Ponoci sam jedne tuzne, proucavo slab i snuzden
Neobicne drevne knjige, sto prastari nauk skrise -
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata pao, kucajuci tiho, tise -
"Posjetilac", ja promrmljah, "sto u sobu uci iste,
samo to i nista vise."
Ah, da, jos se sjecam jasno, u prosincu bjese kasno;
Svaki ugarak, sto gasne, sablasti po podu rise.
Zudim vruce za svanucem - uzalud iz knjiga vucem
Spas od boli sto me muce - jer me od nje rastavise
Andjeli, sto divnu djevu zvat Lenorom nastavise -
Tu imena nema vise.
Od svilenog tuznog suma iz zastora od barsuna
Nepoznati, fantasticni uzasi me ispunise;
Da utisam srce svoje, ja ponavljam mirno stojec:
"Posjetilac neki to je, sto u sobu uci iste -
Posjetilac kasni koji mozda trazi zakloniste -
Eto to je, nista vise."
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
"Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stizem !
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tise;
Gotovo vas nisam cuo", - i vrata se otvorise -
Mrak preda mnom, nista vise.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plasim se i cudim;
Ah, ne moze smrtnik sniti snove sto se meni snise !
Al nevina bje tisina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta rijec jedina pade poput kapi kise,
"Lenora" prosaptah tiho, jeka mi je vrati tise,
Samo to, i nista vise.
U svoju se sobu vratih, dok u meni dusa plamti;
Nesto jaci nego prije udarci se ponovise.
"Jamacno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam caskom sto je, kakve se tu tajne skrise.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skrise -
Valjda vjetar, nista vise."
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven udje Gavran, sto iz drevnih dana stize,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu dize
I na kip Palade sleti, sto se iznad vrata dize.
Sleti, sjede, nista vise.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj dise.
"Nek si osisana ptica", rekoh, "nisi kukavica,
O Gavrane, mrka lica, sto sa Nocnog zala stize,
Kako zovu te na zalu Hadske noci, otkud stize?"
Rece Gavran: "Nikad vise."
Zacudih se tome mnogo, sto crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne rijeci malo sto mi objasnise.
Al priznati mora svako, ne dogadja da se lako
Da ziv covjek gleda tako pticu sto se nad njim njise,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu sto se njise,
S tim imenom "Nikad vise".
Gavran sam na bisti sjedi, tek te rijeci probesjedi,
Bas kao da cijelu dusu te mu rijeci izrazise:
Vise niti rijec da rekne - vise ni da perom trepne -
Dok moj sapat jedva jekne: "Svi me druzi ostavise,
Pa ce zorom i on, ko sto nade vec me ostavise."
Tad ce ptica: "Nikad vise."
Muk se razbi, ja, zatecen - na odgovor spremno recen -
"Nema sumnje", rekoh, "to je sve mu znanje, nista vise,
Rijec od tuzna gazde cuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duz puta, pa mu sve se pjesme slise,
Tuzaljke se puste nade u jednu tegobu slise,
u "Nikada - nikad vise."
Ali mi i opet Gavran tuzne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjac prekrit plisem;
Te u meki barsun padoh, povezivat maste stadoh,
Na razmatranje se dadoh - kakvu mi sudbinu pise
Grobna, kobna, drevna ptica - kakvu mi sudbinu pise
Kada grakce: "Nikad vise."
Sjedjah trazec smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, cije zarke oci srz mi srca oprzise.
Predan toj i drugoj masti, pustih glavu mirno pasti
U taj barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise,
Sjest u barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise,
Ona nece nikad vise.
Tad ko da se uzduh zgusnu, cudni miris me zapljusnu,
Zacuh lagan hod serafa, koji kadionik njise.
"Bijedo", kliknuh. "Bogu slava! Andjelima te spasava,
Salje travu zaborava, uspomene da ti zbrise!
Pij, o pij taj blag *nepente*, nek Lenori spomen zbrise!"
Rece Gavran: "Nikad vise."
"Proroce, kog rodi prorok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l' posla tebe, il oluje izbacise
Sama al nezastrasena usred kraja urecena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l' da me lise
Melemi iz Gileada, mogu l' jada da me lise?"
Rece Gavran: "Nikad vise."
"Proroce, kog rodi prorok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Neba ti, i Boga, po kom obojci grud nam dise,
Smiri dusu rastuzenu, reci da l' cu u Edenu,
Grlit zenu posvecenu, Lenora je okrstise,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju andjeli mi skrise?"
Rece Gavran: "Nikad vise."
"Rastanak je to sto kazes", kriknuh, "ptico ili vraze!
U oluju bjezi, na zal hadske Noci, otkud stize!
Niti pera ne ispusti ko trag lazi sto izusti!
U samoci mene pusti! - nek ti trag se s biste zbrise!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun sto srce sise!"
Rece Gavran: "Nikad vise."
I taj Gavran postojano, jos je tamo, jos je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, sto se iznad vrata dize;
Oko mu je slika ziva oka zloduha, sto sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu rise;
Moja dusa iz te sjene, koja se na podu rise,
Ustat nece - nikad vise!
