Џорџи
Srebrna tastatura
- Poruka
- 236.277
Svasta sam hteo napisati na ovu temu ali sam nasao ovaj text koji prilicno lepo opisuje stanje emocionalne nezrelosti pa ako imate nesto reci izvolte
Ako bih definirala termin
'emocionalna nezrelost', opisala bih je kao neprihvaćanje odgovornosti za svoje
osjećaje i iskustva, ponašanje, ali i okolnosti života.
Jedan od
najosnovnijih načina izbjegavanja neugodnih emocija, i jedan od onih kojih se
najteže odreći, je prebacivanje odgovornosti na drugu osobu traženjem grešaka u
njezinom ponašanju. Čak i kad smo pritom objektivno u pravu, ako primijetimo kod
sebe razmišljanje o postupcima ili nedostacima druge osobe, praćeno nelagodom u
tijelu i često zamišljanjem što bi drugoj osobi rado rekli, možemo biti sigurni
da na taj način pokušavamo izbjeći neku vrstu straha, krivnje ili osjećaja manje
vrijednosti u sebi. Tako se na nezreo način pokušavamo osjetiti bolje sami sa
sobom. Posebno je lako uhvatiti se u taj proces kad primijetite da i druga osoba
prebacuje odgovornost na vas. Tada se možemo uhvatiti u direktno ili manje
direktno prebacivanje loptice - igru 'Tko je prvi počeo', s posljedicom da se
obje osobe sve više osjećaju napadnute i napadaju zauzvrat.
Dugoročno na
taj način samo privlačimo još više sličnih osjećaja, dok u potpunosti ne
preuzmemo odgovornost za njih. Da ste istinski riješili uzrok tog problema, znat
ćete kad takve situacije više na budu kod vas izazivale emocionalni naboj,
odnosno ako budu izazivale zdravu ljutnju u situacijama u kojima je potrebno
reagirati, nakon čega ne bi trebao preostati negativan naboj i
nelagoda.
Temelj uspjeha u radu na sebi, po mom je mišljenju kontinuirano
promatranje sebe i svega što osjećamo. To je način na koji možemo prepoznati s
čim se trebamo suočiti, te steći istinsku bliskost sa sobom, autentičnost, i
konačno mnogo više samopoštovanja.
Kad se plašimo ili stidimo izraziti
svoje osjećaje, sami sebi šaljemo poruku da oni nisu važni. No s druge strane,
zrelo je voditi računa o tome da niti drugoj osobi ne pošaljemo takvu poruku,
ponašajući se kao da su jedino naši osjećaji važni.
Velik broj autora
naglašava pozitivno razmišljanje, zahvalnost, opraštanje itd. - što samo po sebi
ima mnogo smisla. No, kad to činimo u područjima u kojima imamo ograničavajuća
uvjerenja, ako vodimo računa o svojim osjećajima primijetit ćemo da na svaku
pozitivnu misao ili izazivanje pozitivnog osjećaja, naša podsvijest odgovara
izranjanjem suprotstavljenih misli i osjećaja. To je posebno vidljivo kad se
radi o pokušajima racionalnog (moglo bi se reći 'nasilnog') opraštanja, što je u
biti pokušaj da uništimo ili potisnemo dječju ljutnju koja je u našoj svijesti
često prisutna desetljećima. Istinsko opraštanje dolazi spontano i bez truda,
kao popratna pojava razrješavanja tih osjećaja, kao što i istinsko pozitivno
razmišljanje dolazi kao rezultat rješavanja uvjerenja koja izazivaju strah i
neugodna očekivanja.
U mnogim knjigama takvi otpori se ili uopće ne
spominju, ili se smatraju nevažnima, ili se savjetuje eliminiranje takvih misli
upornim ponavljanjem onih pozitivnih. Kad sam počinjala raditi na sebi, nekoliko
godina sam provela nastojeći provesti te ideje. Postigla sam određena
poboljšanja - naročito što se tiče lakših ciljeva - no shvatila sam također i da
to zahtijeva neprekidnu unutarnju borbu, za koju prije ili kasnije više nemamo
volje i energije. Daleko brži napredak ostvarila sam radeći s tehnikama kao što
je u prvom redu Soulwork, koje priznaju emocije i rade s njihovim uzrocima -
traumatičnim iskustvima i drugim uzrocima uvjetovanja i stvaranja
ograničavajućih uvjerenja.
