi da se okače čoveku kao pijavica.

Prezentovao sam mu inovaciju koju sam izmislio da ga odobrovoljim pa je zaboravio na zlatnik i sunce nebesko. Znate, tada sam napravio magiju. Ćaletov dampfer sa kojim prevozi robu sve do Skandije, spaljivao je mnogo drva pa je morao usput da pristane i kupi cepanice a ja sam izmislio deblo koje gori a nikad ne izgori. Kada je ćale sav zadovoljan isplovio dovršio sam tajni izum, spakovao ga u kartonsku kutiju i zaputio se u Goldstinovu fabriku čudesa.

Sada, dok sedim ispred ove napirlitane sekretarice vatrenocrvene kose sve te misli o ženama i neuspehu kod one fufice mi se vrzmaju po glavi. Gleda me ljuto preko zlatnih cvikera a ja se sakupio u stolici toliko da me čovek mogao spakovati u bisage.

- Dakle, Gospodin Augustin, alhemičar!

Preporučujem se i privlačim kutiju pod bradu. - Recite mi nešto o vašem izumu!

Slutim da mi se ruga. Gledam kroz prozor vazdušni brod sa Goldstinovom zastavom kako se sprema poleteti za Rusiju.

- Izum od izuzetne važnosti za poštovanu ekselenciju, madam. Biće vrlo zadovoljan!

Ne skida pogled sa mog lica a mene nelagoda hvata. Gledam u njena kolena ispod stola. Mogu se zakleti da su do malopre bila stisnuta! Talasi vreline mi zasipaju lice!

- Kažete, od izuzetne važnosti. Na šta tačno mislite, čoveče?

Vrpoljim se, brišem nos i kupujem vreme. Mozak mi radi nepojmljivom silinom, imam osećaj da će mi iskočiti oči. Zaključujem da nije mudro da zborim o svojoj tvorevini.

- Madam, umoljavam ljubazno za hitnu audijenciju. Stvar je urgentne prirode, budućnost sve magije, nauke i alhemije zavisi od toga!

- Ekselencija se sprema na put, ne mogu bez razloga da prekidam pripreme. Kažite mi o čemu se radi!

Skida naočare i kači ih na košulju, slutim namerno, da bi se produbio izrez i pogledu otkrio deo pozamašnog poprsja.
I kako pošteni naučnici da se usredsrede na spoznaju pred ovakvim prizorom koji bestidnu ponudu nosi? Sećam se bivših kolega, alhemika i Štajnovih sledbenika nauke, koji su se predali zovu i prevarili svoju istinsku ljubav, spoznaju. Umesto da skidaju velove tajni sa prirode, oni skidaju grudnjake sa supruga kada deca usnu.

- - - - - - - - - -

Rešen da stanem tome na put, gutam knedlu, ustajem i odlučnim glasom govorim:

- Madam, ne stajte spoznaji na putu!.
- Ko vam je rekao da ustanete? Recite o čemu se radi ili zovem gardiste!

Ponovo svrdla svoj strašni pogled kroz moju svest, parališe je. Oblizujem usne i na jedvite jade sabiram rastrgani um.
Rešenje nazirem kao belu iskru koja mi skakuće po rubu mozga a koju nikako da dosegnem. Poslednjim naporom volje je grabim, ideja mi se rasprostire.
Demonstriraću joj svoj izum. Posle toga, ništa neće biti kao pre!

- Kažete, ako vam objasnim o čemu se radi, najavićete me?
- Ako budem smatrala da izum vredi.
- Onda ći izvršiti demonstraciju!
- Izvolite.

Otvaram kutiju, vadim tronožac i rasklapam ga. Ona me sa zanimanjem posmatra.

- A da mi nešto kažete o vašem aparatu?

Dok nameštam crnu kutiju na tronožac, odgovaram:

- U pitanju je trans-mašina. Znate, mnoge uvažene kolege i sjajni umovi su se odrekli spoznaje i zaključali se u mračni podrum braka. Nauka trpi nesagledive posledice zbog toga! Moj izum ih oslobađa ženine destruktivne interferencije na celih 12 časova.

