Književnost Duško Trifunović

[Neno]

Duško Trifunović, književnik, pjesnik i televizijski autor, je rođen 13.9.1933. godine u Sijekovcu kod Bosanskog Broda. Zasigurno jedan od najvećih književnika južnoslovenskih prostora sa dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama.

Nije bio član sekcija, ni mladi pjesnik pionir. Prvu pesmu napisao je tek po povratku iz vojske, sa 22 godine. "...Sa dvadeset i dvije godine sam počeo da pišem. Svoju prvu zbirku pjesama napisao sam na vratima vagona, jer sam dvanaest godina radio u fabrici kao majstor-bravar. Pravio sam vrata za vagone i nikada nisam zakasnio na posao. Uvijek sam se ponašao po zakonu, nisam vikao: "Dajte mi slobodu". Sam sam je obezbjeđivao tako što sam bio poslušan. Bojao sam se škole jer su me tamo ispitivali. Profesor te pita, a ti znaš da on to zna. Mislio sam, kako su blesavi, pitaju te ono što već znaju. Onda sam došao do zaključka da jedino ako budem pisao neću morati nikome da polažem račune.— ...U početku su piscu najveća inspiracija samoća i nesreća. Posle shvatiš da ne moraš robovati istoriji i teoriji književnosti. Nisam mogao ostati u pjesničkom jeziku koji se sastojao od vjetra, vode i magle. Nisu me interesovale te elementarne nepogode.—"

U Sarajevo dolazi sa 24 godine i zanatom bravara, ali već sledeće godine 1958. izdaje prvu knjigu. Bio je jedan od najznačajnijih predstavnika takozvane estradne, govorne poezije, od svoje prve knjige "Zlatni kuršum" (1958) kojom je debitovao u književnosti i odmah bio nagrađen Brankovom nagradom, na Stražilovu. Svrstan je u talas nove urbane poezije sarajevskog kruga, gdje je najduže i stvarao. Bio je plodan stvaralac koji je stvorio dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama. Teorija ga nikada nije zanimala već samo praksa. Mogao je da napiše, i pisao je, pjesme na sve teme, situacije, osjećanja. U obilnoj produkciji za narod, najširu publiku, nije se stidio narudžbina. Od recitala, otvaranja izložbe, do jelovnika, šta i kad zatreba, kako za djecu tako i za odrasle, za pastire i akademike, a žalio je doktorske i doktrinarne pesnike. Pazio je jedino da "ne umre naše/njegovo slovo ljubve, da ne izneveri moć poezije i mesto pesnika". Smatrao je da je poezija jedina nacionalna umetnost jer je jezik jedini što narod ima i što ga čini svojim. Sve drugo se može donijeti, pa i u vidu humanitarne pomoći." Na televiziji je zapamćen kao autor emisija na TV Sarajevo "Šta djeca znaju o zavičaju". Smatra se zaslužnim za kreiranje nečega što je kasnije nazvano sarajevska rok-en-rol škola. Sarađivao je sa najpoznatijim muzičkim bendom bivše Jugoslavije Bijelim dugmetom u izradi njihovih pjesama. Do tog momenta je bilo nezamislivo da poznat i afirmisan pjesnik sarađuje sa rok bendom. Iz te saradnje su se izrodili hitovi kao što su "Ima neka tajna veza", "Šta bi dao da si na mom mjestu", "Glavo luda" i mnogi drugi. Sem toga, pisao je tekstove i za "Indekse", Nedu Ukraden, Zdravka Čolića, Arsena Dedića, Gabi Novak, Seida Memića-Vajtu a poslednje poznato estradno ime sa kojim je radio je bio Željko Joksimović ("Ima nešto").

Ukupno je preko 230 njegovih pesama komponovano i snimljeno. Po izbijanju rata 1992. godine prelazi da živi u Novi Sad gdje nastavlja da radi za TV Novi Sad. Preminuo je28 januara 2006 u Novom Sadu. Prema sopstvenoj želji sahranjen je u Sremskim Karlovcima, 30. januara 2006. gdje je imao kućicu u kojoj je boravio i radio.

Wikipedia

 

[Neno]

Ljubav nema bolje dane

Ljubav nema bolje dane
sve je sad i nikad više
sve što iza toga dođe
dođe samo da nju zbriše.

Ljubav nema bolje dane
nema sutra nema juče
to je škola za ludake
koji malo teže uče.

