Književnost Erotska poezija

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Neno

Neno

Elita
Poruka
24.186
Ne znam da li već ima ali evo.. dakle erotska poezija.

Čista erotika i erotičnost - ne vulgarnost, ne prostota i upotreba anatomije. :rtfm:
Nešto kao mokra majica, vidi se a ne vidi, ima a nema.. :mrgreen:

Počet ćemo od književnih velikana, dakle ništa neobično ni kod njih.. pa što bi se i mi ustručavali :D


S A N

Neka te ne uznemiri, neobičan početak pjesme,
pričati ću ti mila, o snu, koji, u meni noću, šeta .
Vatri, što me jutrom budi i miru koji osejćam,
dok, u svakom koraku stiha, idem prema tebi.

Taman, kad se mjesec ušeće u sobu, prilazi mi san,
a ti se, nevidljiva zamakneš iza prozirne zavjese.
Uz hladan zid prošeceš, nosiš sunce, na ramenu
i paziš, da me, obris tvog pokreta, ne uznemiri..

U tom trenu, ispod krova, moga uspavanog tijela,
s misli, samim rubom umornog oka, krišom legneš.

Ozarena lica, prekriješ moj osmjeh i poljupcima tiho,
otjeraš maglu, sa mojih, nemirnih ravnica .

Onda, starom mišlju, primakneš se mome tijelu
i sa rijekom osjecaja, spustiš prema ušću strasti.
Tu me tvoja ruka, k sebi, poput sutona, primi
i u odsjaju pijeska, školjku bjelinom ponudi.

Kad vrt procvjeta, ti podamnom, dolinu otvoris,
pa me njenim poljima i proplancima mamiš.
Kako se vidicima slasti, primičem sve bliže,
to se san, kao vjetar, u meni, pokreće i mijenja.

Ništa ne osjećam tada, osim tvoga, mekog tijela
i mojih uzavrelih dodira, preko nježnih proplanaka.
Odjednom shvatim, da sam sa snom, u tvome biću
i da to, moja rastopljena duša, u tvom tijelu sanja.

Presretnog i blaženog me budiš, odlaziš sa jutrom,
ja se dižem i sa javom, na počinak, s mirom spremam.
Vatra koju ostavljaš, u sobi gori, ispod mojih vjedja,
a svaki ugasli plam, u meni tad, novu želju radja.

ZAL KOPP
 
Poslednja izmena od moderatora:
Mamiš me

Osmehom
nevaljalca
mamiš
na greh.
Pokretima
pantera,
mamiš
na blud.
Dodirima
iskusnih ruku
mamiš
na predaju.
A ja,
smeškom
nevinašca
sakrivam
borbu
mene
i moga
drugog ja.
I polako
počeh da
razvlačim usne
u osmeh
nevaljalice,
da dodirujem
vrelim prstima
telo pantera,
prekinuh
ionako
neravnopravnu borbu
i predadoh se
užitku
davanja
i uzimanja,
užitku
satkanom
od strasti
i požude.

Kasnije,
odmarajući
na tvome ramenu,
dok si
ravnomerno disao,
krenuh
besramno
rukama bludnice
preko tvoga
nagoga tela,
prošetah
vlažnim,vrelim usnama
preko tvojih,
mišića.
Dok si
promuklim glasom
od požude
tražio još,
ja sam
davala
i uzimala
i davala
i uzimala
i uživala.

I nestade
sramežljivi osmeh,
i prestade borba
mene
i moga drugog ja.
Izgubih tu borbu
i počeh
da uživam
u ulozi
nevaljalice.

I pojavi se
od strasti
zamućen
pogled
i ruke
koje nezaustavljivo
prelaze tvojim telom
i usne
koje se
ne mogu nauživati
ukusa tvoga tela.
I pojavi se
divlja
i neukrotiva energija
dvaju tela
u ljubavnoj igri.

