enerdži sejving


thai či, či gon, vežbe u jogi... e to je već viši nivo.. :lol:

Moj racio se dugo suprotstavljao ideji o radu sa telom, brbljajući da su to
nesvesni načini otpuštanja blokada i da se na taj način ne postižu trajni
rezultati, jer sve što je na nesvesnom nivou otpušteno isto će se tako i
vratiti.

Pa, baš i nije tako. Ono što se ne osvesti, ne može se ni otpustiti.
Telo je odličan pokazatelj našeg trenutnog stanja. Ono ne ume da
laže. Suoči nas sa problemom koji ne želimo da vidimo.
 
Tačno. Oni se jednostavno dešavaju. I nedo Budo da naš racio preuzme taj posao. Umrli
bi za par minuta.

A je li posao tela da se prekomerno goji? Da li mu je posao da proizvodi alergije, upale
grla, probleme sa srcem, jetrom, probavom?

Telo nas bolom i teskobom obaveštava da nešto ne radimo kako treba. Obaveštava
nas da svoje poslove ne može da obavlja jer je zakrčeno ''smećem'' koje smo u njega
natrpali.

Na koji način emotivnim i mentalnim zavrzlamama ometamo rad tela? Možemo li
to da zaustavimo? Da popravimo štetu koju smo do sada napravili?
 
Šalu na stranu. Gojaznost jeste uvek odbrana. Zbog naše ideje da ćemo se na taj
način od nečega odbraniti, telo skuplja zalihe dokle god ne odlučimo da je dovoljno.
Onda kada tu ideju osvestimo i shvatimo koliko je smešna i blesava, telo će početi
zalihe da oslobađa. Bez ikakvih dijeta, vežbi, napora...
 
Najviše umara unutrašnja identifikacija, unutrašnje pridavanje značaja. Ta vrsta identifikacije je obavezno mehanička i bukvalno rasipa energiju.

Naprimer, briga. Briga je jedan oblik identifikovanja. U bukvalnom smislu, reč ima značenje cepanja i uvrtanja, davljenja i stezanja; izvorno je bila povezana sa rečju “zavrnuti” i još se koristi u frazi “kršiti ruke”, što je jedan od spoljnjih znakova brige.
Svesnaglista zna, pošto je trenutno u toj fazi, da svako psihološko ili unutrašnje stanje nalazi neku spoljnu manifestaciju kroz centar pokreta - tj. predstavljeno je u naročitim mišićnim pokretima, kontrakcijama i sl.
Možda ste primetili da je stanje brige često reflektovano u mrštenju čela i kršenju ruku. Stanja radosti nikad nemaju ovu manifestaciju. Negativna stanja brige, straha, anksioznosti, ili depresije, predstavljena su u mišićnim kontrakcijama, pogurenosti, dok su suprotna emocionalna stanja reflektovana u pokretskom centru kao širenje, stajanje uspravno, izduženost udova, opuštanje napetosti i osećanje snage.

Da bi prestao da brine - ljudi kada su zabrinuti mršte čelo, stišću šake ili skoro da prestaju da dišu - čovek treba da počne ovde: opuštanjem mišića, izražavanjem emocionalnog stanja, i oslobađanja daha.
Opuštanje uopšteno ima iza sebe, ezoterički rečeno, ideju prevencije negativnih stanja. Negativna stanja su manje u stanju da se manifestuju kad je osoba u stanju opuštenosti. Zato se kaže tako često da je neophodno praktikovati svaki dan, usmeravanjem pažnje duž tela i namernim opuštanjem zategnutih mišića.

Briga je neprekidno mešanje negativne imaginacije sa nekoliko činjenica i čini samo pogrešne veze u centrima. To je vrsta laganja, među mnogim drugim oblicima laganja koji se odvijaju u nama i brkaju naše centre. Uvek je lako brinuti se, pošto to daje olakšanje i neka je vrsta samoopravdanja. Blisko je samosažaljenju i nasilju. Brinuti se nije isto što i razmišljati. Um kad je vođen brigom, kao emocionalnim stanjem, je zamagljen. Pažnja usmerena na bilo šta drugo uvek pomaže, jer naša usmerena pažnja vodi u svesnije delove centara.
Pošto je briga oblik identifikacije to znači da je rezultat toga gubitak snage. Ljudi koji se mnogo brinu iscrpljuju se, prazne se od snage. Ako primetite sami sebe kad brinete, to je zaista kao da se unutra kidate i trzate i rvete se iznutra, korespondirajući sa spoljnim mišićnim pokretima koji su ranije opisani. Nema gravitacionog centra. Nema pravca ni jasnog cilja; sve je u neredu; sve ide svojim putem u čoveku u svakom pravcu. To je kao da su različita “ja” u čoveku ustala i ustrčala se unaokolo u čoveku, kršeći ruke i govoreći bilo šta što mu negativna mašta, koja dominira scenom, sugeriše.

Ne kažem da je moguće nikad ne brinuti se. Postoje situacije gde je ponekad nemoguće prestati brinuti se. Ja više govorim o tendencijama navike da se o svemu brine i da se sve uzima kao izvor brige. Formulisati jasno šta će čovek da radi (imati neko usmerenje) pomaže prevenciji ovog nereda koji je, kako je već rečeno, vrsta unutrašnjeg a ne spoljnjeg uvažavanja.
 
Poistovecujem se sa nekim drekavcem sto vristi na ulici umesto da peva....Ne bih rekao....jednostavno me zamara trpljenje nasilja koje je fizicko jer osoba prica, tj peva.

U tom smislu svi ovi zicashi, tj zombi elektronike , osobe koje svuda hodaju sa slusalicama u uhu i cak i spavaju sa tim, a ne bi me iznenadilo i da vode ljubav odpozadi isto sa slusalicama...ova tvoja mutava, a u slusalici pustis stenjanje da razbija...i das bust seksu...sta ona zna sto si ti napaljen, vazno da benefetira, jel zensko ili nije...ne interesuje je nista sto nije njen benefit..

Znaci u tom smislu oni su osobe koje su pronasle filter za zvucno nasilje...nije firewall, ali je filter...

Zamislite naocare filter gde brisu sve one osobe ili nepoznate koje vam ne gode...kako bi grad bio lepo mesto...

- - - - - - - - - -

I jeste nedeljom ujutro, kad nema buke, cuju se ptice i nema dovikivanja gradjana preko ulice i nema ni vozila toliko puno...
 
Tačno. Oni se jednostavno dešavaju.

Moram da dodam na ovo:

Ništa se samo od sebe ne dešava. Sve je proizvod izbora. Izbor činimo svjesno ili pak nesvjeno. Ono
što ovdje želim da dodam jeste 'majstorija kreacije bez napora'. Kako se to ostvaruje? Ako zamislimo
da našim razumom pokrijemo 90% obrade informacija o našem interesovanju onda preostalih 10%
mora biti u domenu svjesnog DOPUŠTANJA. Kome, zašto i kako dopuštamo? Dopuštamo, Bogu,
univerzumu, našem Višem Ja, da u naš preostali dio razuma unese najviši mogući potencijal, ne
birajući niti oblik niti detalje onoga što želimo, jer ono što dopuštamo dopuštamo u skladu sa onoih
90% već promišljenog. Dopuštanje je majstorija duha. Kad postanemo majstori dopuštanja realnost će
se uvijek, uvijek i uvijek odvijati u najboljem mogućem redu, ali s dozom inenađenja i po pravilu, u
realnost će nam se pojaviti veće 'stvari' od onih kojih smo u 90% kontemplacije mogli zamisliti. Pri tom
se mora imati u vidu harmonija i Ljubav. Sve to zajedno određuje manifestavciju naših ciljeva u skladu
sa našom dušom. To takođe znači da ne postoje viši ciljevi koje jedinka može ostvariti. Ništa se ne
dešava samo od sebe. Čak je i dopuštanje posledica totalnog povjerenja i otvaranja, a da bi smo imali
potpuno povjerenje potrebno je da posjedujemo i znanje kojim ćemo stvoriti to povjerenje. Tek tada se
sve može' jednostavno dešavati'... s našim svjesnim dopuštanjem.
 