Ljubav nema bolje dane
sama kreće sama stane
sama pali sama gasi.
Nas uništi sebe spasi
nemoj da joj brojiš mane
ljubav nema bolje dane.

 

[Neno]

TAJNA VEZA

Ima neka tajna veza
za sve ljude zakon krut
njome čovek sebe veže
kada bira neki put


Ima neka tajna veza
tajna veza za sve nas
njome čovek sebe veže
kada traži duši spas


Sidro koje ladju čuva
da ne bude buri plen
tone skupa sa tom ladjom
jer je ono deo njen

 

[Neno]

Bijelo dugme, Zdravko Čolić, Vajta, Indexi, Neda Ukraden, Jadranka Stojaković, Bisera Veletanlić, Željko Joksimović i dr. su pjevali njegove pjesme.. ovo su neke od njih;

Glavni junak jedne knjige
Ima neka tajna veza
Šta je, tu je
Pristao sam biću sve sto hoće
Šta bi dao da si na mom mestu

Glavo luda
Ljubomora
Srce je čudna zvijerka
Malo pojačaj radio
Rijeka suza i na njoj lađa
Da mi nije ove moje tuge

Život je maskenbal
Ne zaboravi me
Budi dobra do oktobra

Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj

 

[Neno]

 

[Neno]

Ima nešto


Ima nešto u tom što me nećeš
ostavljaš mi vremena za druge
vidim kako veselo obljećeš
kao leptir oko moje tuge.

Ima nešto u tom što me nećeš
nesto čemu ni sam ne znaš ime
sve što kažeš na šalu okrećeš
a sve znači - ne zaboravi me.

Ima nešto u tom što me nećeš
od te laži načisto umrjeću...

Ima nešto u tom što me nećeš
i u tome što ja tebe neću...

 

[Neno]

BUDI JACA

Necu vise da se igram toga
Nesto mi je drugo na pameti
Cini nesto od zivota svoga
Budi jaca pa mi se osveti


Dosjeti se svake moje mane
Svega sto si nekad znala kleti
Naljuti se kad pomislis na me
Budi jaca pa mi se osveti


Zaboravi da te volim zarom
Od koga se moze umrijeti
Obraduj me samo jednim darom
Budi jaca pa mi se osveti

 

[Neno]

DALJINE

Daljina nije ništa
ona uzalud mami
ako na kraju puta
opet živimo sami

Vekovi ništa nisu
samo slojevi praha
ako je ljubavi bilo
uvek manje od straha

Daljine ništa nisu do znatiželje puke
jer sve što je moje na ovome svetu
to je na dohvat ruke

Vekovi neka teku po svome tajnom planu
a sve što je moje može da se desi
samo u jednom danu

 

[Lada]

Ne prođe ni dan, a da milioni ljudi ne čuju putem medija neku pjesmu za koju je tekst napisao i danas popularni Duško.

Trifunović je svoj vizionarski poduhvat u stvaranju sarajevske i jugoslovenske muzičke scene sedamdesetih godina prošlog vijeka platio visokom cijenom – drugi su postali poznati i priznati interpretirajući njegove stihove, a on je označen kao “medijski poeta” i “pjesnik lakih nota”.

U stvarnosti, Duškovi stihovi bili su savršena metafora za ljude, društvene okolnosti i vrijeme u kojem je pjesnik stvarao, samo što su preko populističke i masmedijske “formule” pjevani umjesto recitovani, pa su za mnoge, u značenjskom smislu, ostali neotkriveni.

“Šta bi dao da možeš ovako dići ruke, a puk da te slijedi?

Da l` bi i ti u svom srcu plak`o kao što se moje srce ledi?”.

Ti stihovi, shvaćeni su kao oda popularnosti, ali kasnije, u dešavanjima koja će uslijediti uz političke performanse i mitinge “očeva nacije”, dobili su sasvim drugo značenje.

Živeći kao pjesnik, a radeći kao traženi tekstopisac rokera i pop zvijezda, Trifunović je napisao cijeli muzičko-poetski vijenac o generacijama koje su zapamtile dva rata i jedan mir, i koje su živjele u hibernaciji slatke i varljive nade pune ideala.

Ispostaviće se da su oni, ipak, bili uljezi u u ideološki iznajmljenim životima, ali to Trifunovićevim pjesmama nije oduzelo snagu:

“Imao si ludu sreću da si bolji, zar još čekaš da si svima po volji?”.

