Dodjosmo kući.........kad mu je Maca s vrata zavalio šamarčinu, sin se zatetura. Malo je reći da ga je matori uhvatio na prepad. I sin i ja smo bili jako iznenadjeni šamarom jer ne pamtimo kada ga je otac poslednji put udario, zato što ima tešku ruku i naš roditeljski dogovor je da se deca ne tuku. Sva sreća, Maca je vrlo smiren čovek (ja nisam), i nije sklon nasilju, tako da nije ni bilo potrebe da se ranijih godina nešto specijalno kontroliše. Kazne, zabrane i priča .......to se primenjivalo.......zato smo i bili šokirani kada ga je ošamario. Krenu čovek da priča, ja se tad sklonih od njega i odoh da skuvam kafu (do tada sam sve stajala pored, za nedaj Bože ako ovaj grmalj ne uspe da se iskontroliše.......šta znam, mnogo se iznervirao,razočarao), Maza pobeže u kupatilo a Maša pod sto.......sin sedi sa dobro crvenim, obrazom i postidjen......pričaj, pričaj......obeća da će da uči za raspust i da odmah na početku drugog polugodišta pokuša da popravi ocene.
E, da neje moje mogare, pa da ga ne znajem..... pa da mu poverujem.......sg' se smejem, al onda, ič mi neje bilo do smejanje .........
Raspust je prošao tako što sam ga kontrolisala da li je učio, šta je učio, pričala kao navijena.........i na kraju, kada sam sasvim tiho rekla da sedne kraj mene da napravimo plan rada.........e, onda je počeo da uči. I tako, svake večeri sam ga propitivala (onako, samo malo, pročitam iz knjige pa postavim pitanje, laički, ali dovoljno da vidim da li je učio ili ne) i štriklirala na planu. Popravi on ocene kako smo se dogovorili.
Ali, ide proleće..........i fudbal.....i basket......i bicikle......i devojčice (hvala Bogu) u sve kraćim suknjicama i majičicama ........a bogami, otkrili su i srednju medicinsku školu odmah pored njihove, ali dobro zakamufliranu hahahaha.........i dobili su rešetke na prozorima učionica hahahahaha da ne popadaju sa tih pendžera i da se ne ozlede. Vrlo praktična zaštita u službi zdravlja dece.
Mi roditelji smo se medjusobno već upoznali, kratko i saosećajno klimali glavama jedni drugima kada se sretnemo i uzdisali, onako teško, iz dubine duše. Roditeljski sastanci su opet počeli da liče na horor filmove jer su naša mila muška deca popravila kečeve iz prvog polugodišta, ali su zato naredjali nove iz drugog polugodja. Svi roditelji su primenili taktiku kao mi za vreme raspusta........ili sličnu........I dalje su bili divna deca, nisu se tukli, profesori su ih hvalili i davali jedinice, nisu pušili, nisu pili, uvek nasmejani, lepo vaspitani........ma milina dok ne pogledaš u dnevnik......I svi smo im pričali, i svi su bili u kaznama, i mi smo počeli da uvidjamo svrsishodnost onih finih separea gde smo se sastajali svake dve nedelje ili danima kada profesori imaju otvorena vrata. Našoj deci kao da su neke bubice ušle u glavu i uajednička, ni malo utešna konstatacija na roditeljskom, je bila da im se više ne može verovati. Svi su bili isti, celo odeljenje, kao pod kalup da su pravljeni. Ni jedan agresivac, ni jedan bundžija, ni jedan problematičan dečak.........sve fina deca......naša.....kojoj je trebala maksimalna kontrola u učenju. Svi su bili kao jegulje, ne uhvati ni za glavu ni za rep.
Pred sam kraj prve godine nasta tarapana, sve se uči i popravlja u poslednjem minutu.
Razredna se ubi trčeći od profesora do profesora i braneći ih.....na kraju, vrlo malo njih pade na popravni, većina je prošla sa dobrim uspehom.......odahnusmo napokon........raspust nam je bio preko potreban, mislim roditeljima. Taj predah nam je ulivao nadu da će iduća školska godina možda biti lakša od ove, jer sada znaju sve, valjda će se kolektivno uozbiljiti..........da, imali smo nadu.......