Ego, kao svesni deo ličnosti, je posrednik izmedju spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta. Unutrašnji se spoznaje kroz protivrečne misli i nagone podsvesnog/telesnog i nadsvesnog/duhovnog. To se dodatno komplikuje interakcijom sa okolinom i formiranjem Polusvesnog ega. Zato razvoj u fizičkom svetu nije uvek prijatan. Lako se pojavi konflikt šta da se čini u teškim, komplikovanim situacijama. Sukob stvore različiti prohtevi, potrebe, želje, nagoni, osećanja itd.
Duhovnost se često povezuje uz mistično budjenje i različite ceremonijale koji isključuju um. Medjutim, to nije u potpunosti tačno. Um i ego moraju biti obuhvaćeni tim procesom jer se kroz njih i postiže osvešćivanje i donose odluke.
Naravno da se intuicija i predosećanje javlja kao nešto više i kompleksnije od uma, ali to je upravo zato što postoji Sopstvo, kao viši nadsvesni potencijal, koji se mora realizovati u umu i mislima da bi se postiglo prosvetljenje.
U nekim duhovnim učenjima Sopstvo se naziva više Ja (higher self) iznad ega. Dok se ego biće razvija i osvešćuje u telu više Ja je njegova nematerijlna suština koja to omogućava. Sopstvo je bezgranični potencijal, a ego ograničena realizacija toga potencijala. Zbog toga ni jedno telesno biće ne može biti u potpunosti osvešćeno, već se uvek usavršava i uči.
Ego duhovni potencijal oseća kao ljubav i savest, a podsvesno kao niže, sebične, nerazumne i destruktivne impulse. Značajan pomak nastaje kada to shvati i kada se u svakoj situaciji trudi da odoli iskušenjima i odabere savest i empatiju. Tako se i osvešćuje, postaje autentičan i plemenit.
U protivnom se otudjuje od svoje suštine, postaje arogantan, bezosećajan, beskrupulozan i nanosi patnju i zlo i sebi i drugim bićima. To i jeste razlog što skoro sve religije i duhovna učenja ističu značaj moralnosti u smislu ispravnog ponašanja koje doprinosi skladnom razvoju zajedništva. Otuda i anegdota da na jednom ramenu sedi andjeo, a na drugom djavo i govore ljudima šta da rade. Time se ujedno ističe značaj odgovornog, svenog izbora kao i slobodne volje.
Slobodna volja se ponekad poriče verovanjem u sudbinu i karmu. Ipak, karma daje odgovor tvrdjenjem da svaki prethodni život uslovljava budući. Naime, kada se ego biće, izlaskom iz tela, vrati svome bitku/Sopstvu proširi razumevanje i uvidi greške tako da se opet radja u specifičnim okolnostima da bi ih ispravio.
Šansa za to mu se pruža svakom reinkarnacijom kao što mu se omogućava da izbegne lošu karmu pravilnim izborom delovanja i ponašanja. Znači, neki dogadjaji mogu biti predodredjeni i neizbežni, ali se uvek može doneti ispravna odluka opredeljenjem za duhovni, konstruktivni potencijal Sopstva.
Duhovnost se često povezuje uz mistično budjenje i različite ceremonijale koji isključuju um. Medjutim, to nije u potpunosti tačno. Um i ego moraju biti obuhvaćeni tim procesom jer se kroz njih i postiže osvešćivanje i donose odluke.
Naravno da se intuicija i predosećanje javlja kao nešto više i kompleksnije od uma, ali to je upravo zato što postoji Sopstvo, kao viši nadsvesni potencijal, koji se mora realizovati u umu i mislima da bi se postiglo prosvetljenje.
U nekim duhovnim učenjima Sopstvo se naziva više Ja (higher self) iznad ega. Dok se ego biće razvija i osvešćuje u telu više Ja je njegova nematerijlna suština koja to omogućava. Sopstvo je bezgranični potencijal, a ego ograničena realizacija toga potencijala. Zbog toga ni jedno telesno biće ne može biti u potpunosti osvešćeno, već se uvek usavršava i uči.
Ego duhovni potencijal oseća kao ljubav i savest, a podsvesno kao niže, sebične, nerazumne i destruktivne impulse. Značajan pomak nastaje kada to shvati i kada se u svakoj situaciji trudi da odoli iskušenjima i odabere savest i empatiju. Tako se i osvešćuje, postaje autentičan i plemenit.
U protivnom se otudjuje od svoje suštine, postaje arogantan, bezosećajan, beskrupulozan i nanosi patnju i zlo i sebi i drugim bićima. To i jeste razlog što skoro sve religije i duhovna učenja ističu značaj moralnosti u smislu ispravnog ponašanja koje doprinosi skladnom razvoju zajedništva. Otuda i anegdota da na jednom ramenu sedi andjeo, a na drugom djavo i govore ljudima šta da rade. Time se ujedno ističe značaj odgovornog, svenog izbora kao i slobodne volje.
Slobodna volja se ponekad poriče verovanjem u sudbinu i karmu. Ipak, karma daje odgovor tvrdjenjem da svaki prethodni život uslovljava budući. Naime, kada se ego biće, izlaskom iz tela, vrati svome bitku/Sopstvu proširi razumevanje i uvidi greške tako da se opet radja u specifičnim okolnostima da bi ih ispravio.
Šansa za to mu se pruža svakom reinkarnacijom kao što mu se omogućava da izbegne lošu karmu pravilnim izborom delovanja i ponašanja. Znači, neki dogadjaji mogu biti predodredjeni i neizbežni, ali se uvek može doneti ispravna odluka opredeljenjem za duhovni, konstruktivni potencijal Sopstva.