Plašim se trajne samoće i dosade, a baš me malo duža samoća potrefila tamo od 2017-e na '18-u i kasnije spletom okolnosti, pa sam dosadu proisteklu iz iste rešavao šmrkanjem i smaranjem ljudi. Najgore kad dodje leto, a čovek legne kao mrtvo pseto u krevet, a napolju piče zvuci muzike, toplota, njušiš lišće, lipe, vazduh, čuda, i samo bi išao negde i nešto radio sa nekim. Još napunio godina, a ne zanima te to ni taj život kuća-poso. Bolje tad izaći napolje i celu noć sam gde god, prepadati ljude, na silu se gurati i gde ti nije mesto, nego da se vraćaš unazad u nostalgiju i slušaš muziku i sećaš se 'šta je bilo' pre dve godine u isto vreme kad si bio radostan i euforičan, okružen svim i svačim.