Nekom čudnom koincidencijom, obojica mojih djedova imali su isto ime.
A tu se nisu završavale koincidencije. Tako su obojica bili veliki
zemljoposjednici. Jedan, sa mamine strane, živio je na selu, dok je drugi,
sa očeve strane, živio u gradu, ali se bavio poljoprivredom na svojim
mnogobrojnim posjedima. Obojica su važili za age, što im je ostalo kao
zaostavština od njihovih očeva i djedova.
Obojica su bili ugledni i pošteni, ali i sa jednom mrljom u svojoj biografiji.
Djed sa očeve strane jedne godine je ispekao kazan rakije od šljiva iz svog
voćnjaka pa mu je to pokvarilo imidž vjernika, a majčin otac dok je bio jako
mlad, jednom je otišao u drugo selo, pod prozor jednoj svojoj bivšoj djevojci,
dok je moja nana rahmetli, tada mlada ženica, bila kod kuće sa njihovom
sitnom dječicom. Ali, Bože moj, nek baci kamen prvi ko nije griješio.
Možda bi bilo zanimljivo pomenuti da je djed sa majčine strane imao čak
destero djece kojima je bio “kum” Tito koji je ponekad imao običaj darovati
porodice sa velikim brojem djece, pa tako i braću i sestre moje mame, a oni
s ponosom govorili kako su Titova kumčad.
A upravo je drug Tito bio još jedna stvar koja je posebno spajala moje djedove,
a to je bila srdžba na njega jer im je obojici u vrijeme nacionalizacije u bivšoj
Jugoslaviji, oduzeo dulume i dulume zemlje i dijelio je k'o mevludske bombone
za opštenarodno dobro.
Sjećam se jedne prilike, kad su se sastali kod nas u kući, a ja bila mala
djevojčica, tek stasala Titova pionirka, pa kad se mojim djedovima otvorila
stara rana, toliko su bili ljuti i govorili ružne riječi o njemu da sam se ja, koja
sam tada mnogo voljela druga Tita, toliko na njih naljutila da sam se haman
rasplakala. Bile su to suze izdajice koje bi uvijek protiv moje volje ispunile
moje oči kada bih se osjećala povrijeđeno, a koje sam strašno mrzila, jer iz
nekog razloga nikad nisam voljela da neko vidi da sam slaba. Mrzim ih i danas,
a one se uprkos tome što više nisam dijete, kad me preplave jake emocije,
jave i odaju me.
RiadaT.
A tu se nisu završavale koincidencije. Tako su obojica bili veliki
zemljoposjednici. Jedan, sa mamine strane, živio je na selu, dok je drugi,
sa očeve strane, živio u gradu, ali se bavio poljoprivredom na svojim
mnogobrojnim posjedima. Obojica su važili za age, što im je ostalo kao
zaostavština od njihovih očeva i djedova.
Obojica su bili ugledni i pošteni, ali i sa jednom mrljom u svojoj biografiji.
Djed sa očeve strane jedne godine je ispekao kazan rakije od šljiva iz svog
voćnjaka pa mu je to pokvarilo imidž vjernika, a majčin otac dok je bio jako
mlad, jednom je otišao u drugo selo, pod prozor jednoj svojoj bivšoj djevojci,
dok je moja nana rahmetli, tada mlada ženica, bila kod kuće sa njihovom
sitnom dječicom. Ali, Bože moj, nek baci kamen prvi ko nije griješio.
Možda bi bilo zanimljivo pomenuti da je djed sa majčine strane imao čak
destero djece kojima je bio “kum” Tito koji je ponekad imao običaj darovati
porodice sa velikim brojem djece, pa tako i braću i sestre moje mame, a oni
s ponosom govorili kako su Titova kumčad.
A upravo je drug Tito bio još jedna stvar koja je posebno spajala moje djedove,
a to je bila srdžba na njega jer im je obojici u vrijeme nacionalizacije u bivšoj
Jugoslaviji, oduzeo dulume i dulume zemlje i dijelio je k'o mevludske bombone
za opštenarodno dobro.
Sjećam se jedne prilike, kad su se sastali kod nas u kući, a ja bila mala
djevojčica, tek stasala Titova pionirka, pa kad se mojim djedovima otvorila
stara rana, toliko su bili ljuti i govorili ružne riječi o njemu da sam se ja, koja
sam tada mnogo voljela druga Tita, toliko na njih naljutila da sam se haman
rasplakala. Bile su to suze izdajice koje bi uvijek protiv moje volje ispunile
moje oči kada bih se osjećala povrijeđeno, a koje sam strašno mrzila, jer iz
nekog razloga nikad nisam voljela da neko vidi da sam slaba. Mrzim ih i danas,
a one se uprkos tome što više nisam dijete, kad me preplave jake emocije,
jave i odaju me.
RiadaT.