Moje je iskustvo da rad na uzrocima problema -
neugodnim iskustvima i uvjerenjima - donosi jednu ponekad neočekivanu dobrobit:
osim osjećaja slobode i pozitivnijeg stava vezanog uz kontekst i tematiku rada,
kroz duže vremensko razdoblje kontinuiranog rada stvorit ćete spremnost i mjesto
za nova emocionalna iskustva: ugodne osjećaje kakve ste možda davno zaboravili.
Problem se može pojaviti ako ne znamo cijeniti osjećaje koji se spontano
javljaju u nama, čemu je uzrok ako u biti ne cijenimo same sebe. U tom slučaju
pridavat ćemo značenje samo iskustvima koje je potvrdio neki vanjski autoritet,
ili onima nastalima kroz prakticiranje tuđih tehnika.
Mnoge su tehnike i
načini na koje se ugodna stanja izazivaju namjerno, i one imaju svoje mjesto, no
moje je iskustvo da njihov rezultat u pravilu i ostaje na namjerno izazvanim
osjećajima. To je korisno i poželjno kao podrška u radu, ali rijetko dopire do
otcijepljenih dijelova naše svijesti. Nasuprot tome, jednom kad u potpunosti
iscijelite i integrirate dijelove sebe koje ste odbacili, nema više nikakve
prepreke da prirodno, kontinuirano i bez svjesnog truda, pa i namjere, ne
osjećate prelijepe osjećaje i ne doživljavate spontana iskustva radosti,
ljubavi, strasti - iskustva integriteta.
Poneki će od tih osjećaja biti
suptilniji i teži za prepoznati, poneki vas mogu preplaviti u najneočekivanijim
trenucima i pri svakodnevnim poslovima. Često je te osjećaje teško definirati i
opisati riječima, što je znak da smo u kontaktu s dijelovima nas koje smo
otcijepili prije nego što smo naučili riječi i racionalno
razmišljanje.
Kad osjete neobične i često suptilne ugodne osjećaje, mnogi
ljudi, nenavikli na njih, ignoriraju ih ili promotre sa sumnjom, te dopuste da
im pažnju ubrzo odvuku neke od vanjskih okolnosti. Preporučujem upravo suprotno:
uzmite vremena za te osjećaje, istražite ih, potpuno ih osjetite, uživajte u
njima! Učinite isto što previše često činimo s neugodnim osjećajima: razmatrajte
ih, izražavajte, pričajte o njima nekome u koga imate povjerenja. Takvi su
osjećaji besplatan luksuz kojeg je šteta ne uživati u potpunosti.
Ako bih definirala termin
'emocionalna nezrelost', opisala bih je kao neprihvaćanje odgovornosti za svoje
osjećaje i iskustva, ponašanje, ali i okolnosti života.
Jedan od
najosnovnijih načina izbjegavanja neugodnih emocija, i jedan od onih kojih se
najteže odreći, je prebacivanje odgovornosti na drugu osobu traženjem grešaka u
njezinom ponašanju. Čak i kad smo pritom objektivno u pravu, ako primijetimo kod
sebe razmišljanje o postupcima ili nedostacima druge osobe, praćeno nelagodom u
tijelu i često zamišljanjem što bi drugoj osobi rado rekli, možemo biti sigurni
da na taj način pokušavamo izbjeći neku vrstu straha, krivnje ili osjećaja manje
vrijednosti u sebi. Tako se na nezreo način pokušavamo osjetiti bolje sami sa
sobom. Posebno je lako uhvatiti se u taj proces kad primijetite da i druga osoba
prebacuje odgovornost na vas. Tada se možemo uhvatiti u direktno ili manje
direktno prebacivanje loptice - igru 'Tko je prvi počeo', s posljedicom da se
obje osobe sve više osjećaju napadnute i napadaju zauzvrat.
Dugoročno na
taj način samo privlačimo još više sličnih osjećaja, dok u potpunosti ne
preuzmemo odgovornost za njih. Da ste istinski riješili uzrok tog problema, znat
ćete kad takve situacije više na budu kod vas izazivale emocionalni naboj,
odnosno ako budu izazivale zdravu ljutnju u situacijama u kojima je potrebno
reagirati, nakon čega ne bi trebao preostati negativan naboj i
nelagoda.
Temelj uspjeha u radu na sebi, po mom je mišljenju kontinuirano
promatranje sebe i svega što osjećamo. To je način na koji možemo prepoznati s
čim se trebamo suočiti, te steći istinsku bliskost sa sobom, autentičnost, i
konačno mnogo više samopoštovanja.