- Ne razumem, šta tačno radi ta vaša mašina?
- Samo trenutak madam, i sagledaćete svu veličinu mog izuma!

Otvaram poklopac kutije i ubacujem rotkvice, koje sam poneo u džepu plašta.

- Šta ste to uradili?- Čudi se ustajući sa stola.
- Malo strpljenja, milostiva!

Okrećem objektiv u nju i nišanim je kroz okular. Osećaj trijumfa me obuzima.
Stiskam dugme.

- E tako rotkvice jedna, sad idem na audijenciju a ti cvetaj od muke!

Umesto sekretarice vatrenocrvene kose, pojavljuje se ogromna i debela rotkvica a taj prizor me veseli!

Napokon, otvaram velika dvokrilna vrata i stupam u Goldstinovo carstvo. Osećanje bezgraničnog ponosa me prati dok odvažno koračam duž sale i razgledam biste velikih alhemičara, okultista i naučnika koji su zadužili čovečanstvo. Ne sumnjam da će se moje ovekovečenje uskoro pojaviti u toj galeriji velikana. Naposletku, prilazim velikom radnom stolu. Čovek, mnogo mlađi od mene, spušta dve velike torbe i začuđeno me gleda:

- Dobar dan?
- Dobar dan. Augustin, iz esnafa alhemičara!- Pružam vizit kartu.
- Kako ste ušli ovde, šta želite?
- Da vam predstavim svoj novi izum, ekselencijo. U pitanje je trans-mašina koja je u stanju na 12 časova da…

- Samo trenutak, gospodine, zabunili ste se! Gospođa Goldstin će vas saslušati, kad ste već dospeli dovde, uprkos njenoj žurbi šopingovanja po Moskvi. Ja sam njen lični asistent!

Zabezeknut, okrećem se ka holu a crne slutnje mi se navlače preko uma! Biće bolje da spakujem svoju skalameriju i pridružim se ćaletu na sledećem putovanju!

radish.jpg


- - - - - - - - - -

5.

Ljubavna moć voća i povrća


Imam 37 godina. Jedinac sam. Nisam oženjen. Ako ste muškarac od 37 godina, jedinac ste i niste oženjeni, a imate roditelje u kasnim šezdesetim, onda znate koji je moj problem. A i njihov. Oni žele razbibrigu pod stare dane. Oni žele da im se nešto mota oko nogu, a da nije kuče, mače ili gajtan usisivača. Oni žele unuče.
Osim što nisam oženjen, po svemu ostalom sam "normalan". Radim, živim sam. Jednom nedeljno ručam kod roditelja. Izlazim i družim se. Nisam ni pe*der. Volim žene i imao sam ih dovoljno. Ni deca nisu problem. Problem je žena. Devojka koja bi postala supruga. Ona sa kojom bih morao da budem svaki dan. Jer, ja po tom pitanju imam neke zahteve. Ja žene biram i docnije volim spram onoga šta jedu i načina na koji jedu. Pri tome mi ne pada u oči prvo njihova debljina. Ne. Nikada ne biram žene na osnovu kilaže, već po pogledu, hodu, osmehu, dugim nogama i prćastoj guzi, dobroti i inteligenciji. Ma, uobičajno. Zapazim ih, a onda sa nekom od njih počnem i da se viđam. Izlazim, ljubim se, imam seks, pričam o smislu života. Za svo to vreme, motrim na ono što meću u tanjir i u sebe. Jer, po tome znam da li ću se i koliko dugo sa nekom od njih i zadržati. "Koja je mrljava na jelu, ta je mrljava i na delu" - govorila je moja baba Ljubica, pametna i trezvena žena. Čim neka krene da mi za doručak u krevetu servira parče tosta i sveže isceđen đus, ja znam koliko je sati. Taman je vreme da bežim od nje. A i ovaj današnji trend... sve bi da budu mršave, sve samo zdravo, sve samo presno, sve bi da budu Maja Volk, a Maja izgleda kao da bi ubila za šaku čvaraka. I tako, jedna za drugom, nijedna se nije dugo zadržala u mom životu. Pre neki dan, za ručkom, majka je ponovo počela sa svojom tužbalicom "snaja, unuče, sreća". Kaže da postoji devojka sa kojom mora da me upozna, ćerka njene prijateljice. Inače ne idem na ugovorene sastanke, na ovaj sam pristao pristao jer je majka obećala da će me zauzvrat ostaviti na miru čitavu narednu godinu. Učinilo mi se kao poštena pogodba. I eto nas dvoje u čuvenom beogradskom restoranu, sedimo jedno nasuprot drugog i procenjujemo se. Svidela mi se. Pametna, šarmantna. Plavuša u ranim tridesetim, zelene oči, inteligentan pogled, pristojno telo. Vitka, možda čak i mršava. Takve se inače dele na dve grupe: jedna koja je prirodno vižljasta u svojoj mladosti, a koja se obično nakon 50-te i dva porođaja pretvori u kruškoliku spodobu nalik na svoju majku koju vi niste videli na vreme i drugu vrstu koja za doručak gricka zanoktice, ruča mineralnu vodu, a večeru preskače zbog dijete.
Hajde da vidimo kojoj sorti ova pripada - pomislio sam. "Odlična linija, jesi li to vitka po prirodi?" - počeo sam oprezno. "Malo genetika, a mnogo pazim šta jedem"-odgovorila je. Znači kombinacija gornje dve.. najgora vrsta! - sneveselio sam se odmah.