Neobicne drevne knjige, sto prastari nauk skrise -
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata pao, kucajuci tiho, tise -
"Posjetilac", ja promrmljah, "sto u sobu uci iste,
samo to i nista vise."
Ah, da, jos se sjecam jasno, u prosincu bjese kasno;
Svaki ugarak, sto gasne, sablasti po podu rise.
Zudim vruce za svanucem - uzalud iz knjiga vucem
Spas od boli sto me muce - jer me od nje rastavise
Andjeli, sto divnu djevu zvat Lenorom nastavise -
Tu imena nema vise.
Od svilenog tuznog suma iz zastora od barsuna
Nepoznati, fantasticni uzasi me ispunise;
Da utisam srce svoje, ja ponavljam mirno stojec:
"Posjetilac neki to je, sto u sobu uci iste -
Posjetilac kasni koji mozda trazi zakloniste -
Eto to je, nista vise."
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
"Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stizem !
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tise;
Gotovo vas nisam cuo", - i vrata se otvorise -
Mrak preda mnom, nista vise.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plasim se i cudim;
Ah, ne moze smrtnik sniti snove sto se meni snise !
Al nevina bje tisina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta rijec jedina pade poput kapi kise,
"Lenora" prosaptah tiho, jeka mi je vrati tise,
Samo to, i nista vise.
U svoju se sobu vratih, dok u meni dusa plamti;
Nesto jaci nego prije udarci se ponovise.
"Jamacno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam caskom sto je, kakve se tu tajne skrise.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skrise -
Valjda vjetar, nista vise."
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven udje Gavran, sto iz drevnih dana stize,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu dize
I na kip Palade sleti, sto se iznad vrata dize.
Sleti, sjede, nista vise.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj dise.
"Nek si osisana ptica", rekoh, "nisi kukavica,
O Gavrane, mrka lica, sto sa Nocnog zala stize,
Kako zovu te na zalu Hadske noci, otkud stize?"
Rece Gavran: "Nikad vise."
Zacudih se tome mnogo, sto crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne rijeci malo sto mi objasnise.
Al priznati mora svako, ne dogadja da se lako
Da ziv covjek gleda tako pticu sto se nad njim njise,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu sto se njise,
S tim imenom "Nikad vise".
Gavran sam na bisti sjedi, tek te rijeci probesjedi,
Bas kao da cijelu dusu te mu rijeci izrazise:
Vise niti rijec da rekne - vise ni da perom trepne -
Dok moj sapat jedva jekne: "Svi me druzi ostavise,
Pa ce zorom i on, ko sto nade vec me ostavise."
Tad ce ptica: "Nikad vise."
Muk se razbi, ja, zatecen - na odgovor spremno recen -
"Nema sumnje", rekoh, "to je sve mu znanje, nista vise,
Rijec od tuzna gazde cuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duz puta, pa mu sve se pjesme slise,
Tuzaljke se puste nade u jednu tegobu slise,
u "Nikada - nikad vise."
Ali mi i opet Gavran tuzne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjac prekrit plisem;
Te u meki barsun padoh, povezivat maste stadoh,
Na razmatranje se dadoh - kakvu mi sudbinu pise
Grobna, kobna, drevna ptica - kakvu mi sudbinu pise
Kada grakce: "Nikad vise."
Sjedjah trazec smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, cije zarke oci srz mi srca oprzise.
Predan toj i drugoj masti, pustih glavu mirno pasti
U taj barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise,
Sjest u barsun ljubicasti, kojim svjetlo sjene rise,
Ona nece nikad vise.
Tad ko da se uzduh zgusnu, cudni miris me zapljusnu,
Zacuh lagan hod serafa, koji kadionik njise.
"Bijedo", kliknuh. "Bogu slava! Andjelima te spasava,
Salje travu zaborava, uspomene da ti zbrise!
Pij, o pij taj blag *nepente*, nek Lenori spomen zbrise!"
Rece Gavran: "Nikad vise."
"Proroce, kog rodi prorok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l' posla tebe, il oluje izbacise
Sama al nezastrasena usred kraja urecena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l' da me lise
Melemi iz Gileada, mogu l' jada da me lise?"
Rece Gavran: "Nikad vise."
"Proroce, kog rodi prorok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Neba ti, i Boga, po kom obojci grud nam dise,
Smiri dusu rastuzenu, reci da l' cu u Edenu,
Grlit zenu posvecenu, Lenora je okrstise,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju andjeli mi skrise?"
Rece Gavran: "Nikad vise."
"Rastanak je to sto kazes", kriknuh, "ptico ili vraze!
U oluju bjezi, na zal hadske Noci, otkud stize!
Niti pera ne ispusti ko trag lazi sto izusti!
U samoci mene pusti! - nek ti trag se s biste zbrise!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun sto srce sise!"
Rece Gavran: "Nikad vise."
I taj Gavran postojano, jos je tamo, jos je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, sto se iznad vrata dize;
Oko mu je slika ziva oka zloduha, sto sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu rise;
Moja dusa iz te sjene, koja se na podu rise,
Ustat nece - nikad vise!