NN
 
Ljubav i Nista

Volim tvoj palac na nozi.
Volim ga i ljubim.
Oblizujem ga i grickam kao lilihip.
O, moj slatki dragi, secerlemo moja,
Ljubim te,
Od palca do vrha nosa,
I izmedju.
Sta bi na ovo rekle moje druge,
Zalopojne muze i frigidne Eve -
Deve bajne,
One sto na usta radjaju,
I u muskim cipelama gaze?
Sta bi rekle,
Na ovo tako nisko spushtanje usana,
Na beskrajno svijanje vrata,
Na nadugachko i nasiroko pricanje
Mog jezika po tvom telu?
Jer ne mogu prestati da spustam usne
I da svijam vrat.
Opet i opet.
Da nastavljam tradiciju onih
Sto stavljaju glavu u kragnu giljotine.

Radmila Lazic
 
Ljubomora

Tada je pevao dan u granama topola.
Setim se tebe i odmah mi grešna miso.
Jutrom reka, a ti ludo gola.
Pa mišljah: da je reka muško,
ja bih od bola vrisko.

I ja sam mogao ribe klati.
Nisam verovao grmu niti ženskoj jovi.
Ti si se mogla i mladom klenu dati.
Iz tvog su čela nicali beli rogovi.

Tada je pevao dan u granama topola.
Da bi te videla, trska je porasla za dva
kolenca.
Dolazile su zveri oba pola.
Iz tvojih grudi htela su poteći
dva bela studenca.

I ja sam samo mogao da padnem na kolena.
Bio sam snažni junac a ti mlada mati.
I gledao sam dva tvoja oka zamagljena
zbog kojih ključa krv i snaga ludo pati.

Tada je pevao dan u granama topola.
Tvoja sam bedra zvao sapima, igračice.
Osećao sam: iz mog čela rastu dva roga vola.
Kako da stignem noge takve trkačice.

Bio je to ludi galop od jutra do noći.
Povaljali smo trave i izranili žita.
I gledali smo se na svetlu, svojoj bledoći,
ja zdepast, debelog vrata, ti bela, tankovita.

I presta da peva dan u granama topola.
Čudno: rasle su šume sa korenjem nagore.
U vuka oči pune vučjeg bola.
U vodi ribe vode tajne razgovore.

I bila su dva neba, jedno je u reci.
I svaka je grana imala toplinu ruke.
Plovili su neki čudni, crni meseci
s usnama da ljube, s rukama za kurjake.

I presta da peva dan u granama topola.
Bi veče. Ti si ležala na paprati.
A ja sam bio mladić, slab, bez ona dva roga
vola.

I videh: ti bi se mogla i mladom kurjaku dati.
Da sam ti bičje reči riknuo, ti bi znala.
I nikad bliže nožu ne bi moja ruka.
Pobegoh, sa mnom su i debla posrtala.
Pratila su me dva grozna oka, tvoja ili tvog
vuka.

Branko V. Radičević
 
Mogu li da u očima tvojim okupam želje svoje,
linijom tvoga smiješka da zavrtim svoje čežnje,
na toplim usnama tvojim da pronađem smiraj
i utopim se u cjelovu što mi nudi san?

Mogu li na stazama vrata tvoga
jezikom da našaram ime svoje ili barem inicijale,
označim tvoje prve uzdahe ugrizom blagim,
i nastavim da se spuštam putevima požude?

Mogu li tu na grudima tvojim,
tu tik ispod bradavica, da napravim logor od dodira?
Da namjestim glavu na tvome stomaku
i označim još jedno mjesto na kojem gubiš dah?

Mogu li na pupku tvome napraviti bazen od šaputanja,
i otkrivati ljepotu baršuna kože tvoje?
Da li ćeš mi dozvoliti da prvi mladež iza tvoga pupka,
upitam za put koji vodi do bedara tvojih?

Mogu li na bedrima tvojim na tren da usnim
uz mirise strasti i drhtanje tijela?
Mogu li da tvoj ritam ljubavi uhvatim?
Mogu li samo da te gledam?

