Razmišljala sam gde da postavim ovu temu. Najviše bi pristajala pdf-u Zdravlje, ali sa druge strane, ne želim na taj način da diskutujem. Onda, neka teme ovde, ionako bi mogla biti dosta široka.
Elem... rodjaku mog muža je dijagnostikovan kancer, nažalost sa metastazama. Ni prvi, na žalost ni zadnji. U decembru mesecu prošle godine je operisan na jednoj velikoj klinici u Beogradu ( neću reći kojoj, prosto nije važno za priču ) i nakon operacije doktor je njegovoj ženi saopštio da je očistio sve što je mogao, tj. veći deo, ali da nije bilo moguće, da odstrani ceo tumor, da mora da prima hemo-terapije i da se treba nadati najboljem. I njemu je to kasnije saopštio.
Pre desetak dana zamole mene ti rodjaci da skeniram njegova medicinska dokumenta, otpusne liste, analize, izveštaje sa skenera i ostalo. Dok sam to radila, bacim pogled na otpusnu listu od decembra, dakle onu kada je otpuštan iz bolnice posle te operacije. I šokiram se. Evo, samo mali isečak teksta:
"... učinjena je biopsija tumora... operacija je završena eksploracijom... "
A eksploracija je ( sa googla ) - istraživanje, ispitivanje, izviđanje; medicinski: veštačko pregledanje bolesnika pomoću fizičke eksplorativne metode (gledanjem, kucanjem,slušanjem, pipanjem, termometričkim, hemijskim, mikroskopskim pregledanjem).
Dakle - nikakvog odstanjivanja tumora nije bilo, nikakvog, kako je dr rekao, čišćenja, ničega. On je otvorio, uzeo uzorak tkiva za biopsiju, konstatovao stanje i zatvorio!
Sa čisto medicinske strane, zaista verujem da ništa, apsolutno ništa više nije mogao učiniti. Tumor u odmakloj fazi, sa metastazama na nadbubrežnoj žlezdi, sumnjom na metastaze na drugim žlezdama - jasno je da se nije moglo ništa učiniti. Dakle, ne dovodim u pitanje stručnost doktora, ni jednog trena, i molim da diskusija ne krene u tom smeru.
Ali, da li je bilo etički da kaže da je uradio ono što nije uradio? Da li je bilo neophodno da tako brutalno slaže suprugu pacijenta? Mogao je reći - uradio sam sve što sam mogao - i rekao bi istinu, a opet bi od pacijenta sakrio njegovo stvarno stanje. Shvatam da je vrlo delikatno pitanje da li pacijentu reći ili ne, i na koji način, ali porodici... Ili pak, ako je odlučio da ni porodici ne kaže ( sa čim se ja lično ne slažem, porodica mora da zna realno stanje i mora da se pripremi da će bolest ići tokom koji je neminovan ), čime opravdati tu laž da je uradio ono što niti je uradio, niti je mogao? Tim pre što je sve napisano u otpusnoj listi, i svakako će se saznati, na ovaj ili onaj način!
I druga stvar - muž i ja smo sada u pat-poziciji. Znamo ono što znamo, konsultovali smo izvesnog drugog doktora, internistu, koji nam je, jasno, glasno i bez krivudanja, objasnio sve. I shvatili smo da je jako uznapredovala bolest i da leka nema. A oni se, jadni ljudi, kunu u doktora i nadaju da će hemo-terapija dovesti do potpunog izlečenja, jer "doktor je tako rekao. ON je to sve očistio, ono malo što je ostalo srediće terapija."
Da li reći, kako reći? Da li ćutati? A kako ćutati? Etička dilema, koja nas ubija.
Dakle, konkretno, prvo pitanje se odnosi na postupak doktora, može li se opravdati takva laž i čime? Da li je etički tako dovesti u zabludu i pacijetna i celu njegovu porodicu? A drugo - šta biste vi na našem mestu uradili? Rekli? Prećutali? Na stranu to što bi osuli drvlje i kamenje po nama, jer doktor je svetac, ali kako uzeti i tu zadnju očajničku nadu porodici onoga ko umire? A kako ih pustiti da žive u nadi, a znati da su stvari toliko loše?
