Neku noć na svom Facobooku objavim priču Flaster. Nije prošlo
ni pola sata zazvoni mi viber.
-Ćao Velika! Pročitala sam priču o našoj gazdarici teta Halidi.
Imam jednu malu ispravku. Teta Halida me je zvala Žujom,
-umjesto pozdrava, moja nekadašnja cimerka Biljana osu
paljubu na mene.
-Dobro Bili, valjda imam pravo na pjesničke slobode, smijem se.
Biljana je već dugo godina u Kanadi. Nekoliko godina prije nego
što je otišla u bijeli svijet, batalila je književnost i upisala medicinu.
Dala je sve ispite u roku, a ako pitate kako, reći ću vam da je ta
djevojka zmaj. Sada radi u Otawi u jednoj klinici pri kanadskoj vladi.
Uz sve to ima dva divna sina, Jovana i Nikolaja i sjajna je majka.
-Šta ima doktorice,- pitam je.
-Imam jednu novost. Prijavila sam se da sa ekipom naših doktora sa
Klinike idem na Sjeverni pol. Ostajemo četiri mjeseca.
-Jesi li luda, šta ćeš gore?
-Liječit ću Eskime, - mirno govori.
Uvijek je bila takva. Nesebična i spremna da pomogne svima. I drug
sa velikim D. Jednom prilikom dok smo još studirale pozvala me da
vikend provedemo kod njene tetke Lele u Užicu. Kako sam tada prvi
put bila u Srbiji, nisam znala za njihov običaj da se pred gosta iznese
zdjelica slatka sa čašom vode. Elem, donese teta Lela pred mene slatko,
a ja šta ću jadna, mislim treba sve pojesti. Uzmem jednu kašičicu, a
usne pođoše da mi bride koliko je bilo jako. Stisnem zube, uzmem još
jednu, pa posegnem da uzmem još, kad vidim Biljana me nekako
čudno gleda. U tom teta Lela ode do kuhinje da zakuha kafu, a Biljana
iskoristi priliku.
-Red je da se uzme samo jedna kašičicu, šta si navalila? - smije mi se.
-Uh, spasila si me. Već mi je počelo biti muka koliko je slatko.
Nakon što mi kroz glavu prolazi ova anegdota, čujem mog zmaja sa
druge strane žice.
-Šta ima za ono takmičenje, - pita me.
Pričala joj ja kako sam neke svoje pjesme poslala na jedan konkurs,
a autora pobjedničke pjesme očekuje besplatno izdavanje zbirke.
-Ma ništa Bili. Ionako se nisam nešto ni nadala.
-Slušaj, - govori mi, ako ne prođeš, časna riječ, poslat ću ti novac da
objaviš zbirku pjesama o svom trošku. Samo reci koliko treba.
I nek mi sad neko kaže da ne vjeruje u pravo prijateljstvo.
-Ne dolazi u obzir Bili. Znaš da ja nikad nisam bila puno ambiciozna,
ali tvoja ponuda mi stvarno mnogo znači. Hvala ti puno. Nego,
Žuja moja, - nastavljam, - ne zaboravi da poneseš flastere kad kreneš
na Sjeverni pol. Sav taj led i poledica, trebaće ti garant.
-Ne brini, -smije se.
-Idi na spavanje. Kod vas je već kasno,- govori mi.
U glasu joj toplina i sestrinska briga. Takva je moja Bili, moj zmaj.
RiadaT.
ni pola sata zazvoni mi viber.
-Ćao Velika! Pročitala sam priču o našoj gazdarici teta Halidi.
Imam jednu malu ispravku. Teta Halida me je zvala Žujom,
-umjesto pozdrava, moja nekadašnja cimerka Biljana osu
paljubu na mene.
-Dobro Bili, valjda imam pravo na pjesničke slobode, smijem se.
Biljana je već dugo godina u Kanadi. Nekoliko godina prije nego
što je otišla u bijeli svijet, batalila je književnost i upisala medicinu.
Dala je sve ispite u roku, a ako pitate kako, reći ću vam da je ta
djevojka zmaj. Sada radi u Otawi u jednoj klinici pri kanadskoj vladi.
Uz sve to ima dva divna sina, Jovana i Nikolaja i sjajna je majka.
-Šta ima doktorice,- pitam je.
-Imam jednu novost. Prijavila sam se da sa ekipom naših doktora sa
Klinike idem na Sjeverni pol. Ostajemo četiri mjeseca.
-Jesi li luda, šta ćeš gore?
-Liječit ću Eskime, - mirno govori.
Uvijek je bila takva. Nesebična i spremna da pomogne svima. I drug
sa velikim D. Jednom prilikom dok smo još studirale pozvala me da
vikend provedemo kod njene tetke Lele u Užicu. Kako sam tada prvi
put bila u Srbiji, nisam znala za njihov običaj da se pred gosta iznese
zdjelica slatka sa čašom vode. Elem, donese teta Lela pred mene slatko,
a ja šta ću jadna, mislim treba sve pojesti. Uzmem jednu kašičicu, a
usne pođoše da mi bride koliko je bilo jako. Stisnem zube, uzmem još
jednu, pa posegnem da uzmem još, kad vidim Biljana me nekako
čudno gleda. U tom teta Lela ode do kuhinje da zakuha kafu, a Biljana
iskoristi priliku.
-Red je da se uzme samo jedna kašičicu, šta si navalila? - smije mi se.
-Uh, spasila si me. Već mi je počelo biti muka koliko je slatko.
Nakon što mi kroz glavu prolazi ova anegdota, čujem mog zmaja sa
druge strane žice.
-Šta ima za ono takmičenje, - pita me.
Pričala joj ja kako sam neke svoje pjesme poslala na jedan konkurs,
a autora pobjedničke pjesme očekuje besplatno izdavanje zbirke.
-Ma ništa Bili. Ionako se nisam nešto ni nadala.
-Slušaj, - govori mi, ako ne prođeš, časna riječ, poslat ću ti novac da
objaviš zbirku pjesama o svom trošku. Samo reci koliko treba.
I nek mi sad neko kaže da ne vjeruje u pravo prijateljstvo.
-Ne dolazi u obzir Bili. Znaš da ja nikad nisam bila puno ambiciozna,
ali tvoja ponuda mi stvarno mnogo znači. Hvala ti puno. Nego,
Žuja moja, - nastavljam, - ne zaboravi da poneseš flastere kad kreneš
na Sjeverni pol. Sav taj led i poledica, trebaće ti garant.
-Ne brini, -smije se.
-Idi na spavanje. Kod vas je već kasno,- govori mi.
U glasu joj toplina i sestrinska briga. Takva je moja Bili, moj zmaj.
RiadaT.