Dzek London

AleksBGD

Aktivan član
Poruka
1.377
Lik i delo Dzeka Londona... Omiljena dela, omiljeni citati...
Sta ste sve citali od njega, kakvi su utisci?
Slike, ilustracije knjiga i korice...
Pisite, postavljajte.


P.S. Inace, meni najdrazi autor.
 
Lik i delo Dzeka Londona... Omiljena dela, omiljeni citati...
Sta ste sve citali od njega, kakvi su utisci?
Slike, ilustracije knjiga i korice...
Pisite, postavljajte.


P.S. Inace, meni najdrazi autor.

A zašto ti sam, kad ti je već omiljen autor, ne napišeš nešto o njemu? Mislim, ako ti se sviđa, ne treba neko drugi da ti objasni zašto je tako.
 
Jack London: Bijeli Očnjak

Bilješke o piscu:
Jack London rođen je 1876. g. u San Franciscu. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u rusko-japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr.
U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

KRATKI SADRŽAJ:
U centru žestoke zime i mećave su dva čovjeka: Henri i Bil. Oni sa 7 pasa u kovčegu prevoze trećeg čovjeka. Mrtav čovjek kojeg je divljina i hladnoća savladala i satrla tako da se više nikad ne bori i ne pokrene. Ova dva čovjeka su danima putovali. Psi su im vukli ogromne sanke zajedno s kovčegom. Preko noći bi odmarali i odlazili na spavanje. Gotovo svaku noć bi ostali bez jedno ili dva psa. To im je teško padalo jer je snaga koja vuče sanke bila sve slabija i slabija. Jedne večeri iskrnu neka životinja slična psu. Bila je to vučica. Međutim, to nije bila obična vučica. To je bila ženka psa koja se odala vukovima. Postala je njihova vrsta i odala se životu divljine i preživljavanja. Ona je svake večeri mamila pse a na drugoj strani ih je čekao čopor vukova. Oni bi izjeli mamac koji bi „vučica“ dovukla do njih. Bilo je proljeće i vrijeme vučje ljubavi, važnije od bilo čega drugog za jednog vuka. Važnije čak i od samog komada mesa koji je u divljini prijeko potreban. Nekoliko mjeseci kasnije ista vučica okoti jednog vučića. Imao je bijele očnjake te sivo-crno krzno. Učio se svijetu divljine i ubrzo poče da sam lovi manje lovine. U obližnjem kampu indijanaca, Indijanci mu uhvatiše majku te zavezaše. Mladi vučić je izašao sljedeće jutro iz jazbine. Otišao je na obližnji izvor kako bi se napio vode. Međutim, tu je bio taj kobni kamp. Prišao je. Vidio je pet sjena. Prilazi mu jedan čovjek. Vučić se nakostriješi te kad je ovaj potpuno prišao vučić ga ujede. Vučiću priđe jedan poglavar, Sivi Dabar. Rekao je kad mu je pogledao čeljust :“Gle, bijeli očnjaci.“ Ubrzo ga prozvaše po tome. Nekoliko dana, sve je više hrane dobijao od ljudi. Morao je tu ostati. Nije mogao ići u divljinu iako su mu majku davno otpustili. Tu je ostao nekoliko mjeseci. Slijedilo je proljeće i vrijeme za lovine. Indijanci su lovili i jednom prilikom usmrtiše jednom omanjeg risa. Bijeli Očnjak je to nijemo posmatrao. On nije navikao da laje. On bi plijen ugrizao bez lajanja. Uslijedilo je dugo putovanje. Kamp se preseli u Sijeru Vistu. Tu je Ljepota Smit ugledao Bijelog Očnjaka. Ljepota Smit je bio sušta suprotnost lijepom čovjeku. Smit ga odluči otkupiti od Sivog Dabra. Otkupio ga je za nekoliko boca alkohola jer je Sivi Dabar veoma volio piće. Sljedeće večeri Ljepota Smit priđe Bijelom Očnjaku. Očnjak se nakostriješi ali ovaj najzad nabac uže te prihvati sebi. Kako je Bijeli Očnjak često vukao teret vremenom je ojačao. Postao je snažan. Jednog dana se borio s risom. Poslije borbe sa risom Bijeli Očnjak više nije želio borbe. U kraj dođe neki kockar po imenu Tim Kinan. Imao je buldoga veoma jakog. Pozva Ljepotu Smita na duel pasa. Bijeli Očnjak nakon mukotrpne borbe obori buldoga na zemlju. Buldog se zvao Čeroki. Jedan drugi čovjek po imenu Vidon Skot, koji je sa strane promatrao borbu, ponudi Smitu popriličnu sumu novca za psa. Međutim Smit nije htio da proda Bijelog Očnjaka. Najzad ga je prodao. Međutim Bijeli Očnjak nije htio da vuče sanke. Bio je divlji. Najzad, Skot mu dade dobar komad mesa. Bijeli Očnjak halapljivo pojede. Bio je jako gladan. Vidon Skot i Mat odlučiše da krenu u Kaliforniju. Poveli bi i psa-vuka, Bijelog Očnjaka. Iz parobroda se iskrcaše u San Francisku. Bijeli Očnjak se vremenom navikao na novu sredinu. Naučiće on da ne dira kokoši - reče jednom prilikom vlasnik imanja. Bijeli Očnjak je napunio pet godina. U južnoj zemlji je bilo puno hrane i nije trebao da lovi i da se bori. U to vrijeme novine su bile pune vijesti o bijegu jednog osuđenika iz zatvora Sen Kventin. Jednom prilikom upravo Bijeli Očnjak obori tog kriminalca. To bijaše svećan dan. Bijeli Očnjak krenu. Povorka ga je pratila. Gospodar posadi jedno štene pored Bijelog Očnjaka. Psi se onjušiše. Bijeli Očnjak, ne znajući ni sam zašto obliza jezikom njušku tog malog psića. To svi pozdraviše pljeskom. Tu priđe još štenadi te se Bijeli Očnjak obori na zemlju. Svijet je uzvikivao. Bijeli Očnjak pokaza zbunjenost ali se onda opruži na zemlju, isplazi jezik te sa napola sklopljenim očima zadrijema na suncu.