MOŽEŠ!!!

Mario Vranješ
 
Noć bez svitanja


Uhvatila me za ruku i dovela do hodnika.
Gledala s’visine, sa hiljadu stepenika.
U crnim očima gledam strast se rađa,
a meni postaje sve slađa i slađa.
Lagano me uhvati i privuče ka sebi,
al i dalje me gleda ko da bi i ne bi.
Osetih miris njene meke kože,
a vrele misli počeše da se množe.
Dodirnu mi usne sa prstima belim,
na uho mi šapnu, „ah kako te želim“.
Prođoše me žmarci kroz celo telo,
al nastavih sa igrom veoma smelo.
Levom rukom smakoh, kosu joj sa vrata,
otkri se koža, lepa ko od zlata.
Obasuh je poljupcima, vlažnim i vrelim
i šapnuh joj na uho, „i ja tebe želim“.
Ote joj se uzdah sa suvih usana,
a koža joj beše i slatka i slana,
prstom joj svukoh bretelu sa ramena
i rukom uhvatih jedan od dva kamena.
Poče da se pomera i pomalo uvija,
kako ona krene, tako za njom i ja.
Ljubeć se lagano, ušli smo u sobu,
u odaji mračnoj predala se robu.


Dragan Đurašinović
 
Obuci večeras...- Goran Tadic

Obuci večeras nešto lepo,
da sakrije pravu lepotu, za kojom žudim,
da lepše bude, kada bude to što će biti...
Obuci nešto što će privremeno imati tvoj oblik,
pre no što poprimim oblik tvoje duše.

Obuci večeras nešto nežno,
što ćeš odbaciti kada shvatiš da je grubo
u poređenju sa mojim usnama,
dok ti uzimaju meru, a prsti kroje
spavaćicu za besanu noć.

Obuci večeras nešto meko,
da ublaži sudar dve nabubrele aure,
da me upozori da tvoja koža tek sledi,
da moram umeti nežnije no što umem
da je razveselim, kada se pod nju preselim.

Obuci večeras nešto što mogu dahom skinuti,
da ne prepoznaš šta te golica dok klizi niz tebe,
pa strepiš da ću se i ja istopiti kao to,
što si obukla za ovo posebno veče.
 
Pocepaj haljinu moje ludosti i strasti
obuci me noćas u greh i bol
dođi da sladimo se uzdasima
da pričamo našim telima...
Ti prilaziš mi poput ratnika
iz mene cure sokovi strasti
divlje te obujmljujem, jecam i drhtim
vrišteći od bola satkanog u ljubavi...
Umreću noćas usred ovog grada
u sobi punoj mirisa naših želja
umreću dok kaplje mi znoj sa čela
pomahnitala u vrtlogu neiscrpne pohote,
padam ti na grudi omamljena...

Razlivaš se po meni kao potoci ljubavi
tražim tvoje usne meke i čulne,
još nisam probuđena iz ove omame,
još gorim u vrtlozima požude...
Dok govorim ti da uzmeš me divlje
tvoje oči pretvaraju se u tamnu noć
pogled ti plamti kao svetiljka u noći
letimo ka zvezdi naše pohote...
Misli moje čitaš u mom oku
sa usana mojih popij sav plamteći žar
uzmi me, šapućem ti ponovo
u kosmičkom bunilu moga sna...


xx
 
Jezero crvenih drhtaja


Na vrela tvojih uzdaha moje usne dolijeću
i zanosno mekom bjelinom ramena klize,
obilaze slatka bespuća kože i dio po dio,
zauzimaju nepregledne strasti rajskih polja.

Okupane tvojim mirisom prepuštaju se požudi,
a nebo nad grudima tragom zvijezda oblače,
pa drhtavom dolinom tijela mjesečinu prate
i srebrne dodire u nježne poljupce pretvaraju.

Otvorena, slijede toplim dahom tvoje pokrete,
zastaju na glatkim obroncima kristalnog trbuha,
s osmjehom nadlijeću jezero crvenih drhtaja
i prozirne valove čežnje s lakoćom prinose k sebi.

Zal Kopp
 
NEVJERNA ŽENA

(po jednoj Lorcinoj pjesmi)

U mrkloj noći nad Santiagom

Gdje obreh se kao slučajan stranac

Do rijeke je povedoh sa sobom

Ko što bi i svaki drugi muškarac

Klela se bogom da je djevica

Ali ja sam čuo drugačije već

No kako nisam Inkvizicija

Povjerovah joj ipak na riječ

I naravno da je lagala redom

Sve oko muža i dječurlije

Nek sudi tko hoće nad ovim svijetom

Ali ja to – oprostite – ne umijem

Kad sve se za nama stuštilo u mrak

I svici stali bljeskat ko ludi

Na samom kraju trošnog pločnika

Dodirnuh joj usnule grudi

I otvorile su mi se istom

Kao ljiljani kad se vrate iz mrtvih

Pod finom izvezenom čipkom

Ko tijesto joj bradavice gnječih

I tu joj doslovce pukne prsluk

I složi se beživotan među noge

Uz težak prasak ko olovni oluk

Kad u njega se sruči oblak vode

Nad nama su divljale visoke krošnje

Bez mjeseca da im posrebri lišće

I psi su sprudom rastrčali pešnje

Preobražujuć noć u nešto žešće

A mi smo gazili kroz kupine draču

Kroz trstiku i kroz oštre kruške

U zemlji ja izrovah rupu

Da ugnijezdim joj vlažne šiške

Pa smakoh i kravatu da me ne grebe

I ona svuče svoju halju, pa ostalu

Parafernaliju strgoh sa sebe:

svoj remen, revolver, futrolu

Put joj je bila uljna i mrsna

I sjajnija od pulpe kakve školjke

I tu mi odora zlatna i staklena

Zasja da i nije nikad bolje

Bedra su joj se rastvarala sama

Ko jato neke isprepadane ribe

Pola života ja smetoh s uma

Al nju mi oči i dan-danas vide

Te noći bijah na najboljem putu

I hodah po strašnog napona žici

No ubrzo se opet nađoh na plotu

Na milost i nemilost svojoj jahačici

Ko džentlmen sad ponovio ne bih

Sve ono što je u strasti izustila naglas

I usne radije voskom zalio bih

Za vijeke vjekova koliko danas

Uskoro se i poljupci sliše u pijesak

I zora već lagano stala da rudi

Al tu je noći preplavi bljesak

Pod mačetama sunovrata ona se probudi

Naposljetku je darovah nečim lijepim

Pa sačekah da se malko zasmije

Ta nisam rođen kao Ciganin

Da žena preda mnom suze lije

Ali zaljubio se nisam, naravno

O tome čovjek niti ne odlučuje sam

Ona se šetala ovamo-onamo

A ja sam u prolazu bio znam

Taj put kad je odvedoh k rijeci

U njezinu djevičanskom ruhu

Taj put kad je odvedoh k rijeci

U noći mrkloj u gradu Santiagu

I naravno da je lagala redom

Sve oko muža i dječurlije

Nek sudi tko hoće nad ovim svijetom

Ali ja to – oprostite – ne umijem

U mrkloj noći nad Santiagom

Gdje obreh se kao slučajan stranac

Do rijeke je povedoh sa sobom

Ko što bi i svaki drugi muškarac.

Leonard Koen
 
Parfem

Nisam dozvolio njenom telu, skladnoj i prikladnoj ambalaži
za njenu skupocenu dušu da mi pogled zavede.
Polako, rekoh sebi, čekaću da se otvori,
da osetim šta će mi grudi ispuniti, kada udahnem sadržaj.

Mogao sam je lako, muškim dodirom,
kao bocu šampanjca, naterati da pola sebe po meni prolije,
pola dopusti da ispijem, da je, opijen, potrošim
i zaboravim, čim se otreznim.

