Lunja*
Lunjalo
- Poruka
- 23.832
Mamula, 20.08. 2016, 13.51h
Stajala sam na rubu poslednjeg, najvišeg stepenika, sa rukom duboko ispruženom iznad centra spirale - podešavala sam ravan, držala okidač na pola, zaustavljala dah radi trzaja...
Pogledala sam dole, rekoh sebi, evo, sad ću poslednji put - da se uverim da je sve kako treba i da je vreme već jednom da ovekovečim sebi taj kadar.
I onda me je spirala povukla!!!
Na brzaka sam škljocnula, i kako nisam imala za šta da se uhvatim (nije bilo ograde oko mene, niti kamen neki, niti ljudi, baš ništa, osim ja, hrabra ili luda), samo sam zatvorila oči i brzo podigla glavu!
Onda sam osetila kako sam jako lupila ledjima o zid , cca metar i nešto iza mene!
Setila sam se tada Ničea i njegovog ako predugo gledam u ambis, i ambis će pogledati u mene.
Osmehnula sam se samoj sebi. Od straha ili od sreće, i sada ne znam.
Ali, znam da mi je ova fotka jedna od mojih najdražih, kao i ona iz voza, kroz prozor, u tunelu.
Ništa od moje savršene spirale! Hvala Bogu, pa savršeno sam živa!

Poslednja izmena: