I ne slažem se sa tobom da pisana reč ne može biti živa reč. Definitivno može.
Namaste! Hvala.od srca!
Dobro, ako ti tako kažeš, ali ja ću to ipak detaljnije objasniti i jasnije predočiti da vidiš zašto to tvrdim.
Život je u sada. Sve što je povezano za 'životom' mi doživljavamo 'živim'. Onog trenutka kad se uputimo
u prošlost Život prestaje da bude pristan u tom trenu, gubimo vezu sa njim, a fokus se usmjerava na ono
što je bilo, prošlo, desilo se, VIŠE NIJE. Pisana riječ može biti živa samo sada dok je ja ovdje pišem.
Kad je ti čitaš ona je mrtva.
Zašto? Zato dok je ja pišem ja je kanališem kroz svoj razum u sada dok ona
postaje a kad je ti čitaš, ti ne čitaš ono što kroz TEBE postaje u sada već što je već postalo kroz mene.
To, iako je bila živa riječ za mene, za tebe je mrtva. Ipak, kad je ti pročitaš te ona izaozove inspiraciju u tebi
da se otvoriš prema onome što ona opisuje, prema čemu upućuje, ti se tad povezuješ sa suštinom na koju
riječ upućuje, a koja je(suština) ŽIVA.
To nije moja zasluga, to nije zasluga moje riječi, ona je na ekranu MRTVA, već ta zasluga pripada TEBI koja
si uspjela da prodreš kroz njen portal do suštine koju ona predstavlja. Zato se ona tebi i može čini ti živom,
ali nije. Ono što je važno jeste da je ja sada dok pišem činim živom za sebe, kako bi ti mogla biti inspirisana
njenom iskrenošću, njenim izvorom koji ćeš u sebi pronaći. Zašto u sebi? Zato što smo i ti i ja kao ljudi, samo
različiti izrazi ISTOG Bića-apsoluta čija je Svijest (iz koje izviru riječi) esencija naše postajuće realnosti.
Ako bi mogao, molim te ovaj deo (
"a rezultati dopuštanja će biti direktno proporcionalni izvoru znanja kojim je ostvarena vjera ili
povjerenje. To je prosto zato što Bog ne stvara realnost za nas, već je odobrava. Apsolut, u svim stvorenjima,
jeste tvorac realnosti i tvori je kroz slobodu izbora, bilo da je tog izbora svjestan ili ne.")
samo malko podrobnije da objasniš, il nekako s druge strane. Zabagovala sam tu.
Počnimo odavde:
Apsolut + Svijest-o-sebi-apsolutu= Bog.
Apsolut + Svjesnost-o-postajućem-sebi-stvorenju= Čovjek.
Bog nije kreator naše realnosti, apsolut jeste.
Apsolut stvara našu (svoju) realnost iz svoje Svijesti osvješćavajući je u svojoj svjesnosti.
Apsolut stvara realnost za sebe u svim svojim izrazima. Bog ne stvara realnost za čovjeka već je odobrava.
Odatle, kakva svjesnost apsoluta u datom izrazu takav je i rezultat dopuštanja jer se po nivou svjesnosti
otvaramo prema onom (višem) nivou kojeg smo osvijestili ili pak saznali da postoji. Limiti se stvaraju u
nedovoljnom znanju o sebi. Odatle, izvor znanja, Svijest ili svjesnost određuju i limite dopuštanja.
Zašto? Zato što osviješćeni izvor znači i osviješćeno znanje. Osviješćeno znanje omogućava povjerenje
u ono što je znanjem osviješćeno. Proporcionalno izvoru znanja ostvaruje se i povjerenje i stoga i rezultati,
tačnije njihovi limiti se proporcionalno pomijeraju, granice mogućeg se proširuju.
Granice nisu iste ako je izvor znanja Svijest (istina) ili neko ubjeđenje razuma.
Ovdje mi se čini da je potreban primjer, nekakva asocijacija da bi to bilo jasnije.
Recimo ovako: Dopuštanje je mehanizam, dakle bez obzira kakav je izvor znanja dopuštanje je isto.
Recimo da dopuštanje predstavimo otvorom na zidu. Otvor je prozor recimo. I u jednom i u
drugom slučaju prozor je isti i otvara se na isti način. Ono što je različito je prostor i kontent prostora
u koji taj prozor gleda. Naša svjesnost, njen nivo, određuje kontent u koji ćemo zaviriti kroz taj prozor.
Taj kontent je u domenu njenog interesivanja.
(simpatična scena iz filma Dogen)
a i da jesu ima smisla...