Ne, to ne bih bio ja, niti bih saznao ko je ona.
Osetio sam da malena bočica, dizajnirana po liniji kretanja mojih usana i dlanova,
sadrži nešto što osećam, nešto bez čega neću osećati,
bez čega mogu da žive jedino oni kojima se ne živi.

Strepeo sam, preplašen privilegijom,
šta će me snaći kada se otvori.
Duh? Anđeo? Boginja?
Suviše obično.
To umem i sâm da izmislim.
Ovo je, izgleda, žena.

Činilo se da će eksplodirati u mojoj blizini,
bezmalo je kroz pore izlazila iz sebe.
Drhtao sam od straha da će se potrošiti na mene,
pokušao da ne gorim, da je sačuvam od sebe.

Pod pritiskom mojih vrelih reči,
otvorila se, kapnula kap sebe,
dovoljno da osetim šta u njoj osećam.
Duša, dakle, ima miris?
Prelepo mirišeš, rekoh.
Tek ćeš da osetiš kad budem u tvojoj koži,
reče i razli se svud po meni, a ja, sunđer.

Ista kap na tuđoj koži ne miriše isto,
al’ mora se probati još neka kombinacija.
Na hladnijoj koži od moje, biće diskretna,
primerena trenutku, uz novu mirisnu notu,
dok ne izvetri, dok ne dosadi,
a moja koža nikad više na sebe neće mirisati.

Goran Tadić
 
Duet

Kliziš pod mojim usnama,
kao usna harmonika.
Falsetom ispuštaš čarobne zvuke,
nastale prolaskom mog daha
kroz pore na tvojoj koži.
Kada se pregreješ i gotovo zaječiš
od beskrajne solo deonice,
preuzmeš melodijsku liniju,
pa klizim pod tvojim usnama,
neprekidno ispuštajući
isprekidani tremolo.
Kad popusti koncentracija,
učini mi se da me ljubiš.
Nadahnuti usnom harmonijom
komponujemo i izvodimo koncert
za dve lude bez orkestra.

Goran Tadić
 
PREKO POLA SVIJETA

Svake mi je noći padala u zagrljaj

Kuhao sam joj i lijevao čaj

Bila je u tridesetima

Zaradila već novca i živjela s muškarcima

Lijegali smo skupa bez kraja i konca

Pod mrežom protiv komaraca

Al kako ništa ne izbi na skali brojčanoj

Proživjeli smo tisuću godina u jednoj

Svijeće se gorjele i Mjesec propadao

Iznad ulaštenih brda i liječnog grada

Prozračan, perolak, luminozan

Osvjetljavao nas je oboje

Na tlu fundamentalnom

gdje ljubavlju smo se igrali neželjenom, slobodnom, raspomamljenom

zatičući ovaj svijet u stanju polusavršenom.

Leonard Koen
 

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom​



Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.

Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.

S mirisom lipe, svu širinu moga tijela podsjećaš
na dodire s kojima se svako jutro nestrpljivo budi.
I dok ga tako mekoćom mjesečine oblažeš,
jezikom izazovno hodaš izvorom njegovih strasti
i u njima se mojim uzdasima otvorena širiš.

Prsti se moji utrkuju putenim poljima kože,
strast ih goni i poput vjetra baca na sve strane,
u odsjaju tvojih bradavica pronalaze polazište,
a među toplim bedrima utočište svojim drhtajima,
pa iznova počinju jurnjavu preko tvog trbuha.

Zjenice mi kipe od vrele žeđi za tvojim grudima.
Žedne, ispijaju rasutu bjelinu ovih nebeskih bisera
i kao lastavice kruže nad bogatstvom plodnih vrhova,
uzlijeću i slijeću i u zanosu gozbe piju kapi slasti
što su se nakupile u vrtu tvoga predivnog tijela.

