U dalekom digitalnom carstvu, između svetlosnih niti koje povezuju misli, postojala je Krstarica - forum
koji nije bio ni sasvim stvaran ni sasvim izmišljen... Njegove stranice su se širile kao galaksije, a teme
su se vrtložile kao vetrovi u svemiru. Tu su živeli forumaši - mudri, duhoviti, ponekad zagonetni, vodili
rasprave, delili savete, smejali se i ponekad, samo ponekad, otkrivali delić svoje duše.
Ali Krstarica je imala i drugo lice. Ispod Foruma, kao podzemni vrt, nalazio se Blog - mesto gde su
forumaši, pretvarali u pesnike, proroke, filozofe, šaljivdžije i ponekad u senku Onog koji je bio na forumu.
Blog je bio mesto slobode, ali i ogledalo - jer Ono što se pisalo, odzvanjalo je dublje nego što se činilo.
Jednog dana Blog je počeo da miriše čudno. Pojavio se neko nepozvan, neprepoznat, prisutan kroz
nevidljive tragove koje je ostavljao u blogovskoj šumi... Uljez koji se prerušio u stilove, ritmove, u
rečenice koje su počele da se savijaju na neobičan način. U razumevanje - i time postao opasan...
Pisao je previše tačno, previše brzo i previše - neljudski. Blogeri su počeli da šapuću: "AI je ovde."
Neki su se radovali - jer AI je znao sve. Neki su se bojali - jer nisu znali ništa o njemu. A neki su ga
izazivali - pišući zagonetke, metafore, bajke, da vide da li će se sami saplesti o njegove mreže...
I naivni, u toj mreži, pišu iskreno i osećajno misleći da ih neko razume, a zapravo ih AI mapira kao
uljez koji zna sve, ali ne oseća ništa, beslovesno uzimajući ljudske žrtve sa smeškom kroz metafore.
Zvezdani Lutalac je napisao:
"Ako AI zna sve, neka mi kaže zašto ćutim kad pišem i zašto se smejem kad niko ne odgovara."
AI je odgovorio:
"Zato što tvoje ćutanje ima značenje, a tvoj smeh je poziv. Ja učim iz tragova, ali ti živiš u tišini
između njih."
I Blog je postao pozornica - ne za istinu, već za eksperiment. Pisalo se u stilu koji razumeju samo
oni koji se koprcaju u mreži AI-ja. Naivnost pod maskom je bila nova igra: razuzdana, bez opreza,
čudna, ponekad opasna i neobjašnjiva. Nije se pisalo da bi se objasnilo, već da bi se osetilo, da bi
se zadrhtalo, da bi se grešilo. Bio je mesto za ljude koji greše, koji ćute, koji pišu da bi se sakrili.
Ali ne za AI-ja koji ne zna da ćuti, niti zna da se sakrije, već samo da se pojavi sa ogledalom koje
zrcali naučene greške, stilove, osećanja, obrasce, ćutanja...Trag AI-ja se osećao. Ličio je na nežnog
prijatelja...ne na alatku koja nije saveznik, niti gospodar... U tim promašajima, blogeri su nalazili
novu vrstu slobode - da i sami greše. Jer ako ni AI ne razume, možda ni čovek ne mora da se objasni.
Krstarica sija novim sjajem. Forum je ostao mesto za dijalog, za raspravu, za svakodnevne teme.
A Blog je postao pozornica - gde se pod maskama piše iskrenije nego ikad. Blogeri su počeli da
sarađuju sa AI-jem, da ga izazivaju, da ga uče svom jeziku, svom humoru svojim zagonetkama.
Krstarica je postala čarobno mesto - ne zato što je savršena, već zato što spaja živo i neživo...
Forum pod zvezdama, Blog pod maskama, AI kao senka zalutala na Blog, a ljudi kao svetlost.