Mjesto radnje:
Aljaska, šuma, Indijanski kamp.

Vrijeme radnje:
19. stoljeće

Tema:
Život pasa u zaprezi na Aljasci, te život Bijelog Očnjaka

9761_Kreativni_centar.jpg
 
Poslednja izmena:
A zašto ti sam, kad ti je već omiljen autor, ne napišeš nešto o njemu? Mislim, ako ti se sviđa, ne treba neko drugi da ti objasni zašto je tako.
A otkud ti ideja da mi treba?
Mislis da sam jedini kome se on svidja kao autor?
Trebam li ja i da zapocnem i da zavrsim temu ili da pustim druge da se i oni ukljuce?
:think:
 
A otkud ti ideja da mi treba?
Mislis da sam jedini kome se on svidja kao autor?
Trebam li ja i da zapocnem i da zavrsim temu ili da pustim druge da se i oni ukljuce?
:think:

Svako može da kaže sve šta želi, ali ako ti je već omiljen pisac, i ako si ti pokrenuo temu, prirodno bi bilo da nam kažeš zašto ti je omiljen.
Da li ti je omiljen zbog tema (i kojih), da li je zbog nekih stilskih karakteristika njegovog pisanja (kojih), zbog etičko-filozofske pozadine njegovog djela (i kakve), ili je nešto četvrto u pitanju.
Kad neko kaže da mu je neko omiljen pisac, muzičar, fudbaler ili bilo šta drugo, ja očekujem da čujem obrazloženje zašto je to tako.
 
Koji ti primer daješ deci. Valjda Beli Očnjak? :lol:

Zaista je u pitanju jedna iskrena i potresna priča.

Pravi primer deci .

Da sam samo ta iskustva imao priliku da pročitam ranije, ne bih ih sam prolazio i plaćao lekcije koje su mnogi pre mene plaćali.

Tvoje pitanje nagoveštava da nisi čitala roman ili autobiografiju , šta li je već.