Pjevao je Duško o mentalitetu svijeta sa kojim je živio i sa kojim je umro, ukomponovanim u žestoke rokerske glasove ili u sjetne pop balade.

Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut…

Nepodnošljiva lakoća pisanja i “populistički stihovi” bili su tek zanatska varka iza koje su se krile nježne, opore, politički angažovane, socijalne, ljubavne i druge teme o kojima popriličan broj eks-jugoslovenskih poeta u to doba /sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka/ nije pisao na takav način, ako je uopšte i pisao.

Čitajući i slušajući Duškovu poeziju, čovjek ima osjećaj da lista dnevnik cijele jedne generacije koja je iz doba “djece cvijeća” i slatkih šezdesetih godina prošlog vijeka polako izlazila iz doba socijalne anestezije u globalni, diktatorski svijet.

To novo doba uslijedilo je /ne slučajno/ u isto vrijeme kada je Trifunović brojao posljednje godine svog pjesničkog i fizičkog života.

Dvosmislenost i univerzalnost ovaploćena u Duškovim ironično-političkim pjesmama, skrivenim iza priča o tobože medijskim, a ne političkim liderima, u vidu “zaraznih” refrena, tumačeni su onako kako je Duško i želio – kao “gorka tableta sa sokom od borovnice”.

“Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive?

Šta bi dao za veliku gestu, mjesto svoga da tvoj život žive?”.

Napisani u dubokoj zavjetrini jednog utopijskog ideološkog sistema sa jednim vođom, ovi stihovi tumačeni su kao svojevrsna oda bezopasnoj popularnosti tada socijalističkog “džet-seta”.

Ali, kao i masa drugih Trifunovićevih “muzičkih radova”, oni su bili savršena metafora, nekada sjetna, a nekada ironična, pa i mesijanski drska, najava opšteg društvenog rasapa.

Među Trifunovićevim jednostavnim i kristalno metaforičnim i emotivnim stihovima je i antologijska pjesma: “Ima neka tajna veza”. Ona je savršen primjer kako se društvo, ali i svijest ljudi brani od neprijatnih tema.

Ti stihovi citirani su kao “oda zajedništvu među narodima i narodnostima” i kao nesumnjiv dokaz da ideološka matrica radi bez problema. U stvarnosti, Trifunović je bio inspirisan posjetom zatvoru, u kojem je sa pjesnicima recitovao stihove zatvorenicima među kojima je bilo sitnih švercera, ali i ubica.

“Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut,

njome čovjek sebe veže kada bira neki put”.

Kao svjedok vremena koje je, kao što reče Šekspir, “iskočilo iz zgloba” i uništilo jasne vrijednosti, a stvorilo vrijednosne surogate, Trifunović je bio okrenut ljudima koji se nisu snašli u takvom svijetu.

Velike vatre služe da male vatre gase

Vrijeme u kojem su “velike teme” potpuno urnisale “obične priče” pjesnik je sažeo u par stihova, koji su direktniji od mnogih sociološko-političkih eseja napisanih o vremenu koje su “pojeli skakavci”.

“Što god sam goreo duže manje sam grejao, zna se,


velike vatre služe da male vatre gase”.

Trifunović pred opšte rasulo, u osvit svijeta koji je iznjedrio univerzalne vojnike, nezavisne intelektualce, virtuelne medije, ratoborne pacifiste i ostala čuda i bajke potrošačkog svijeta pjeva o običnom zaboravljenom individualcu.

Taj junak je majstor svoga posla, zanatlija na kojeg više niko ne računa, a koji zapravo drži svijet, jer će tu biti prije i poslije svega.

“Ne očekuj da te iko razumije, radi svoje ti si čovjek od zanata

svu nesreću oko tebe što se vije stvorile su sitne duše iz inata”.

Tako je funkcionisala pjesnička imaginacija poete, koji je prvi shvatio da u vremenu u koje čovječanstvo ide ili srlja, kako vam volja, nije dovoljna “obična” recitovana i čitana poezija, već poetski slogani umotani u oblandu masmedija.

Duško Trifunović slao je “poruke u boci” za one generacije koje će doći nakon potopa svih ideala.

U carstvu “velikih” tema, zbog kojih se i bukvano, a ne samo metaforično, gubi glava, Duško na svoj način pjeva – o čovjeku.

Pjeva o svakodnevnom borcu za preživljavanje sa najobičnijim socijalnim prohtjevima, koji bi želio da bude centar svog svijeta – umjesto onih koji ga vode u “svijetlu budućnost”.

Bješe to najopsesivnija utopija pjesnika kojem će koju godinu kasnije, kada su propjevali meci umjesto stihova i rokera, zabraniti da iz svoga stana iznese bilo šta, makar i papire i tekstove pjesama, jer je od gladi i samoće pobjegao na “pogrešnu stranu” – u progonstvo.

Život je maskenbal, ljudi su krivi, sa tuđom maskom lakše se živi

Duško Trifunović, tvorac beskrajne niske stihova bez kojih je nemoguće zamisliti biografije najpoznatijih i najvoljenijih estradnih zvijezda, ali i započeti i završiti dan bilo kojeg od nas koji konzumiramo muziku na bilo kojem mediju, izbačen je iz sjećanja današnjih stanovnika Sarajeva.

Ovaj prkosno nježni pjesnik odavno je izgnan iz grada kojim je hodao, u kojem je pjevao i za čiji je, prije svega, kulturni uspon u drugoj polovini 20. vijeka neobično zaslužan.

Budući da je, radeći u gradu i vremenu u kojima su riječi uvijek bile u suprotnosti sa ponašanjem ljudi, naučio da bude unutrašnji disident i izgnanik, Duško Trifunović je volio za sebe da kaže da “nije izbjeglica, već – izmaglica”.

– Grešio sam mnogo i sad mi je žao i što nisam više i što nisam luđe

jer, samo će gresi, kada budem pao, biti samo moji – sve je drugo tuđe”.

Tako je pjevao Duško Trifunović, bravar po struci i svršeni student književnosti. Populista i klasik. Zanatlija i umjetnik. Pjesnik od kojeg su poznatije njegove pjesme – što je sjajno, jer tek kad umru pjesme umire i pjesnik.

On je bio hroničar tranzicionog vremena u kojem je nestao sistem svake vrijednosti, pa se u zajedljivoj Duškovoj pjesmi pojavila zlatna ribica koja je prestala da ispunjava tri želje i preorijentisala sa na samo jednu, u skladu sa totalitarnim materijalnim svijetom u kojem živimo.

Duško je pogodio i da se u gradu u kojem je ispjevao najbolje stihove “neće ništa po njemu zvati”, mada će među svakodnevnim zvukovima života njegovi stihovi odzvanjati istim onim ulicama, koncertnim salama ili običnim kafanama.

“Jer moja duša jasno poima da je najteže među svojima

a duše samo toliko ima koliko deliš s dušmanima”.

Ovaj jedinstveni pjesnik, rođen u Sijekovcu, kod Broda, ljudski i pjesnički je odrastao u Sarajevu, a sahranjen je tamo gdje je želio – pored Branka Radičevića, na Stražilovu.

Daleko od /dosadne/ slave, aleja za zaslužne, parkova sa bistama. Živi u pjesmama koje pjevušimo dok se spremamo za posao, koje nam dolaze u automobilima ili prenatrpanim autobusima, koje nas zatiču dok drijemamo poslije ručka pred televizorom…

To su pjesme koje ostavljaju osmijeh na licu, koje iz nekog razloga u trenu naprave “klik” u sjećanju – učine da život ne uzimamo previše ozbiljno. Jer, na kraju krajeva, svačija biografija može da stane u par strofa.

Mnogi stihovi Duška Trifunovića mogli bi i da otvore i da zatvore priču o njemu, a možda je najkarakterističnija pjesma u kojoj on pjeva o onome što bi volio da bude, a nije.

Možda se ovaj kreativni ironični buntovnik samo šalio i krio pravu namjeru svojih stihova, kao što je to vidljivo iz njegove cijele karijere. Ali, neka budu citirani početni stihovi njegove manje poznate pjesme, koja zvuči kao trenutak neodoljive iskrenosti:

“Neka priča šta ko hoće,

najbolje je biti voće”.

 

[Lada]

Pisac čuvenih pesama koje su proslavile muzičare poput Bijelog dugmeta, Indeksa, Zdravka Čolića, ali i televizijski urednik koji je osmislio serijal “Šta deca znaju o zavičaju” nedavno je dobio ulicu u Vrbasu. Tako je polako počela da se skida tanka koprena zaborava sa svega što je uradio Duško Trifunović.

Duškove stihove su godine koje su prolazile pretvarale u mitove, iako je, istina, među njima bilo neke – tajne veze.

“U njegovim stihovima su jednostavnim i čistim jezikom, bez nakićenosti i pompeznosti, izrečene duboke životne istine koje svako od nas doživljava kao sopstveno iskustvo”, demistifukuje njegovo stvaralaštvo njegov prijatelj, muzičar Branko Pražić.

Tako je bilo sa velikim hitom “Ima neka tajna veza”.

Pražić otkriva za Nedeljnik da ta balada nije napisana kao ljubavna pesma, kako su je mnogi doživeli, i da je, uprkos inicijalnoj ideji, postala simbol jednog vremena, neka vrsta generacijske himne.

“Pesma je naručena za potrebe snimanja dokumentarnog filma o čuvaru zatvora koji posle 30 godina rada odlazi u penziju”, kaže on.

Otud i ovi stihovi iz te pesme: “Sidro koje lađu čuva, da ne bude buri plijen, tone skupa sa tom lađom, jer je ono dio nje”.

“Duško je kroz stihove iskazivao raskošan dar posmatranja i razumevanja života”, kaže Branko Pražić.

O legendardnom pesniku Dušku Trifunoviću, tvorcu čuvenih stihova pesama Bijelog dugmeta, Teške industrije, Indeksa, ali i Arsena Dedića, Gabi Novak, Olivera Mandića, Zdravka Čolića, Jadranke Stojaković, Vajte i drugih za novi broj Nedeljnika govorili su njegovi prijatelji, članovi porodice i kritičari…

 

[OliVera70]

Breza Na Mesečini

Ja nisam tvoga kova
tebi se samo čini,
nisam iz tvojih snova
breza na mesečini.

Ti želiš da se vratim
u tvoju ljubav setnu,
da tvoju dušu shvatim
i da me čuvas sretnu.

Ne treba meni nežnost
ni tvojih reči svila.
Zar mogu da se vratim
gde nikad nisam bila.

 

[Neno]

SRCE JE ČUDNA ZVERKA

Da nisam bio bolji i jači
Ti ništa ne bi znala o meni
Al' ja sam znao šta to znači
I šta se sviđa takvoj ženi.

Sve što tvoje srce dira
Mora imat stare arome
Sa nešto malo novih manira
Jer svijet je stvoren u stilu tvome.

Srce je čudna zvijerka stara
I ono stalno ima na umu
kako da svoga gospodara
Zavede u mračnu šumu.

Da nisam bio bolji,
Da nisam bio jači.
Da nisam bio...

Jer ja vješto spajam staro i novo
K'o čarobnjak iz šešira
Za tvoje lišće lovorovo
Za veličinu tvoga hira.

 

[Neno]

PRISTAO SAM BIĆU SVE ŠTO HOĆE

Pristao sam biću sve što hoće,
Evo prodajem dušu vragu svome.
I ostaću samo crna tačka
Poslije ove igre kad me slome,
Kad me mirno slome.
Pristao sam biću sve što hoće.

Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati.
I to sam mislio.
A sad nosim kako mi ga skroje,
Po meni se ništa neće zvati.
Po meni se ništa neće zvati.

Zablude sam, evo, prestao da brojim
Nemam kome da se vratim kući.
— Nemam kome...
Dokle pjevam dotle i postojim,
Prijatelji bivši, prijatelji budući,
Prijatelji bivši...
Pamtite me po pjesmama mojim.

 

[Neno]

Šta bi dao da si na mom mjestu?
Da te mrze, a da ti se dive.
Šta bi dao?
Šta bi dao za veliku gestu?
Mjesto svoga da tvoj život žive.

Šta bi dao?

Ti, budi sretan sad što si preko puta.
I što nas strašni let nad provalijom dijeli.
Jer ovo je mojih pet minuta,
A pred tobom stoji život cijeli.

Šta bi dao da možeš ovako?
Dići ruke, a puk da te slijedi.
Šta bi dao?

Dal' bi i ti u svom srcu plak'o?
Kao što se moje srce ledi.
Dal' bi i ti?

 

[OliVera70]

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim greshom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao - ni kad biste hteli.

