Ova mi je nekako najdraža...
Šarloti Fon Štajn
Što nam dade vid dublji i veći da u sutra zremo slutnjom zlom, da se nikad ljubavi i sreći ne predamo blaženosti snom? Što nam, sudbo, dar duši dosudi jedno drugom da u srce zri, da bismo kroz sviju mena ćudi srž odnosa svog saznali mi? Ah, tma ljudi, trajuć dane sure, ne zna ni svog srca zvuk i kret. Nasumice i beznadno jure s nepredvidnim bolom kroza svet, kliču onda kad im sreće krila iznenadne zore snesu žar. Samo nama nije data bila uzajamna sreća ta na dar, da volimo, da se ne poznamo, da smo jedno drugom ne znam šta, da za srećom iz sna tumaramo i strepimo ispred zla i sna. Blažen koga san prazan zanima, blažen kom su slutnje tašta sen! Snom i slutnjom nas, avaj, prožima svaki pogled i susret i tren. Reci šta nam sudba sprema tavna, reci čim nas do te mere sli? Ah, u doba iščezlo odavna ti mi sestra ili žena bi. Znala si me svega, čula kako najčistiji nerv treperi moj, mene, koga teško prozre svako, čitao je jedan pogled tvoj. U krv plahu kapala si meru, vodila me u lutanju mom, nađoh, slomljen, svoj mir, svoju meru u naručju anđelskome tvom. Opsenarski lako svi me sebi, snom opčini mnoge moje dne. Ima l’ raja nad slašću kad tebi beh kraj nogu, kad mi srce sve na tvom srcu širilo se, pelo, dobrim sebe zreh u oku tvom, bistrilo se mojih misli vrelo, taložio buk u srcu mom. I sad lebdi tek spomen od svega oko srca neizvesnog, bdi još istina stara na dnu njega, a iz novog stanja žuč mu vri. I ko da smo s po duše stvorenja, dan pun sunca sutonski nam sja. Sreća samo da nas bar ne menja kob što tako mučiti nas zna.
Šarloti Fon Štajn
Što nam dade vid dublji i veći da u sutra zremo slutnjom zlom, da se nikad ljubavi i sreći ne predamo blaženosti snom? Što nam, sudbo, dar duši dosudi jedno drugom da u srce zri, da bismo kroz sviju mena ćudi srž odnosa svog saznali mi? Ah, tma ljudi, trajuć dane sure, ne zna ni svog srca zvuk i kret. Nasumice i beznadno jure s nepredvidnim bolom kroza svet, kliču onda kad im sreće krila iznenadne zore snesu žar. Samo nama nije data bila uzajamna sreća ta na dar, da volimo, da se ne poznamo, da smo jedno drugom ne znam šta, da za srećom iz sna tumaramo i strepimo ispred zla i sna. Blažen koga san prazan zanima, blažen kom su slutnje tašta sen! Snom i slutnjom nas, avaj, prožima svaki pogled i susret i tren. Reci šta nam sudba sprema tavna, reci čim nas do te mere sli? Ah, u doba iščezlo odavna ti mi sestra ili žena bi. Znala si me svega, čula kako najčistiji nerv treperi moj, mene, koga teško prozre svako, čitao je jedan pogled tvoj. U krv plahu kapala si meru, vodila me u lutanju mom, nađoh, slomljen, svoj mir, svoju meru u naručju anđelskome tvom. Opsenarski lako svi me sebi, snom opčini mnoge moje dne. Ima l’ raja nad slašću kad tebi beh kraj nogu, kad mi srce sve na tvom srcu širilo se, pelo, dobrim sebe zreh u oku tvom, bistrilo se mojih misli vrelo, taložio buk u srcu mom. I sad lebdi tek spomen od svega oko srca neizvesnog, bdi još istina stara na dnu njega, a iz novog stanja žuč mu vri. I ko da smo s po duše stvorenja, dan pun sunca sutonski nam sja. Sreća samo da nas bar ne menja kob što tako mučiti nas zna.