Mira Stupica je govorila:
"Nemam šta da ostavim mojoj unuci. Ono najveće što sam ostvarila je ostalo
u doživljajima mojim i u doživljajima publike. Ako sam dotakla umetnost, ona
se nije pretočila u figurinu, knjigu, pesmu, sliku... ona je ostala da živi u dušama
i osećanjima publike... Moja najbolja dela ne mogu biti prikazana ni u jednoj
galeriji sveta... Moje ruke su prazne... U njima nema traga umetnosti koju bih
volela da ostavim svojoj unuci..."
Razumem blistavost i zlu kob glumca... Glumačka staza jeste i uzana i trnovita,
klizava i neizvesna, nestalna i lažljiva...pa, ipak, glumci su pristali da hode po
njoj... Zašto? Zato što je gluma čarobna igra, kojoj velika deca ne mogu odoleti.
Zato što je gluma igra u kojoj sam glumac uživa, kojoj se ne može odupreti, u
koju se uživi, koja ga opčini, zarobi što dublje zalazi u nepoznate krajeve priče
i lika... sve to, takav svoj doživljaj glumac ponudi i publici...
Naravno, ima glumaca koji glumataju, koji ne zaranjaju u igru, koji ne umeju
da se igraju i koji se lošom glumom dodvoravaju publici... Nažalost i takav
glumac se naziva glumcem...
Uvek nas interesuje ko su glumci? Kako izgledaju? Koje predstave igraju?
Koga glume? Kako su obučeni? Kakva je predstava? Dobra? Loša?
Nikada fotografija ne može otkriti tajnu igre, ali može zabeležiti trenutke
kada se velika deca igraju velikih i malih igara... Fotografija ne prenosi
emociju, niti trenutke ushićenja, uzvišenja, dodira sa umetnošću... Ipak,
fotografije jesu trag trenutka koji je trajao tada i bio prepun čarolije i kobi
glume...
"Nemam šta da ostavim mojoj unuci. Ono najveće što sam ostvarila je ostalo
u doživljajima mojim i u doživljajima publike. Ako sam dotakla umetnost, ona
se nije pretočila u figurinu, knjigu, pesmu, sliku... ona je ostala da živi u dušama
i osećanjima publike... Moja najbolja dela ne mogu biti prikazana ni u jednoj
galeriji sveta... Moje ruke su prazne... U njima nema traga umetnosti koju bih
volela da ostavim svojoj unuci..."
Razumem blistavost i zlu kob glumca... Glumačka staza jeste i uzana i trnovita,
klizava i neizvesna, nestalna i lažljiva...pa, ipak, glumci su pristali da hode po
njoj... Zašto? Zato što je gluma čarobna igra, kojoj velika deca ne mogu odoleti.
Zato što je gluma igra u kojoj sam glumac uživa, kojoj se ne može odupreti, u
koju se uživi, koja ga opčini, zarobi što dublje zalazi u nepoznate krajeve priče
i lika... sve to, takav svoj doživljaj glumac ponudi i publici...
Naravno, ima glumaca koji glumataju, koji ne zaranjaju u igru, koji ne umeju
da se igraju i koji se lošom glumom dodvoravaju publici... Nažalost i takav
glumac se naziva glumcem...
Uvek nas interesuje ko su glumci? Kako izgledaju? Koje predstave igraju?
Koga glume? Kako su obučeni? Kakva je predstava? Dobra? Loša?
Nikada fotografija ne može otkriti tajnu igre, ali može zabeležiti trenutke
kada se velika deca igraju velikih i malih igara... Fotografija ne prenosi
emociju, niti trenutke ushićenja, uzvišenja, dodira sa umetnošću... Ipak,
fotografije jesu trag trenutka koji je trajao tada i bio prepun čarolije i kobi
glume...
