EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

:D:D:D
Emocionalna inteligencija je skup emocionalnih i društvenih veština koje nam pomažu da bolje funkcionišemo u svakodnevici. Tako barem tvrdi američki psiholog Danijel Goleman, autor istoimene knjige. Još kaže da je koeficijent emocionalne inteligencije (EQ) važniji nego koef. racionalne (RQ). EQ nam omogućava da lakše savladamo stres, da uspostavimo uspešne veze sa drugim ljudima, budemo vedri i optimistični. Takođe, Goleman dodaje da je altruzimam nešto s čim se svi rađamo, s tom razlikom što kod nekih ljudi on vremenom 'zakržlja' a kod drugih se, naprotiv, razvija.
Emocije su u prvim ljudskim zajednicama predstavljale prirodnu zaštitu i instinktivne ljudske reakcije u pravim trenucima (strah i bes kao rezultati rada adrenalina). Danas je drugačije: otuđili smo se, zakočili, sakrili, zbunili...
Koliko ste emotivno inteligentni? Da li ste dostigli taj stepen 'životne mudrosti' (kako to naziva Goleman)? Da li sasvim slobodno zagrlite druge osobe oba pola? Da li bez ustezanja i iskreno kažete 'volim te' muškarcu, ženi ili detetu? Da li umete da pokažete ljubav? Saosećate li sa drugim ljudima?
 
Kada bi ti neko odgovorio na sva ta pitanja mogao bi da napravis mneku vrstu malog psihološkog profila. Mada ne znam čemu sve to. Mislim da ljudi ne poseduju svest o svom postojanju, i da je za njih čitav život zajebancija. Ja ti mogu reći da je ljubav (ali svaki vid ljubavi) jedini pokretač, i put do samosvesti. Zavoli svoj nokat da bi bio svestan svog postojanja. Ali i za sve to ti je potrebna čista informacija koja dolazi iz sveta ideja samoostvarenog čoveka...........
 
Prokleto sam emotivna , a pri tom lako kazem i pokazujem ljubav , mogu ti reci da se i to uci , nekada nije bilo tako , bitno je da ti neko pokaze sve svoje strahove i onda shvatis da se bojis na isti nacin kao i svi ostali...
 
Čitao sam je pre 2 godine, mogao bih ponovo, počeo sam od tada sebe gledati na drugačiji način mislio sam da nisam dovoljno prilagođen. Kod mene u firmi ima jedan dečak ima 18 godina mald i neobuzdan pravi tinejdžer, bez blama ga zagrlim svako jutro kad se vidimo on me gleda kao ćaleta a ja njega kao sina, tako sam ponosan što imamo poverenje jedan u drugog.
 
Lepo, Anakine.:D
Neki ljudi se odmah udrvene ako prema njima pokažeš naklonost. Bliskost se uči, kao i sve druge stvari.

Imam druga koji je sklon tome da mi dodiruje rame dok sa mnom razgovara. Ponekad mi, čak, sklanja šiške sa čela. Nema on nikakve 'zadnje' namere. Jednostavno je takav. Ali, koliko god ja volela međuljudsku komunikaciju, ovakva mi smeta jer osećam kao da on zadire u moj prostor.
 
Prvo se zgranuo pa onda nastavio po starom. Uvredila si ga i sad se pravi da ničeg nije bilo zato je nastavio. A taj tvoj grč isto tako nije dobar, osećaš taj pritisak a još te više muči što se on pravi kao da je sve u redu.
 
Razmišljao sam više o onome što si rekla u vezi svog prijatelja nego o temi, izvini ako sam se udaljio. Najbolje ti je da se pred njim pojaviš sa nekim muškarcem (njemu nepoznatim) držeći ga ispod ruke, i započneš razgovor sa njim, mislim da će naglo postati emocionalno inteligentan.
 
:D:D:D
Pa, viđa on mene u tom izdanju.
Štaviše, vrlo često.
Ali, jednostavno, ne vredi. Čovek voli da dodiruje - to mu je neka potreba, za koju mislim da nema veze sa "skrivenim" namerama. Poznajemo se godinama.
On je i verbalno previše komotan, sklon da mi tepa, iako smo odrasli ljudi.
Nema tu adekvatnog rešenja. Ili ću se potpuno odreći našeg prijateljstva, ili ću stalno biti u gardu. Za početak, proredila sam naša viđenja - dok ne odlučim kako ću postupiti.
Ne smeta meni da mi neko tepa, niti da me povremeno takne, ali ovo mi se čini previše.
 
Čovek je sam po sebi mašina. A današnje društvo ga sve više ubeđuje u to. Pogledajte samo naše običaje. Oni dolaze iz vremena kada su ljudi bili bliži jedni sa drugima, kada su imali više vremena jedni za druge. A mi se danas sve više udaljavamo od nas samih, od svega onoga što nas čini jedinstvenim.
 

Back
Top