Moram da dodam na ovo:

Ništa se samo od sebe ne dešava. Sve je proizvod izbora. Izbor činimo svjesno ili pak nesvjeno. Ono
što ovdje želim da dodam jeste 'majstorija kreacije bez napora'. Kako se to ostvaruje? Ako zamislimo
da našim razumom pokrijemo 90% obrade informacija o našem interesovanju onda preostalih 10%
mora biti u domenu svjesnog DOPUŠTANJA. Kome, zašto i kako dopuštamo? Dopuštamo, Bogu,
univerzumu, našem Višem Ja, da u naš preostali dio razuma unese najviši mogući potencijal, ne
birajući niti oblik niti detalje onoga što želimo, jer ono što dopuštamo dopuštamo u skladu sa onoih
90% već promišljenog. Dopuštanje je majstorija duha. Kad postanemo majstori dopuštanja realnost će
se uvijek, uvijek i uvijek odvijati u najboljem mogućem redu, ali s dozom inenađenja i po pravilu, u
realnost će nam se pojaviti veće 'stvari' od onih kojih smo u 90% kontemplacije mogli zamisliti. Pri tom
se mora imati u vidu harmonija i Ljubav. Sve to zajedno određuje manifestavciju naših ciljeva u skladu
sa našom dušom. To takođe znači da ne postoje viši ciljevi koje jedinka može ostvariti. Ništa se ne
dešava samo od sebe. Čak je i dopuštanje posledica totalnog povjerenja i otvaranja, a da bi smo imali
potpuno povjerenje potrebno je da posjedujemo i znanje kojim ćemo stvoriti to povjerenje. Tek tada se
sve može' jednostavno dešavati'... s našim svjesnim dopuštanjem.
Jasan mi je princip koji opisuješ. Otkrio mi se posle dužeg vremena samoposmatranja. Najpre sam mislila da se radi o slučajnosti, ali sam posle više uzastopnih iskustava zaključila da je to zapravo pravilo. Čak bih rekla da se razumom može pokriti mnogo manji procenat obrade informacija o interesovanju (želja?) a da do manifestacije opet dodje. E sad.. da bi potvrdili tvoju teoriju od 90% moguće je da deo informacija dolazi iz nesvesnog. Verovatno. Znam da sistem radi. :) Ključno pitanje: kako se po tebi stiče znanje kojim se postiže potpuno poverenje i otvorenost, a što ima za posledicu dopuštanje? Harmonija i Ljubav su plod poverenja i dopuštanja, ili je obrnuto?
 
Ključno pitanje: kako se po tebi stiče znanje kojim se postiže potpuno poverenje i otvorenost, a što ima za posledicu dopuštanje?
...
Harmonija i Ljubav su plod poverenja i dopuštanja, ili je obrnuto?



Ljubav se ne može uzdići u postojanje bez otvaranja. Otvaranje se ne može desiti bez povjerenja.
Povjerenje se ne može ostvariti bez znanja onoga prema čemu treba da se otvorimo.
...
Dopuštanje se ne može ostvariti bez povjerenja, bez otvaranja prema onome kome/čemu dopuštaš da
u tvoju realnost unosi mogućnosti o kojima ti, kao stvorenje-čovjek nemaš znanje da postoje. Dakle, i
Ljubav i harmonija, kao i dopuštanje plod su otvaranja, koje je plod povjerenja, kome prethodi znanje.

O kakvom znanju je riječ?
O istom, o istom znanju-o-sebi-postojanju, apsolutu. To znanje se ne može steći već u sebi osvijestiti.
Do njega se dolazi neposredno. Ako pak koristiš posrednika, bilo koga, pa sad i mene, onda i u mene
moraš imati povjerenja, tačnije meni tad moraš vjerovati na riječ. Da bi bilo ko u mene imao povjerenje
taj neko mora da zna sve o meni, kakva sam osoba, šta sam činio u prošlosti itd., ali ni to nije garancija
da ću ja i danas biti isti i ponašati se isto kao juče. Za razliku od takvog 'povjerenja' u nekoga, povjerenje
u sebe-Boga se ostvaruje znanjem koje se ostvaruje neposrednim uvidom u ono-što-jeste. To je znanje
koje se ne stiče već se iz Svijesti apsoluta intuicijom prenosi u svjesnost čovjeka.