 

[OliVera70]

Volim Sarajevo!
Jednom kada je luda sreća tražila po svijetu spas,
otkrila je Sarajevo i u njemu zajedno sve nas.

Volim Sarajevo!

Kad se nađu grad i ljudi lutanju je mome kraj,
od sada je Sarajevo lude sreće zavičaj.

Volim Sarajevo!

Niko nikad neće znati po čemu smo isti soj,
al kog luda sreća prati sigurno je neko moj.

Volim Sarajevo!

 

[OliVera70]

TEMPO SECONDO
Kroz istoriju na istoj žici
igraju konji i konjanici
opasno sraslo klupko ideja:
Niko i Ništa – i Epopeja!

Kud sada idu Vertikale
tuda je sevnuo Salto Mortale
ispraćen sumnjom i rizikom
dočekan cvećem i muzikom

A taj što mami u pokret mase
sav rizik slave uzima na se
dok ceo svet – TUTO IL MONDO
čeka na svoje TEMPO SECONDO

Da li se sećaš – za nekim plotom
Ljubav se bavi Praživotom
dok mi dečaci kao ubice
sanjamo svoje devojčice

jer još ne znaju naše oči
dokle je ljubav odakle zločin
taj dar nebesa za mračnim plotom
koji nas veže sa životom

A nismo znali u toj plimi
da ćemo Jednom tako i mi
kad pokorimo TUTTO IL MONDO
živeti kao TEMPO SECONDO

Ljubavi oko večernjih škola
do sjajnih svetskih metropola
od čobanica do kontesa –
sve spadaju u rang čudesa

Te sestre naše sujete muške
te umiljate bjelouške
na teškom putu u saznanje
da je sav život umiranje

a na tom putu u to Ništa
one su sjajna stepeništa
kojim se penje TUTTO IL MONDO
u svoje sjajno TEMPO SECONDO

Sve o životu kad se sazna
ostane samo zločin i kazna
i samoobmana – ima pravde
i samoodbrana – nisam odavde!

Jer moja duša jasno poima
da je najteže među svojima
a duše samo toliko ima
koliko deliš s dušmanima

a ona raste svakim lomom
i uzvikuje – Ekce homo!
O beli svete TUTTO IL MONDO
dolazi tvoje TEMPO SECONDO

 

[OliVera70]

 

[Lada]

napisao: Marko Krstić

... A pred tobom stoji život celi...
Znam, prva asocijacija je ‘’Bijelo dugme’’. Ali ničega ne bi bilo, ni koncerata, ni miliona prodatih ploča,
ni nesrazmerne euforije od Jadrana do Triglava, ni devojaka koje su u histeriji padale u nesvest, i ko zna čega sve, da nije bilo jednog čoveka.
Duška Trifunovića (1933-2006).
Čini mi se da je svaka generacija poznavala Duška Trifunovića na sopstveni način.
Moja generacija je Duška upoznala preko Muzičkog tobogana, znate onu emisiju što je išla nedeljom ujutru
(sećate se songa koji peva Minja Subota - ‘’Sunce leti po krovu kroz Pariz, London i Beč, imamo gosta poetu i dajemo mu reč’’. A onda izađe Duško...).
Starije generacije se sećaju Duška Trifunovića i njegovih čuvenih čitanja po domovima kulture, šezdesetih godina s Matijom Bećkovićem,
a kasnije s Mikom Antićem na putešestvijima po Vojvodini.
Ja sam o tome samo čitao, ali zamišljam ‘’Fani’’ i ‘’Veru Pavladoljsku’’ kako zajedno crvene.
Ova knjiga je novo upoznavanje. Ja nisam znao za ovakvog Duška Trifunovića. Za mene je Duško bio pesnik za decu i to je sve. Ali to nije sve.
Tih šezdesetih dominirali su Branko Miljković, Vasko Popa, Žika Pavlović, da ne teram dalje, postideću neke današnje stvaraoce (pa jeste!). Te 1958. godine izdate su dve zbirke koje su označile početak dve pesničke figure koje su kasnije postale "opšte nacionalno dobro’’. Slovenske elegije Ljubomira Simovića i Zlatni kuršum Duška Trifunovića.
Duško je pisao teške pesme na jednostavan način. On je možda, jedini pesnik koji je insistirao na samoukosti.
Poznat je njegov manifest’’bukvalizma’’ ...Kad ja kažem: OTKAKO JE BOG POSTOJAO JA POSTOJIM, onda je to bukvalno tako sve dok ne proradi
tvoja asocijacija, koja je tvoj ključ, a ti njen katanac. Bukvalno tako...
Tako je govorio Duško. Kritičarima, pre svega.
Duško je unlimited. Neograničiv. Ne znam, izgleda da nešto ima u tom sarajevskom-baščaršijskom etru. Neke memljive melanholije, šta ja znam.
Vreme. Vremenost. Prolaznost u vremenu. Mi u vremenu. Život u vremenu. O tome je Duško Trifunović pevao, onako s moje strane.
O vremenu kad se ljubi, grli, uzdiše, suzi, tuguje, kad se razbija čaša posle dobre pesme i kad se umire stotinjak puta na dan.
I zato će Duško uvek ostati ‘’naš‘’ Duško, jer je on pesnik iz komšiluka. Komšija koji progovori koju o životu, onako uz kaficu,
a da ti kafica ne presedne.
A to što ga neki ne priznaju, nije me briga. Kao što ni Duška nije bilo.
Uz ‘’Časnu dokolicu’’ upoznao sam još jednog Duška. Ali opet, voleo bih da zadržim, negde u zenici, i Duška Trifunovića iz ‘’Tobogana’’.
Biće i to neka tajna veza.
...Pamtite me po pesmama mojim..."