- - - - - - - - - -

Za predjelo je naručila valdorf salatu, ali bez majoneza i pavlake, samo jabuke, celer i "pola uobičajne količine oraha koju stavljate, molim vas". Za glavno jelo salatu od radiča sa piletinom, krutonima i pomorandžom, ali bez piletine i krutona. Za dezert je uzela voćnu salatu. Bez šlaga i preliva. Ja sam naručio pohovani kačkavalj, šušpe, srneći gulaš u sosu od vrganja i za dezert reformu tortu. Dva parčeta. Gledala me ja kao da sam španski inkvizitor, a ona veštica osuđena na lomaču. Ja volim da pojedem, priznajem. To se uostalom po meni i vidi, ali kako je govorila baba Ljubica "šta je muško bez 100 kila?" Pametna žena, ta moja baba. " Jedeš li nekada bar ribu?" jeknuo sam očajno. "Pa ne baš, ovih dana nikada nisi siguran odakle riba dolazi, može biti puna žive i svakavih toksina"-odgovorila je informisano. Samo što nisam zaplakao. Ja nikada nisam voleo voće i povrće, priznajem. Muka mi je i od same pomisli na vitaminske bajalice iz detinjstva. Spanać da budeš kao Popaj! Lumunada kad god se ima grip. Narandže i jabuke po čitavu zimu, jer drugog voća nije ni bilo.Trešnje zato što će brzo da prođu. Šljive za redovnu stolicu. Paradajz, jer je zdrav. Jagode, jer su rumene, kao dete u meni. Paprike, jer u njima ima više vitamina C no u limunu. Kupus, jer je pun vlakana.
 