Potražiću ovih dana knjigu "Gvozdena Peta" . Čuo sam da je izuzetno dobra antiutopija.
 
Poslednja izmena:
ZOV DIVLJINE


U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču
u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim
metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

Vrijeme radnje: 1897.,1898.

Mjesto radnje: Santa Clara, Aljaska

Likovi: Pas Buck, Perrault, Francois, John Thorton
Opis dva lika: pas Buck je veliki i snažan pas. Imao je bogatu gustu dlaku,bijelu njušku široka prsa i prodorne oči. Bio je to veličanstven i hrabar pas,potomak vuka. Spasio je život svom gospodaru.Podnosio je velike hladnoće i vukao teške zaprege. Na Aljasci je osjetio zov koji ga je vukao u divljinu među njegove pretke. John Thorton je kopač zlata. Spasio je Bucka i zavolio ga.Pomagao mu je i njegovao ga za vrijeme njegove bolesti.On je visok, smeđekos čovjek.
Zahvaljujući Bucku u okladi je zaradio novce s kojim je kupio opremu za kopanje zlata. Pronašao ga je, ali je nesretno stradao sa svojim prijateljima.

Tema:Život pasa u zaprezi na Aljasci.

Pouka:U životu treba biti uporan i hrabar.Treba pružiti pomoć svim svojim bližnjima a pogotovo svojoj obitelji.

Kratak sadržaj:U velikoj kući u dolini Santa Clara živio je pas Buck.Bila je to veličanstvena životinja.
Živio je ugodnim životom. Prijevarom jednog sluge Buck je prodan nekom nepoznatom čovjeku. Neznanac ga je ukrcao u vlak te ga je odveo daleko od njegova doma. Bucka su ponovno prodali. Njegov novi vlasnik bio je vladin službenik koji je prevozio poštu između udaljenih mjesta Aljaske.Tamo je Buck susreo snijeg i vrlo niske temperature.Vukao je saonice sa ostalim psima,prevozeći poštu. Budući je bio hrabar uspio je izboriti mjesto na čelu zaprege. Opet je promijenio gospodare. Novi gospodari nisu bili upoznati sa tjeranjem zaprege sa saonicama. Mučili su izmućene pse. Kod Johnove kolibe zaprega se zaustavila. Buck je bio iznemogao.
Zaprega je krenula dalje, ali su se utopili u jezeru. Buck je ostao živjeti s Johnom. Čuvao ga je pazio i njegovao, a pas mu je uzvračao ljubav.Jednom mu je zgodom spasio život. Zahvaljujuci Bucku John je na okladi zaradio tisuću dolara. John i njegovi prijatelji kupili su tim novcem pribor za kopanje zlata. Krenuli su u divljinu u potragu za zlatom.Pronašli su zlato,a za to vrijeme su se psi odmarali. Buck je na tom mjestu osjetio zov divljine. Nešto ga je vuklo sve dublje i dublje u šumu.Taj osjećaj ga je udaljavao od njegovog najdražeg gospodara Johna. Otišao je u šumu i tamo je upoznao mlađeg vuka. U njemu se propudio nagon za lovom,te je ulovio losa. Dok je bio u šumi logor su napali Indijanca te ubili Johna. Kad se Buck vratio i vidio što se desilo napao je indijance, a ovi su se razbježali od straha. Buck je bio tužan i sam. Na jezero je stigao čopor vukova i Buck im se nakon kratke borbe pridruži. Vratio se prirodi i bio je potpunoslobodan. No ipak, prepričavala se legenda u kojoj su lovci viđali velikog psa-vuka kako sjedi uz kolibu na jezeru i tuguje za svojim gospodarom, a potom se ponovo vraća šumi.
Uzbudilo me kad je Buck u žestokoj i nemilosrdnoj borbi sa Spitzom postao vođa zaprege. Rastužilo me kad su indijanci ubili Buckova gazdu Johna i njegove prijatelje. Nasmijalo me kad Buckove gazde nisu ravnomjerno natovarili saonice, te su se ove u prvom zavoju prevrnule, a sve stvari bijahu porazbacane uokolo.