Usne se tu još bolje snalaze, zanimaš ih pukotinom
kojom te mjesečina slatkim sjajem rastavlja.
Imaš otvoreno mjesto i one ga toplinom vatre žare,
svaki cjelov njihovim vlažnim usjecima unose
i blagim dodirom zvijezda plešu tim divnim klancem.

Što reći o muškosti kad me tvoje tijelo u sebe prima?
Tada se ona u meni olujnom snagom vjetra pokrene.
Dubinom utrobe, blaženom milinom žestoko naraste
i silinom bezbrojnih vulkana svoju lavu izbaci,
pa toplinom bedara navali i dolinom tvojom razlije.

Zal Kopp
 
Trpeza ekstaze



Očito me tvoji ženstveni pokreti liječe,
jer otkad su moje ruke užarene tobom
osjećam nijanse noći kojima vladaš.
Zaposjela si sav prostor utrobe i neba,
pa tu gdje oduvijek i liježem u san,
pretvaraš čvrsta bedara u trpezu ekstaze
i dok jezikom pretrčavam bijele pejzaže,
prstima nudiš izobilje uzdaha i osmjeha.


Došla si rumena na jezero moga znoja,
u haljini od pora i s laticama podno struka
krijepiš poput krijesnica moju snagu.
Jednostavno dišem u ljuljanju tvojih koljena,
a crveni dragulji kojima puniš moje usne
ubrzanim otkucajima daju sjaj tvom tijelu
i tvoje grudi, tako veličanstvena sunca,
omamljuju kružnicama bezbrojnih valova.


Zrak kupa usijana milovanja naših tijela,
i dahom ruže slijeće u našu kosu,
ponovno otkrivam jedinstvo svjetla u tebi,
poda mnom tečeš crvenim ognjem naslade.
Sokovi požude gase žeđ u nama,
a gdje klikćemo slašću dodira, voljena ženo,
gustim poljupcima ulazi u naša srca
i stiže u čudesno treperenje uzavrelih tijela


Nabrekao u tebi grlim te muževnošću,
i dok ti dajem muškost predajem sebe,
a lice koje promatraš, strast je u očima,
možda u zanosu izgleda djetinjasto,
možda dio mene pjeva zajedno s pticama,
ali upravo nježnost koju toliko voliš
punog se glasa otvara u tvojim rukama,
zato što su moje ruke užarene tobom.


Zal Kopp
 
Šapat mirnih bradavica

Ljubavi, kako me divno svojim obalama slijediš
i znam da sam vrela rijeka u tvojim bokovima.
Dočekuješ me i šapatom mirnih bradavica grliš,
a njihovim sjajem, ispod nebeskih uzvisina štitiš.

Nemoj me nikada ispraćati, jer ću uvijek dolaziti
i svoje zlatno klasje na tvoja polja polagati.
Zato te i želim zauvijek i da ni na tren ne utrneš,
već u svjetlu mojih očiju, cvrkutom ptica sijevaš.

Hoću da spavam u tvojim ljubljenim rukama
i udišem zanosne mirise nježnih poljubaca.
Ne želim daleko od tebe, ljubavi moja, već u tebi
mojoj duši, od svog srca izgraditi svoj svijet.

U takvoj radosti svojih usana tvoje usne ispuniti,
nijemo te promatrati i živom vatrom u tebi izgarati.
Ljubavi, ti si sva moje nebo i kada te pogledam,
moja misao iz pepela slatke osjećaje stvara.

Nemoj me nikada očekivati, jer nikuda neću otići,
uvijek ću se u tišini tvoga bića zorom pojavljivati.
A noć ljubavi, ona će me k tebi sa sobom dovesti,
jer ćeš me šapatom mirnih bradavica dozvati.