Ako čovjek nema iskustvo prosvjetljenja onda mu je veoma teško dopuštati da mu kontrola razuma nad
ishodom situacije bude predata nečemu što ne poznaje. Vjera, iako nije zasnovana na neposrednom
znanju, takođe omogućava vjerniku da se otvori prema tom 'entitetu' u kojeg vjeruje, i stoga djeluje kao
što i povjerenje djeluje ali njegovo znanje nije osviješćeno u njemu već prihvaćeno spolja.

U ovom slučaju nije važno da li imamo neposredno znanje ili pak stečeno znanje, dopuštanje će biti
ostvareno, a rezultati dopuštanja će biti direktno proporcionalni izvoru znanja kojim je ostvarena vjera ili
povjerenje. To je prosto zato što Bog ne stvara realnost za nas, već je odobrava. Apsolut, u svim stvorenjima,
jeste tvorac realnosti i tvori je kroz slobodu izbora, bilo da je tog izbora svjestan ili ne. Ateista može da stvori
povjerenje (vjeru) u prirodu i da se toj prirodi preda i s tim omogući otvaranje i stoga dopuštanje.

Apsolut, kao univerzum, Bog, naše Više Ja, taj izbor uvijek odobrava i podržava. Iz tog višeg nivoa svjesnosti
ili pak iz Svijesti, apsolut ima uvid u beskonačnost mogućnosti i odatle nam u našu realnost unosi najbolju od
potencijalnih mogućnosti, ukoliko izaberemo da mu to i dopustimo. U slučaju vjere, dopuštanjem se u realnost
vjernika unose one mogućnosti koje su vezane za entitet u kojeg se vjeruje. Dakle, uvijek je to povezano sa našim
izborom, čak i dopuštanje koje vezujemo za univerzum, za Boga, je u direktnoj vezi sa izborom. Biramo da
dopuštamo. Znanje o Bogu, univerzumu, o sebi-apsolutu je stoga neophodno da bi smo ostvarili to ključno
povjerenje ili pak vjeru koja će nam omogućiti da se otvorimo i da dopustimo takvom izboru da se manifestuje.
 
Da... zaista je tako...trebalo mi je vreme da ovo što si napisao propustim kroz svoje dosadašnje iskustvo. Nekako kod mene svi uvidi ostaju na nivou doživljenog, ne umem da ih pretočim u reči. Čak sam samo funkcionisanje razuma smatrala otežavajućim faktorom na putu ka Sebi. Donekle i jeste, jer sam uvide dobijala u stanju bez misli. Ovo moje je još uvek put u jednom pravcu, dok si ti očigledno prošao put u oba pravca. Fascinantno! Sve što si pisao na temema, koliko sam uspela da pročitam, svemu daje neku drugu dimenziju. Zapravo, ista je dimenzija, al nekako... artikulisana, jasno predočena. I ne slažem se sa tobom da pisana reč ne može biti živa reč. Definitivno može. :) Namaste! Hvala.od srca!

a rezultati dopuštanja će biti direktno proporcionalni izvoru znanja kojim je ostvarena vjera ili
povjerenje. To je prosto zato što Bog ne stvara realnost za nas, već je odobrava. Apsolut, u svim stvorenjima,
jeste tvorac realnosti
i tvori je kroz slobodu izbora, bilo da je tog izbora svjestan ili ne.
Ako bi mogao, molim te ovaj deo samo malko podrobnije da objasniš, il nekako s druge strane. Zabagovala sam tu.

P.S.Jedno je sigrno, tebi bih otvorenog srca, sa punim poverenjem dopustila da me mlatneš papučom po glavi kad god mi se desi da zadremam u toku meditacije. :D (simpatična scena iz filma Dogen)
 
I ne slažem se sa tobom da pisana reč ne može biti živa reč. Definitivno može. :) Namaste! Hvala.od srca!


Dobro, ako ti tako kažeš, ali ja ću to ipak detaljnije objasniti i jasnije predočiti da vidiš zašto to tvrdim.