Šargarepa, da ne bi nosili naočare. Mahunarke, jer su dobre za mozak. Nema kraja toj floralnoj agoniji. Što se mene tiče, spisak povrća koje radom jedem počinje i završava na krompiru. U obliku pomfrita. "Ma, nema šanse! ... ali nikakve, ova je najgora od svih za koje sam se kleo da ih nikada neću oženiti!"- mrmljao sam sebi u bradu, dok sam odlazio, dugačkim korakom, što dalje od restorana. To je bilo u petak. U subotu sam se oždrao pljeskavicama sa ćoška da dođem sebi od šoka. U nedelju sam otišao kod mojih na ručak. Pile, pomfrit, štrudla. Jeli smo u blaženoj tišini, a oni su me gledali ispod naočara, sa nadom, sa strepnjom, sa strahom, sa nagomilanim dugogodišnjim razočaranjem, ne usuđujući se da bilo šta pitaju. Gledao sam povremeno i ja njih, ne usuđujući se da bilo šta kažem. Na kraju se majka dogegala sa kafom, kao da ide na streljanje. Nisam to mogao da podnesem. "Majko, oženiću je" - rekao sam, a osetio sam da mi se usta skupljaju kao da sam progutao limun sa sve korom. "Oženiću je", pomislio sam, a dugačak red prkosnih celera, šizofreničnih anisa, erektilnih krastavaca, raščupanih paškanata, ogavnih glavica brokolija, boranije na pritkama, podbulih bundeva i mahuna nabreklih od klikerastog graška mi je pobednički zamarširao ispred očiju.

sexy art plate.jpg


- - - - - - - - - -

6.

Voćarstvo


Možda je htela osvetu, Možda je bila naivna. Možda je znatiželja pobedila strah. Možda je on morao da misli a ne da oseća. A možda je sve bila njegova igra kojom je trebalo razbiti monotoniju savršenstva.

Život mu je poklonjen a da ga nije ni tražio. Umešen je od zemaljskog praha i svemoćne volje nevidljivog. Da mu ne bi bilo dosadno dobio je društvo i status kuma, tako da je imao pregršt obaveza povodom davanja imena novopridošlim članovima životinjskog carstva. Medjutim, on je imao i jezik a držanje monologa naspram auditorijuma koji samo može da sluša ali ne i aktivno učestvuje u razmeni ideja, učini ga pomalo nervoznim. Nemir duha je razlog nemira tela, što je pak izvor nemira uma iI’ navodjenja na neposlušnost, pa se kao nužnost nametnu delikatna operacija na rebru uznemirenog izdanka praha. Pacijent nije umro, štaviše nakon intervencije se osećao nikad bolje, jer je shvatio da je ona tinjajuća rana u stvari bila nedostajuća polovina koja ga tek sad učini celovitim bićem. A bila je nešto naročito, tako drugačije, tako lepo u svojoj posebnosti, i pored činjenice da je nastala kao izdanak njegove kosti uklonjene iz terapeutskog razloga.

Postala je u stvari ključna kost njegovog života, nešto što ga je činilo živahnim, pokretljivim, spremnim na nove izazove. Nije više želeo da misli na isprazno juče koje se činilo tako dalekim i nestvarnim bez nje. Živeli su za mirno danas i obećavajuće sutra, ono bez muka, napora i sa večnom srećom, koju je mogla da naruši samo jedna stvar – primicanje Drvetu moći. Na njemu je raslo nešto što je u zamenu za slast nudilo nešto mnogo nepoznato. A igranje sa životom je odluka onih kojima ga je dosta, kojima je dosadno, kojima se u zamenu nudi nesto možda neprijatno drugačije, a i onih koji se nadju na pravom mestu u pogrešno vreme. To je desilo baš tada kada je druga polovina u šetnji medju zelenilom obavijenim nestvarnim mirisom cveća naišla na zmiju. Dotična im je oboma često pravila društvo dok su ležali na travi, zagrljeni i zagledani u čisto nebesko plavetnilo. Primakla joj se blizu uveta i najtišim palacajućim šapatom odala tajnu - tajnu o spoznaji dobra i zla zagrižajem nedodirljivog ploda. Zabranjeno voće zaista beše ukusno i slasno, toliko primamljivo da ga prva polovina pod nagovorom druge i sklona neriziku ipak proba. I toliko moćno da im se oči otvoriše pa ugledaše jedno na drugom nešto što im izmami dotad nepoznato osećanje stida, i golotinju prekri smokvinim listom. Toliko grešno da ih pretvori u bedne crve kojima vrata Raja definitivno ostaše za ledjima, sa večnim krstom velikih bolova radjanja sinova (da je znala da se i kćeri radjaju u bolu, možda bi ipak odolela?!), nekontrolisane požude i uloge robinje naspram donatora kosti iz koje je sama rodjena, i mukom fizičkog rada za hleb nasušni koji zbog poslušja rebru i neposlušja svemoćnoj volji, prva polovina dobi u amanet. Od životnog izobilja osta samo obicna suša. I suza u krajičku oka svemoćne volje zbog činjenice da savršeni plan može da padne u vodu. A lepo ih je upozorio…