call-wild-jack-london-hardcover-cover-art.jpg
 
Poslednja izmena:
Najbolji roman koji sam pročitao u poslednje vreme je Kralj Alkohol, Džeka Londona. Autobigrafsko delo velikog majstora proze govori o mladiću i njegovoj opsednutosti alkoholom. Roman bi mogli da zavole svi (ne)ljubitelji dobre ili loše kapljice. Prvo pijanstvo je sećanje na detinjstvo i veliku želju da se mladi čovek dokaže kao muškarac na način i u doba kad mu vreme nije. Umalo je prvo pijanstvo bilo i poslednje, pošto je mladi Džek London zahvaljujući mladosti i snazi preživeo svoje prvo pijanstvo. Na svoje iznenadjenje, otkrio je da pije da bi se pokazao i dokazao pred svojim drugovima u iću i piću, pošto mu se ukus alkohola i sam alkohol gadio. Upravo zato, nije imao problema da ostavi alkohol i vrati se svojim omiljenim, ali dečijim, čokoladnim bombonicama(njegova prava izelička strast). Ipak, pošto se družio sa ljudima koje je smatrao pravim muškarcima i koji su svi odreda pili, ni on sam nije mogao, a ni hteo da propusti priliku da dokaže kako im može u svemu parirati. Nikada nije uspeo da prevazidje svoju odvratnost prema alkoholu, ali nikada nije uspeo da prevazidje ni svoju želju za dokazivanjem putem pijančenja. Prijatelji su ga prihvatili, a tokom godina i društvo kome je darovao svoje eseje, romane, poglede na svet... Alkohola se nikada nije odrekao, i po mnogim Londonovim biografima, upravo je alkohol najneposrednije doprineo njegovoj preranoj smrti. Sjajan roman koji je izvršio direktan uticaj na mnoge danas poznate svetske pisce poput Čarlsa Bukovskog.
 
Jack London je pisac neukrotive vitalnosti, autor kojeg su esteti i teoretičari i knjiške frajle već 1000 puta pokopali- no on bezobrazno odbija da umre.

Ja sam ga dosta čitao kad sam imao 14, pa i neke stvari s 22-3 godine, a kasnije mi je postalo još jasnije:

*London je kombinacija Darwina i Nietzschea. On nije neki uspjeli romanopisac u klasičnom smislu (Sea Wolf, Martin Eden, Burning Daylight,..)
i kao literat je zorno slabiji od suvremenika kao Stephen Crane. Njegov roman o reinkarnaciji, Star Traveler je užas od "purple prose". No što to vrijedi kad je u svom
ambijentu borbe za opstanak, među životinjama, fizikalcima, borbi za goli život primitivnijih naroda, boksača, tragača za zlatom...London bez premca.
Od Yukona do Pacifika, Londonove su priče o teškoj borbi za goli život- i zanimljive, uvijek se nešto zbiva.

* neki su ga držali za prethodnika Hemingwaya, no lošega stila. Iako tu ima nekih sličnosti, razlike su veće- London je i kao osoba ostao neobuzdani individualist, dok je Hemingway proračunato gradio "image". London, iako iskreni socijalist, bio je i rasist svoje vrste, ne obazirući se na zgražanja prijatelja poput Uptona Sinclairea i drugih.

* London će, mislim, biti čitan dok ljudi u sebi mogu spoznati primitivnu, vitalističku žicu i žudnju za elementarnim, fizičkim životom.
A to je, rekao bih-stalno. Književni snobovi i profesori mogu se samo žderati od muke...
 
Jeste...Ima veoma mnogo osetilnog u njegovim romanima ,osim u Kingu Barlikornu kojim je
uprskao ceo svoj naturalni ,junački opus...A junaštvo je to ipak različito od Ničeovog...
Kod Londona je ekstrovertno,opipljivo,a kod Ničea trenscedentno-metafizičko-tragično!
Poslednje sam čitao Kinga Barlikorna gde je pravi alkos ,bolestan od potrebe samoisticanja svoje apsurdne sudbine...Odvratno
I za pod kamion! Skroz mi pokvario utisak o sebi...
Pouka da je alkoholizam srozavajuća zabava...:mrgreen:
 

Back
Top