Vukov standardni srpski jezik prihvaćen je od hrvatskih elita kao standardni jezik Hrvatske i Slavonije sa političkim ciljem širenja katoličke nacije na srpsku Bosnu, kao što su srpski štokavski jezuitski rečnici počev od kraja 16. veka, od Kašića, Mikalje, dela Bele i drugih, bili pisani upravo za potrebe katoličke misije po srpskim zemljama (nota bene da je Kašić proveo u Beogradu, a Mikalja u tada srpskom Banatu dobar deo života); Rječosložje pak Stuli piše po nalogu i za potrebe Bečkog dvora i ilirske (srpske) kancelarije. "Hrvatski vukovci" na čelu sa Tomom Maretićem bili su među oduševljenima Vukovim standardom jer su videli koliko je bogatstvo tog jezika u narodnoj epskoj tradiciji.
Ljudevita Gaja je Srbin sa Banije, Mojo Baltić naučio srpski jezik dok su zajedno studirali u Gracu. Zato je Gaj mogao da odbaci kajkavski i 1835. počne da štampa Danicu na štokavskom, koja tada još nije bila vukovska štokavica, a vukovska je postala standardni jezik hrvatskih škola 1892. nakon što je Hedervari ukazom uveo vukovski jezik u škole Hrvatske i Slavonije, a za tu potrebu rečnik je napisao Broz i dovršio ga njegov zet Iveković na korpusu srpske književsne građe (pogledati predgovor, navodi se samo srpska građa), a vukovsku gramatku Tomo Maretić.
Tako da vi u Hrvatskoj i dan danas imate vukovski srpski jezik. Naročito je simpatično što dugi jat baš niko u Hrvatskoj i ne izgovara onako kako je Vuk standardizovao kao IJE, kako se i izgovara u istočnoj Hercegovini, a Hrvati danas uče da pišu, već zapisano srpsko IJE izgovaraju kao JEE. Sličan je slučaj sa Č i Ć te sa Đ i DŽ, za koje je pokojni zagrebački lingvista Škarić predložio da se uopšte kao Č i Đ jer natpolovična većina današnjih Hrvata ih ne razlikuje.
Dok jednog dana sami sebe ne suočite sa istinom nećete moći kao nacija da krenete napred. Ostaćete zarobljeni u lažima 19. veka i propašćete duhovno, iznutra. Jer ideologija hrvatstva kao antisrpstva, ma koliko Srbi bili popularni i interesantni, predstavlja potrošnu robu. Na duge staze, od toga ništa nema.