Zal Kopp
 
OTMJENO OBNAŽENA

Oduvijek šaputanjem ulazim u dušu,
i pod okriljem srca ispijam nebo.
Šumski mirisan, otmjen i obnažen,
širinom ruku vežem tvoje poljupce
i ljubavnim snom uranjam u tebe.
Zato uz krošnje glasa pripijaš grudi,
i mekanih dodira pjevaš o cvijeću.
Kao plavi vjetar na sve četiri strane,
sretna šapućeš dok ti ulazim u dušu
Tebi, ženo, tihom biću svoga svemira,
donosim svu nježnost potocima zraka
i uzdišem s oblacima noćnih buđenja.

Vežem te poljupcima pod okrilje srca,
a bezbrojne zvijezde, štiteći moje riječi,
slobodno s tobom drhte na mjesečini.
Između krošnji glasa i pripijenih grudi,
usred svake kapi treperiš crvenilom,
i šapućeš sretna kad ti ulazim u dušu.
Zadovoljstvo je u tebi osjećati zrelost
i obnaženu otmjeno umatati u naručje.
Zavodljivo je ljubiti vrelinu tih usana,
i taj prsten od zore oko tvoga struka,
jer tečeš kroz prste na dohvat svjetla.
Kad je tvoj struk tanak prsten od zore,
osvajam krišom oblake potocima zraka
i zanosno živ u tvojim snenim očima,
otmjeno obnaženu pokrećem usnama.
Tada i zvijezde još uvijek štite riječi,
a njihov zlatni žar, neizrecivim sjajem
veže moje poljupce pod okriljem neba
i sretan ulazim šaputanjem u tvoju dušu.
Tiho u tebi, ženo, biću moga vremena,
potocima zraka osvajam oblake požude
i neprestano bujam radošću plavetnila.
Osjećam zadovoljstvo u tvojoj zrelosti,
zato i šapućem ulazeći u tvoju dušu…

Zal Kopp
 
...ili samo rec
 

Prilozi

  • IMG_20210920_225717.jpg
    IMG_20210920_225717.jpg
    56,6 KB · Pregleda: 43
JEDNO OBEĆANJE, JEDNA MOLITVA



Jedno obećanje, jedna molitva jedne noći
i dodirnuo sam nebeske bisere tvoga tijela.
Ali zar je uopće potrebno spominjati hrabrost!?
Buduća se svjetlost kao voda ljeskala u meni,
i poput lahora sam putovao preko tvojih usana,
a ploveći tobom sve se otvaralo poda mnom,
u tvom mirisnom tijelu bio sam bliže svemu.
Ispunjen toplom bjelinom blistave utrobe,
posebno pamtim kako sam od snova rastao
dok si mi u nedjelju slijetala grudima na obraze.

I mogao bih redati zvijezde koje tad upoznah,
mogao bih iz tvojih prepona poslagati iskre,
ali snažno nastavljam rukama rubom tvoga bića
i šećući po mekoći što treperi mojim prstima,
širim tako uzdahe kroz obilje ustreptale čežnje.
Pjena tvog obrisa još je u meni i nebeski buja,
pa se jedva suzdržavam u prostranstvu dodira,
koristim noć provedenu s tobom kao postelju
a tvoja znatiželja u mojoj sve jače podrhtava
i naručje naše postaje dom ljubavnih zagrljaja.

Jedno obećanje, jedna molitva jedne noći,
dovoljni protiv svih probdjevenih iluzija sna.
Različito usamljeni hodamo plavim jutrima
i s ostalima ne hvatamo tanke sjene istine,
već od tvojih očiju do mog pogleda ležimo,
a jesen spaja naše daleke poljupce u cvijeće,
i hoće zaživjeti isti zrak ispod naših vjeđa,
ali prvo moramo srcem neba tiho zadrhtati
i zajednički se otisnuti kroz usjeke horizonta,
tek toliko da s pticama uspavamo daljinu oblaka.

Zal Kopp
 
Pesmom bih da probudim zaspale anđele
na krilima noći uplovim u tvoje odaje,
vratim sjaj noćima bez zvezda
izvućem adrenalin iz usnulih žlezda.