 

[Lada]

Između Duška Trifunovića i publike, baš kao u jednoj od njegovih pesama
koju je snimilo Bijelo dugme “ima neka tajna veza”.
Preminuo je u Novom Sadu, gde je živeo teškim izbegličkim životom, i sahranjen je,
prema vlastitoj želji, u Sremskim Karlovcima. Sahrana je okupila mnoštvo
nezapamćeno u toj istorijskoj varošici.

Pop i rok muzičari sa prostora bivše Jugoslavije komponovali su muziku na osnovu
niza Trifunovićevih pesama. Smatra se da je komponovano i snimljeno oko 300
njegovih pesama. Antologijske su, u izvođenju “Bijelog dugmeta” pesme “Šta bi
dao da si na mom mjestu”, “Pristao sam, biću sve što hoće”, “Glavo luda”...
Niz takodje velikih pesama napisao je za Indekse, Nedu Ukraden, Zdravka Čolića,
Arsena Dedića, Željka Joksimovića.

Trifunović je autor dvadesetak zbirki poezije, među kojima su “Zlatni kuršum”,
“Pobednički krug”, “Šarena laža”, “Slobodni pad”, “Jetke pripovetke”, “Tumač tiranije”,
“Bukvalno tako”, “Poezija”, “Šok soba”, četiri romana: “Gola seča”, “Kazneni prostor”,
“Anđel do anđela”, “Davno i daleko”, i više dramskih tekstova.

Rođen je u Sijekovcu kod Bosanskog Broda, 1933. godine. U Sarajevo je došao četvrt
veka kasnije, sa zanatom bravara.

Studirao je uz rad. Prvu zbirku “Zlatni kuršum” objavio je 1958. godine. Na Televiziji
Sarajevo je bio zapažen kao autor kultnih, emisija “Šta djeca znaju o zavičaju”.
Kada je izbio rat u BiH prešao je u Novi Sad gde je od 1992. godine saradjivao na TV Novi Sad.

U tom gradu nagrađen je Brankovom nagradom tri decenije ranije 1960. godine, a u vreme
dok je u Novom Sadu živeo teškim izbegličkim životom dobio je Nagradu “Iskre kulture Vojvodine”.

U gradu gde je najviše stvarao bio je dobitnik “Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva”.
Pripala mu je i Savezna nagrada za brigu o deci.

Bitnija od svih nagrada jeste činjenica da se njegove nezaboravne pesme neprestano izvode
kao nesumnjivo svedočanstvo “tajne veze” Duška Trifunovića i publike.

 

[Neno]

Grešio sam mnogo

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji – sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao – ni kad biste hteli.