Život je u sada. Sve što je povezano za 'životom' mi doživljavamo 'živim'. Onog trenutka kad se uputimo
u prošlost Život prestaje da bude pristan u tom trenu, gubimo vezu sa njim, a fokus se usmjerava na ono
što je bilo, prošlo, desilo se, VIŠE NIJE. Pisana riječ može biti živa samo sada dok je ja ovdje pišem.
Kad je ti čitaš ona je mrtva. :) Zašto? Zato dok je ja pišem ja je kanališem kroz svoj razum u sada dok ona
postaje a kad je ti čitaš, ti ne čitaš ono što kroz TEBE postaje u sada već što je već postalo kroz mene.
To, iako je bila živa riječ za mene, za tebe je mrtva. Ipak, kad je ti pročitaš te ona izaozove inspiraciju u tebi
da se otvoriš prema onome što ona opisuje, prema čemu upućuje, ti se tad povezuješ sa suštinom na koju
riječ upućuje, a koja je(suština) ŽIVA.
To nije moja zasluga, to nije zasluga moje riječi, ona je na ekranu MRTVA, već ta zasluga pripada TEBI koja
si uspjela da prodreš kroz njen portal do suštine koju ona predstavlja. Zato se ona tebi i može čini ti živom,
ali nije. Ono što je važno jeste da je ja sada dok pišem činim živom za sebe, kako bi ti mogla biti inspirisana
njenom iskrenošću, njenim izvorom koji ćeš u sebi pronaći. Zašto u sebi? Zato što smo i ti i ja kao ljudi, samo
različiti izrazi ISTOG Bića-apsoluta čija je Svijest (iz koje izviru riječi) esencija naše postajuće realnosti.


Ako bi mogao, molim te ovaj deo (
"a rezultati dopuštanja će biti direktno proporcionalni izvoru znanja kojim je ostvarena vjera ili
povjerenje. To je prosto zato što Bog ne stvara realnost za nas, već je odobrava. Apsolut, u svim stvorenjima,
jeste tvorac realnosti i tvori je kroz slobodu izbora, bilo da je tog izbora svjestan ili ne.")

samo malko podrobnije da objasniš, il nekako s druge strane. Zabagovala sam tu.

Počnimo odavde:

Apsolut + Svijest-o-sebi-apsolutu= Bog.
Apsolut + Svjesnost-o-postajućem-sebi-stvorenju= Čovjek.
Bog nije kreator naše realnosti, apsolut jeste.
Apsolut stvara našu (svoju) realnost iz svoje Svijesti osvješćavajući je u svojoj svjesnosti.
Apsolut stvara realnost za sebe u svim svojim izrazima. Bog ne stvara realnost za čovjeka već je odobrava.
Odatle, kakva svjesnost apsoluta u datom izrazu takav je i rezultat dopuštanja jer se po nivou svjesnosti
otvaramo prema onom (višem) nivou kojeg smo osvijestili ili pak saznali da postoji. Limiti se stvaraju u
nedovoljnom znanju o sebi. Odatle, izvor znanja, Svijest ili svjesnost određuju i limite dopuštanja.
Zašto? Zato što osviješćeni izvor znači i osviješćeno znanje. Osviješćeno znanje omogućava povjerenje
u ono što je znanjem osviješćeno. Proporcionalno izvoru znanja ostvaruje se i povjerenje i stoga i rezultati,
tačnije njihovi limiti se proporcionalno pomijeraju, granice mogućeg se proširuju.

Granice nisu iste ako je izvor znanja Svijest (istina) ili neko ubjeđenje razuma.

Ovdje mi se čini da je potreban primjer, nekakva asocijacija da bi to bilo jasnije. :)

Recimo ovako: Dopuštanje je mehanizam, dakle bez obzira kakav je izvor znanja dopuštanje je isto.
Recimo da dopuštanje predstavimo otvorom na zidu. Otvor je prozor recimo. I u jednom i u
drugom slučaju prozor je isti i otvara se na isti način. Ono što je različito je prostor i kontent prostora
u koji taj prozor gleda. Naša svjesnost, njen nivo, određuje kontent u koji ćemo zaviriti kroz taj prozor.
Taj kontent je u domenu njenog interesivanja.
 

Back
Top