Gijom Apoliner

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Gijom Apoliner (fr. Guillaume Apollinaire), (Rim 26. avgust 1880. — Pariz 9. novembar 1918), legendarni i kontroverzni francusko-italijanski pisac i dramaturg, poljskog porekla. Pravo ime mu je Vilhelm Apolinaris de Kostrovicki, ali je promenio ime.

Majka mu je poljska grofica i avanturistkinja Agnes de Kostrovicki, a otac mu je navodno italijansko-švajcarski diplomata koji ga nikad nije priznao.

Išao je u najbolje škole na Azurnoj obali i na drugim mestima. Učesnik je svih pokreta avangarde, jer se nakon završetka školovanja uputio u Pariz, gde postaje ugledni član zajednice boema na Monparnasu. Učestvovao je u Prvom svetskom ratu, gde je pogođen u glavu. Poslat je na oporavak, ali je neprestano stvarao, postavivši svoju dramu „Sisa Tiresijina“. Pisao je pesme i prozu.

Najpoznatiji je kao pesnik (zbirke „Alkohol“ i posthumno objavljeni „Kaligrami“ gde tekst pravi sliku onog što je tema pesme), a takođe i kao autor erotskih romana „Jedanaest hiljada buzdovana“ (Les onzes milles verges) u kojem se nekoliko puta pojavljuju Srbi -- oba pola -- kao sporedni karakteri sa kojima junak ima seks i „Iskustva mladog Don Žuana“.

Prvom do smrti nije hteo da prizna autorstvo. Voleo je da se elegantno oblači. Bio je optužen za krađu Mona Lize, ali je oslobođen optužbi. Umro je dva dana pre kraja Prvog svetskog rata, sa 38 godina, u svom pariskom stanu, od napada španske groznice.
 
images
 
Znak

Potčinjen sam Vođi Znaka jesenjega
Stoga volim plodove a rugam se cvetu
Kad god dadem poljubac zažalim zbog njega
Ko omlaćeni orah što se jada vtru

Moja večna jeseni o duha moje doba
Rukama davnih dragana tvoj kraj je obasut
Jedna me supruga sledi ta moja senka kobna
Večeras golubice uzleću zadnji put
 
Lorelaj

Žanu Sevu


U Bahari živela veštica jedna plava
Sve muško poče zbog nje da pati očajava

Sam biskup pozvavši je pred sudije svoje
Jer beše tako lepa oslobodio je

O Lorelaj prelepa alemastih zena
Čijim li si činima reči opčinjena

Život moj je pretežak uklete mi oči
Ko me gleda biskupe taj u propast kroči

Nisu mi od alema oči već od vatre
U vatru ih bacite da te čini zatre

Taj plam o Lorelaj žeže moje grudi
Ti si me opčinila nek ti drugi sudi

Ne smejte se biskupe već molite za me
Bog s vama a mene neka guta plamen

Moj je dragi otišo i tuđinom luta
Ništa mi se ne mili nek me plamen guta

Srce mi je bolesno pa moram da umrem
Ako sebe ugledam moraću da umrem

Srce mi je bolesno jer on nije ovde
Srce mi je bolesno otkada on ode

I biskup tri viteza pozva na presudu
U manastir vodite ovu ženu ludu

Idi Loro mahnita Loro vatrooka
Da ko duvna u crnom čekaš kraj svog roka

I evo sve četvoro sada cestom jezde
Lorelaj ih preklinje oči su joj zvezde

Pustite me vitezi na vrh one hridi
Da svoj lepi zamak još jedanput vidim

Da se još jedanput u reci ogledam
Pa se udovištvu manastirskom predam

Gore joj u vetru kose lepršahu
Lorelaj Lorelaj vitezovi zvahu

A dole se na Rajni u brodiću svome
Moj dragi pojavio Zove Video me

Dragi stiže donosi mir srcu i duši
Ona se tad saže i u Rajnu sruši

Gde Lorelaj prelepe lik joj otkrio se
Očiju boje Rajne i sunčane kose

Jedna od najlepsih meni:heart:
 
Veze

Strune sačinjene od jauka

Brujanja zvona kroz Evropu
Obešenih vekova

O vi šine sto čvrsto vežete narode

Svega nas je dvojica ili trojica ljudi
Oslobođenih od svih veza
Pružimo jedni drugima ruku

Žestoka kiša koja raščešljava zanosne
Te žice
Žice izatkane
Podmorski kablovi
Vavilonske kule pretvorene u mostove
Pauci - prvosveštenici
Svi zaljubljeni koje je samo jedna veza vezala

Od drugih veza najtanja
Beli zraci svetlosti
Veze i Savezi

Ovo pišem samo zato da vas oduševim
O čula o čula draga
Neprijatelji uspomene
Neprijatelji želje

Neprijatelji željenja
Neprijatelji suza
Neprijatelji svega što još volim
 
Most Mirabo

Ispod mosta Mirabo teče Sena
I ljubav naša
Zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Licem u lice za ruke se držeći
Stojimo dok ispod
Mosta od ruku prolazeći
Val teče umoran od pogleda večnih

Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Ljubav nam odlazi s vodom sto mrmori
Odlazi ljubav
O živote spori
A naša se nada razbuktava gori

Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Protiču dani protiču vremena
Proslost je mrtva
Ljubav neoživljena
Ispod mosta Mirabo teče Sena

Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene
 
Potčinjen sam Vođi Znaka jesenjega
Stoga volim plodove a rugam se cvetu
Kad god dadem poljubac zažalim zbog njega
Ko omlaćeni orah što se jada vtru

Moja večna jeseni o duha moje doba
Rukama davnih dragana tvoj kraj je obasut
Jedna me supruga sledi ta moja senka kobna
Večeras golubice uzleću zadnji put
 
Bolesna jesen

Jeseni bolesna i obožavana
Umrećeš kad severac zakovitla
Kroz ružičnjake
I kad zasneži
Po voćnjacima

Jeseni jadna
Umri u belini i bogata
Snegom i zrelim plodovima
U dnu neba
Kopci kruže
Nad tupim barskim nimfama
Zelene i kratke kose
Koje nikad nisu volele
Dok nad dalekim rubovima suma
Jeleni riču

O jeseni sumove tvoje volim
Plodovi padaju niko ih ne bere
Vetar i grane plaču
Suze im teku s lista na list
Lišće se valja
Voz tutnji
Život prolazi
 

Back
Top