Možda je htela osvetu? Za ravnopravnost stečenu tek u drugom krugu. Možda je ipak bila naivna? Nije shvatila da žena ženi ne može da veruje. Možda je ipak znatiželja pobedila strah? Kukavice i ne treba da žive. Možda je on stvarno trebao da misli a ne da oseća? Dokaz da je on misao a ona osećanje – definitivno oboren. A šta ako je sve bila njegova igra kojom je trebalo razbiti monotoniju savršenstva? I kojom je dokazao da je sam nesavršen i slab naspram nepokorene dece?.... ili ipak savršen i jak u davanju lekcije moći?.. ili da je jedini smisao u tome da život ne treba da bude večan da bi čovek bio srećan čak i pored svojih nesavršenosti?...ili možda ipak nesavršen baš zbog večnosti?...ili....

- - - - - - - - - -

Pogledajte prilog 343071

- - - - - - - - - -

7.

***

Mnogo je volela da se osami i priseća detinjstva. Kad god je imala priliku, napregla bi se i pokušavala silom uma da vrati i najmanji delić sećanja. Kuća, majka, mladja sestra, cveće i prelepi voćnjak iza kuće. Taj voćnjak je zasadio njen otac, zbog tog voćnjaka su ga partizani u ratu i ubili. Majka ga je grčevito održavala negujući tako sećanje na njega.
Birala je sećanje.
U tom voćnjaku je brala višnje kada je naišao on, sveštenikov sin u koga je beskrajno bila zaljubljena. Smeškala mu se okružena teškim granama punim jarko crvenih slatkastih plodova. Kao da je na momente uspevala da upije kroz sećanje mirise, toplinu letnje večeri, kao da još vidi nasmejano lice i dva krupna crna oka.
Kako bi bilo lepo da sam se za njega udala... Razmišljala je o tom životu, pa bi se dugo kajala grešna pred mužem i bogom. Zamišljala kako li on sad izgleda, godinama nakon što je otišao iz sela da uči velike škole. Ima li ženu, da li ga ona voli, koliko je lepa, mirisna i negovana? Imaju li dece... Ona ih nije imala, a nije znala zašto...
Umrla je u snu. Znam da je njega sanjala. I znam da je umrla srećna jer je imala priliku nekoga toliko da voli. Neko toliku ljubav ne oseti i život mu prodje. Njen život je ostao u tom malom voćnjaku.

Cherries_in_love_by_cookie_92.jpg


- - - - - - - - - -

8.

Zelena vest


Pričaju keleraba i karfiol na tezgi lokalnog pijačara Mikana varošice Z.:
- Čula li si rođako,da će o nama pisati i čuvena Krstarica...
- Ko ti je to,punoglavi čempresu od kupusa?
-Čuti ti...ti imaš glavicu ko moje donje stablo...Nisi savremena uopšte- svi znaju za taj sajt osim vas sa sela...Do vas internet i ne dopire-nemate signal... - posprdno joj karfiol...
-Ti imaš signal u toj bubuljićavoj glavi,sigurno si malo skrenuo od tog Interneta...I kako to da sajt može da piše-to neki robot?
-Ma ne, gusko od povrća, tamo pišu pijačari svoja zapažanja o nama?
-I šta pišu?
-Ništa još, ćurko seljačka, tek treba da se objavi na tom sajtu?
-Dobro, ja sam sa sela, a odakle si ti? Da nisi iz metropole?
-Baš si neuka...Ova glava je videla sveta,a ne ko ti od Pinosave do ovde Ibarskom pa još par desetina kilometara...Putovao dve hiljade osamsto kilometara i to brodom skoro pola preko mora i galebi mi kliktali!
-Šta su ti kliktali?
-Idi u dupe nečije pa rekom u najcrnje more... Kliktali su "Jesen stiže dunjo moja!"
-Lažeš!
-Naravno da lažem,pa čemu mi ti služiš nego da te malo...

