Priča o seksu je usledila usred nekog ebenog banalizovanja problema, valjda. Muka mi je da čitam nazad gde se to spomenulo, ovo sve je bilo davno kada sam još uvek bio zelen na forumu

Valjda zbog nečijeg komentara:
Nađi nešto da ebeš i ne kenjaj više, šta već. Ne, to je bilo u RL. Mešam irealnosti.
Ma, samo sam skapirao u međuvremenu da sam verovatno veći tenkre nego li sam spreman da prihvatim. Problem je najviše u tome što sa nekim stvarima u svojoj glavi nisam raskrkrstio ranije, dok mi se moglo još ponešto oprostiti na ime mladosti, ludosti (ponajviše dok sam sebi mogao nešto praštati). Sada je loše uopšte se i truditi, ipak time dotičem i druge i kad uprskam nisam se samo prema sebi loše poneo. Bljak. A i teško je iskazati se, pogotovu ako si i inače nesiguran. Ako foliram, primeti se, ako sam iskren, i to ne odgovara. A opet, ne mogu da se nečemu takvom posvetim opušteno.
Sada više ni ne izlazim (nikad ni nisam nešto preterano), ne trudim se previše ni da stupim u komunikaciju sa nekim. Ponekad pomislim da će neke stvari doći same, onda se setim da tako ne biva. Ali, dok sam se kao trudio previše sam se izglupirao, i, kao što pomenuh, ne mislim da imam prava da budem takav prema drugima. Moje konfuzije treba da ostavim po strani, po cenu da ostanem sam. A to me ipak plaši. Baah, možda ima nekog drugog smisla u životu od naći nekoga sa kime ćeš , možda, jednog dana zasnovati porodicu. Još samo da shvatim koje su to.