Predviđajući da uskoro moram pred čovečanstvo izići s najtežim zahtevom, koji mu je ikada
bio postavljen, čini mi se neizbežnim da kažem ko sam ja. U osnovi, to bi moglo da je već
poznato, jer nisam propustio da se »posvedočim«. No, nesrazmera između veličine moga
zadatka i malenkosti mojih savremenika došla je do izraza u tome da me nisu ni čuli, pa čak ni
videli. Živim od sopstvenog kredita, a možda je to samo predrasuda da živim?... Potrebno je
samo da progovorim ma s kojim »obrazovanim«, koji preko leta naiđe u Gornji Engadin, pa
da se uverim da ne živim. . . U tim okolnostima je, naime, dužnost —protiv koje se, u osnovi,
buni moja navika, još više ponos mojih instinkata — reći: Čujte me, jer ja sam taj i taj! Pre
svega, ne zamenjujte me!
Ja nisam, na primer, nipošto nikakav bauk, nikakvo moralno čudovište — ja sam, štaviše,
priroda protivstavljena vrsti čoveka koja se dosad poštovala kao puna vrlina. Među nama, čini
mi se da upravo otuda potiče moj ponos. Učenik sam filozofa Dionisa, i pre bih još voleo da
budem satir nego svetac. Ali, neka se samo pročita ovaj spis. Možda mi je pošlo za rukom,
možda ovaj spis nije ni imao nikakav drugi smisao nego da tu protivstavljenost izrazi vedro i
blagonaklono. »Poboljšavanje« čovečanstva bilo bi poslednje što bih ja obećavao. Neću
ustoličavati neke nove idole; stari bi morali da nauče šta je to biti na glinenim nogama. Rušiti
idole (moja reč za »ideale«) — to već spada pre u moj posao. Kada se lažju izmislio idealni
svet, realnost je u znatnom stepenu lišena svoje vrednosti, svoga smisla, svoje istinitosti. . .
»Istiniti svet« i »prividni svet«— još jasnije: lažirani svet i realnost. . . Laž ideala bila je
dosad kletva bačena na stvarnost. Zahvaljujući toj laži, samo čovečanstvo je, sve do svojih
najnižih instinkata, postalo lažirano i lažno — dospevši do obožavanja naopakih vrednosti
umesto onih s kojima bi mu tek bilo zajamčeno napredovanje, budućnost, vrhovno pravo na
budućnost.
Fridrih Niče
ECCE HOMO
bio postavljen, čini mi se neizbežnim da kažem ko sam ja. U osnovi, to bi moglo da je već
poznato, jer nisam propustio da se »posvedočim«. No, nesrazmera između veličine moga
zadatka i malenkosti mojih savremenika došla je do izraza u tome da me nisu ni čuli, pa čak ni
videli. Živim od sopstvenog kredita, a možda je to samo predrasuda da živim?... Potrebno je
samo da progovorim ma s kojim »obrazovanim«, koji preko leta naiđe u Gornji Engadin, pa
da se uverim da ne živim. . . U tim okolnostima je, naime, dužnost —protiv koje se, u osnovi,
buni moja navika, još više ponos mojih instinkata — reći: Čujte me, jer ja sam taj i taj! Pre
svega, ne zamenjujte me!
Ja nisam, na primer, nipošto nikakav bauk, nikakvo moralno čudovište — ja sam, štaviše,
priroda protivstavljena vrsti čoveka koja se dosad poštovala kao puna vrlina. Među nama, čini
mi se da upravo otuda potiče moj ponos. Učenik sam filozofa Dionisa, i pre bih još voleo da
budem satir nego svetac. Ali, neka se samo pročita ovaj spis. Možda mi je pošlo za rukom,
možda ovaj spis nije ni imao nikakav drugi smisao nego da tu protivstavljenost izrazi vedro i
blagonaklono. »Poboljšavanje« čovečanstva bilo bi poslednje što bih ja obećavao. Neću
ustoličavati neke nove idole; stari bi morali da nauče šta je to biti na glinenim nogama. Rušiti
idole (moja reč za »ideale«) — to već spada pre u moj posao. Kada se lažju izmislio idealni
svet, realnost je u znatnom stepenu lišena svoje vrednosti, svoga smisla, svoje istinitosti. . .
»Istiniti svet« i »prividni svet«— još jasnije: lažirani svet i realnost. . . Laž ideala bila je
dosad kletva bačena na stvarnost. Zahvaljujući toj laži, samo čovečanstvo je, sve do svojih
najnižih instinkata, postalo lažirano i lažno — dospevši do obožavanja naopakih vrednosti
umesto onih s kojima bi mu tek bilo zajamčeno napredovanje, budućnost, vrhovno pravo na
budućnost.
Fridrih Niče
ECCE HOMO