Keleraba ga gledala i pobelela od nuke i najzad mu procedi:
-Sagni se da ti nešto šapnem...
Karfiol se sagao, keleraba ga malo...i on pade s tezge...I to baš na desnu nogu malog živahnog Cigančića tj.na njegov volej !!!
Degažirao je ovaj lepi ko čokoladica i leti glavica karfiola i paf pravo u Krstu! I donese ovu priču.

3506897-cauliflower-cartoon.jpg


- - - - - - - - - -

---------------------------------------

Glasanje može da počne! Trajaće do 23.30h, do 15. decembra.
Znate sistem: delite 3, 2, 1 poen pričama koje vam se najviše dopadaju.
 

Prilozi

  • adam-and-eve.jpg
    adam-and-eve.jpg
    42,5 KB · Pregleda: 4
He,he...Progovorile voćke i povraćke...Neko je ovde malo šušumignuo,aaaa?
Jedete te GMO vitamine i udarili vam u glavice crnog i belog?
Videćemo,videćemo...
A nije ni bilo ono"Volelo se dvoje mladih...":mrgreen:
Odok da spremim šnicle za Bečke -biljke danas služim u turšiji samo...
Danas sam ja kuvar-brifing je držao junior i tu nema zezanja-sve po protokolu-
posle ćemo glasati...:lol:
Ustvari može i odmah:
4-3
5-2
6-1
;)
 
Ma naravno da ima puno lepih priča.
Moja velika ljubav je, po svim merilima biohemije i psihologije jedra i zdrava žena, jedna veličanstvena zaobljena priča, ali donekle, da životinjski to kažem, neuravnoteženog temperamenta.
Hirovita i mušičava kad je reč o kućnim i svakodnevnim tzv. voćnim obavezama, ako me razumete. Hirovita kad je reč o ophođenju prema dvojici svojih ljubavnika, naročito meni.
To mi je 2005-te zaveštalo izvesne psihološke komplekse koji se tiču moći, i verovatno poverenja. Redovnost pristajanja je gotovo neverovatna. Kako se ramena dignu i sveukupno
držanje postane pravilnije, i glava je zabačena, tako da ona sad sedi veoma pravo i deluje kao da se gotovo sasvim povlači iz konverzacionog prostora, i dalje u ovom topicu, ali se povlači što dalje može unutar limita njegovog prostora.
To navodno povlačenje, premda s namerom da prenese šok i iznenađenje, te s toga i da je ona osoba kojoj nesumnjivo nikad ne bi čak ni pala na pamet mogućnost da će joj ikad biti ponuđeno da dozvoli nekom da je veže, zapravo označava duboku podvojenost. Nekakav voćno-povrćni konflikt, cepanje, šta već. Elem,

Priča br. 6 - 3 poena
Priča br. 5 - 2 poena
Priča br. 4 - 1 poen

Srećno, Baštovani! :)
 
dragi moji literarni drugari, iz razloga koje vam ne mogu u potpunosti otkriti, mogu samo da kazem da mi je poprilicno zao sto se ovaj konkurs veceras zavrsava :)
elem, nas ziri je glasao ovako ovoga puta:

prica broj 1 -3 poena iz jednostavnog razloga-najbolja je
prica br 2 - 2 poena,najvise odgovara mom senzibiltetu, citam je imislim "kao da sam ja pisala"
prica br 3 - 1poen - ne volim kad trud ostane bez nagrade :)
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top