Elem... rodjaku mog muža je dijagnostikovan kancer, nažalost sa metastazama. Ni prvi, na žalost ni zadnji. U decembru mesecu prošle godine je operisan na jednoj velikoj klinici u Beogradu ( neću reći kojoj, prosto nije važno za priču ) i nakon operacije doktor je njegovoj ženi saopštio da je očistio sve što je mogao, tj. veći deo, ali da nije bilo moguće, da odstrani ceo tumor, da mora da prima hemo-terapije i da se treba nadati najboljem. I njemu je to kasnije saopštio.
Pre desetak dana zamole mene ti rodjaci da skeniram njegova medicinska dokumenta, otpusne liste, analize, izveštaje sa skenera i ostalo. Dok sam to radila, bacim pogled na otpusnu listu od decembra, dakle onu kada je otpuštan iz bolnice posle te operacije. I šokiram se. Evo, samo mali isečak teksta:
"... učinjena je biopsija tumora... operacija je završena eksploracijom... "
A eksploracija je ( sa googla ) - istraživanje, ispitivanje, izviđanje; medicinski: veštačko pregledanje bolesnika pomoću fizičke eksplorativne metode (gledanjem, kucanjem,slušanjem, pipanjem, termometričkim, hemijskim, mikroskopskim pregledanjem).
Dakle - nikakvog odstanjivanja tumora nije bilo, nikakvog, kako je dr rekao, čišćenja, ničega. On je otvorio, uzeo uzorak tkiva za biopsiju, konstatovao stanje i zatvorio!
Sa čisto medicinske strane, zaista verujem da ništa, apsolutno ništa više nije mogao učiniti. Tumor u odmakloj fazi, sa metastazama na nadbubrežnoj žlezdi, sumnjom na metastaze na drugim žlezdama - jasno je da se nije moglo ništa učiniti. Dakle, ne dovodim u pitanje stručnost doktora, ni jednog trena, i molim da diskusija ne krene u tom smeru.
Ali, da li je bilo etički da kaže da je uradio ono što nije uradio? Da li je bilo neophodno da tako brutalno slaže suprugu pacijenta? Mogao je reći - uradio sam sve što sam mogao - i rekao bi istinu, a opet bi od pacijenta sakrio njegovo stvarno stanje. Shvatam da je vrlo delikatno pitanje da li pacijentu reći ili ne, i na koji način, ali porodici... Ili pak, ako je odlučio da ni porodici ne kaže ( sa čim se ja lično ne slažem, porodica mora da zna realno stanje i mora da se pripremi da će bolest ići tokom koji je neminovan ), čime opravdati tu laž da je uradio ono što niti je uradio, niti je mogao? Tim pre što je sve napisano u otpusnoj listi, i svakako će se saznati, na ovaj ili onaj način!
I druga stvar - muž i ja smo sada u pat-poziciji. Znamo ono što znamo, konsultovali smo izvesnog drugog doktora, internistu, koji nam je, jasno, glasno i bez krivudanja, objasnio sve. I shvatili smo da je jako uznapredovala bolest i da leka nema. A oni se, jadni ljudi, kunu u doktora i nadaju da će hemo-terapija dovesti do potpunog izlečenja, jer "doktor je tako rekao. ON je to sve očistio, ono malo što je ostalo srediće terapija."

Dakle, konkretno, prvo pitanje se odnosi na postupak doktora, može li se opravdati takva laž i čime? Da li je etički tako dovesti u zabludu i pacijetna i celu njegovu porodicu? A drugo - šta biste vi na našem mestu uradili? Rekli? Prećutali? Na stranu to što bi osuli drvlje i kamenje po nama, jer doktor je svetac, ali kako uzeti i tu zadnju očajničku nadu porodici onoga ko umire? A kako ih pustiti da žive u nadi, a znati da su stvari toliko loše?