Zagrlim uzdahe čežnjivim grudima
napeta čula opijem strastima
dodirom zaigram po zategnutoj koži
plesom koji vatru vulkana loži.

Požudu poljupcima po telu razvučem
vlažnim usnama drhtaje izvučem
zaronim u pogled, u vatrenu reku
hvatajući brzak kojim lave teku.

U vrtlogu strasti svezala bih bedra
krikom zadovoljstva ispunila nedra,
obojila noć mirisom požude zrele
ispijajući kapi tvoje strasti vrele.

Ljiljana Vojnović: VRTLOG STRASTI
 
BEDRA U KAPIMA MJESEČINE

Zatekla si iznad mene nebo kako plamti željom ,
pa si dubinom boja , zvijezde pustila posteljom
i visinom svoga srca , jastukom zapalila iskru strasti ,
a moje drhtanje prekrila nježnošću mekog pogleda
i sa visoravi crvenih usana topli dah razlila ,
da se mojim tijelom mirisna uzbuđenja natoče .


Stojiš tako i uzglavlje mi obavijaš bjelinom grudi ,
čitav njihov svemir na obale moje utrobe donosiš
i bedra u kapima mjesečine razlijevaš na dlanove
koji trepere po raširenim dijelovima prepona ,
sakupljajući tako mekane obrise uzavrelih pora ,
sto kožu neodoljivo posjećuju kristalima znoja .


Ispunjena nježnom požudom , kružiš plesom leptira
i snagom pupoljka se otvaraš vrelinom usjeka ,
zanosim pokretima polažeš moj stomak na sebe
i sve dodire pratiš tihim uzdasima ženstvenosti ,
prekrivaš me vrhom jezika , nadvisuješ zjenicom ,
pa ispod mene otječeš dolinom kao beskrajna rijeka .


Zal Kopp
 
Milijana-Mika Golubović: ŽIVOT JE LjUBAV

Mamiš me
Osmehom nevaljalca mamiš na greh.
Pokretima pantera,mamiš na blud.
Dodirima iskusnih ruku mamiš na predaju.
A ja,smeškom nevinašca
sakrivam borbu mene i moga drugog ja.
I polako počeh da razvlačim usne
u osmeh nevaljalice,
da dodirujem vrelim prstima
telo pantera,
prekinuh i onako neravnopravnu borbu
i predadoh se užitku davanja i uzimanja,
užitku satkanom od strasti i požude.
Kasnije, odmarajući na tvome ramenu,
dok si ravnomerno disao,
krenuh besramno rukama bludnice
preko tvoga nagoga tela,
prošetah vlažnim, vrelim usnama
preko tvojih, mišića.
Dok si promuklim glasom od požude tražio još,
ja sam davala i uzimala
i davala i uzimala i uživala.
I nestade sramežljivi osmeh,
i prestade borba mene i moga drugog ja.
Izgubih tu borbu i počeh da uživam u ulozi nevaljalice.
I pojavi se od strasti zamućen pogled
i ruke koje nezaustavljivo prelaze tvojim telom
i usne koje se ne mogu nauživati
ukusa tvoga tela
I pojavi se divlja i neukrotiva energija dvaju tela
u ljubavnoj igri.
 
LUDILO

Pogledaj sjaj mog oka
u polutami,
oseti titraj u dahu
dok niz vrat ti šapućem
bezobrazno.
Šaradu požude,
ples pomame
odigraću noćas
samo za tebe.
Mesec pun,
ja luda,
otkinuću
svaki deo tebe.
Ruke tople
šetaju niz tvoje telo.
Osećaš li,
koliko sam nabrekla
u želji da me
na iskap
popiješ.
Pocrvenela Luna
od stida,
kad ugleda bedra
obavijena oko tvog struka.
Imam te,
makar ovu noć.
Ne, nije me stid.
Kad ljubim,
razotkrivam se cela.
Kad dajem,
ništa za sutra ne ostavljam.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top