Kad se plašimo ili stidimo izraziti
svoje osjećaje, sami sebi šaljemo poruku da oni nisu važni. No s druge strane,
zrelo je voditi računa o tome da niti drugoj osobi ne pošaljemo takvu poruku,
ponašajući se kao da su jedino naši osjećaji važni.
Velik broj autora
naglašava pozitivno razmišljanje, zahvalnost, opraštanje itd. - što samo po sebi
ima mnogo smisla. No, kad to činimo u područjima u kojima imamo ograničavajuća
uvjerenja, ako vodimo računa o svojim osjećajima primijetit ćemo da na svaku
pozitivnu misao ili izazivanje pozitivnog osjećaja, naša podsvijest odgovara
izranjanjem suprotstavljenih misli i osjećaja. To je posebno vidljivo kad se
radi o pokušajima racionalnog (moglo bi se reći 'nasilnog') opraštanja, što je u
biti pokušaj da uništimo ili potisnemo dječju ljutnju koja je u našoj svijesti
često prisutna desetljećima. Istinsko opraštanje dolazi spontano i bez truda,
kao popratna pojava razrješavanja tih osjećaja, kao što i istinsko pozitivno
razmišljanje dolazi kao rezultat rješavanja uvjerenja koja izazivaju strah i
neugodna očekivanja.
U mnogim knjigama takvi otpori se ili uopće ne
spominju, ili se smatraju nevažnima, ili se savjetuje eliminiranje takvih misli
upornim ponavljanjem onih pozitivnih. Kad sam počinjala raditi na sebi, nekoliko
godina sam provela nastojeći provesti te ideje. Postigla sam određena
poboljšanja - naročito što se tiče lakših ciljeva - no shvatila sam također i da
to zahtijeva neprekidnu unutarnju borbu, za koju prije ili kasnije više nemamo
volje i energije. Daleko brži napredak ostvarila sam radeći s tehnikama kao što
je u prvom redu Soulwork, koje priznaju emocije i rade s njihovim uzrocima -
traumatičnim iskustvima i drugim uzrocima uvjetovanja i stvaranja
ograničavajućih uvjerenja.
Moje je iskustvo da rad na uzrocima problema -
neugodnim iskustvima i uvjerenjima - donosi jednu ponekad neočekivanu dobrobit:
osim osjećaja slobode i pozitivnijeg stava vezanog uz kontekst i tematiku rada,
kroz duže vremensko razdoblje kontinuiranog rada stvorit ćete spremnost i mjesto
za nova emocionalna iskustva: ugodne osjećaje kakve ste možda davno zaboravili.
Problem se može pojaviti ako ne znamo cijeniti osjećaje koji se spontano
javljaju u nama, čemu je uzrok ako u biti ne cijenimo same sebe. U tom slučaju
pridavat ćemo značenje samo iskustvima koje je potvrdio neki vanjski autoritet,
ili onima nastalima kroz prakticiranje tuđih tehnika.
Mnoge su tehnike i
načini na koje se ugodna stanja izazivaju namjerno, i one imaju svoje mjesto, no
moje je iskustvo da njihov rezultat u pravilu i ostaje na namjerno izazvanim
osjećajima. To je korisno i poželjno kao podrška u radu, ali rijetko dopire do
otcijepljenih dijelova naše svijesti. Nasuprot tome, jednom kad u potpunosti
iscijelite i integrirate dijelove sebe koje ste odbacili, nema više nikakve
prepreke da prirodno, kontinuirano i bez svjesnog truda, pa i namjere, ne
osjećate prelijepe osjećaje i ne doživljavate spontana iskustva radosti,
ljubavi, strasti - iskustva integriteta.
Poneki će od tih osjećaja biti
suptilniji i teži za prepoznati, poneki vas mogu preplaviti u najneočekivanijim
trenucima i pri svakodnevnim poslovima. Često je te osjećaje teško definirati i
opisati riječima, što je znak da smo u kontaktu s dijelovima nas koje smo
otcijepili prije nego što smo naučili riječi i racionalno
razmišljanje.
Kad osjete neobične i često suptilne ugodne osjećaje, mnogi
ljudi, nenavikli na njih, ignoriraju ih ili promotre sa sumnjom, te dopuste da
im pažnju ubrzo odvuku neke od vanjskih okolnosti. Preporučujem upravo suprotno:
uzmite vremena za te osjećaje, istražite ih, potpuno ih osjetite, uživajte u
njima! Učinite isto što previše često činimo s neugodnim osjećajima: razmatrajte
ih, izražavajte, pričajte o njima nekome u koga imate povjerenja. Takvi su
osjećaji besplatan luksuz kojeg je šteta ne uživati u potpunosti.