 

[Lada]

Tvorac velikih hitova

Duško Trifunović, čovek koga smo ostavili: Poznati književnik bio je napušten od svih, ŽIVEO JE U VOZU
"Pa je na kraju skončao čika Duško u najvećoj bedi, ali su mu od sahrane moćnici u Novom Sadu napravili lokalni spektakl i podigli spomenik na Vidikovcu"
Književnik, pesnik i televizijski autor, bio je jedan od najvećih književnika južnoslovenskih prostora sa dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama. Ono po čemu je Duško Trifunović posebno upamćen, jeste činjenica da je pisao pesme za mnoge poznate Jugoslovenske muzičare, a te pesme su kasnije postajale veliki hitovi.
"Nemam ja više ljudi. Mene nema više ko da traži. Mene više niko ne sme da nađe. Može da me traži koliko hoće.

Pričao mi jedan pričac.

Bajagina priča

U Srbiju, u Vojvodinu početkom rata došao jedan čovek. U godinama, ali gord, ponosan, stasit. A opet izbeglica koja nigde nije prispela. Nije tražio ništa. Nikada. Nije molio, nije kumio, nije se prenemagao. Usamljenik jedan, koji je podignutog čela šetao Dunavskom ulicom u Novom Sadu.

A kad padne noć, gde da prenoći? Ni kučeta, ni mačeta, ni krova nad glavom. A grad i zemlja u koju je došao nikako da ga se sete. Imali su valjda preča posla. Trebalo je ratovati naokolo i mobilisati mladost po Srbiji. Elem, noći su bile najgore. No, seti se naš junak da ima nekakvog rođaka na železnici i potraži ga. Rođak izbeglici “obezbedi” smeštaj. Preko noći je samo trebalo ući u neki lokalni voz i odspavati u kupeu. Vozovi ionako nigde ne idu, a i kad idu to je po vojvođanskom lokalu.

Ali, bilo je tih situacija priča pričac kad se naš junak, usamljena izbeglica budio u Baru, daleko dole na moru u Crnoj Gori. Pa se ustalilo spavanje na relaciji Novi Sad-Bar, pa je čovek počeo živeti u vozu. Zanimljivo je to. Svugde si, a nigde. Stalno si negde, a opet nema te. Mnogo kasnije, gradski oci Novog Sada smilovaše se i dadoše beskućniku neku uđericu u Sremskim Karlovcima. Država ga nikad ni pogledala nije. A on kakav je bio od države je baš zazirao.

I ostala bi ovo jedna od bezbroj priča ugraviranih u ljudski almanah nesreće devedesetih da je ne pamtim po dva detalja. Onaj pričac, koji mi ispriča priču zove se Momčilo. Znate ga kao Bajagu. A, opet, ona usamljena, gorda i ponosna izbeglica što vozarenjem vara sebe i sudbinu, zvala se Duško. Za sva vremena zove se ČOVEK Duško Trifunović.
«Kada sam došao u Novi Sad ja sam jedno vreme spavao u vozu. Nisam imao gje drugo. Kao izbeglica ja sam imao tu besplatnu kartu i onda uveče sednem u voz, onaj što je iz Novog Sada kretao u devet i furam na more, do poslednje stanice. Do Bara. Nisam znao šta ću drugo radit po noći, a ne mogu spavati u parku. A, nisam ni neki noćni čovek pa da idem po kafanama i barovima, za šta treba i para i zato ti ja fino legnem u voz i probudim se na moru. Tamo kad stignem kupim komad hleba i jednu riblju konzervu, da miriše na more, umijem se, doručkujem i opet nazad prvim vozom za Novi Sad. Dođem tamo kod Borke u "Prometejevu" knjižaru, gde sam se najčešće grejao i gde sam držao torbu sa stvarima, jedinom mojom imovinom, a ona me pita: "Gde si bio?" Ja joj kažem: Bio sam kod jedne zgodne prijateljice. Kod nje sam noć proveo.

Lažem, ja to. Lažem, jer ne mogu ja njoj pričati te svoje bedne priče kako nemam gde spavati, gde se okupati i gde držati torbu. Ne mogu, jer ljudi me znaju. Ja sam još 1960. godine dobio "Brankovu nagradu" u Novom Sadu i ja sam tu obeležen kao pesnik."

Ovako je govorio Duško Trifunović u svom poslednjem intervjuu, koji je dao Branku Stankoviću u emisiji «Kvadratura kruga» na RTS-u.

Priča o paketiću germe i poklonu za dete

Ali ima jedna još starija, u dubljem zaboravu utopljena priča. Priča o Dušku Trifunoviću, čoveku koji je svoj život proveo u Sarajevu, koji je ušao u naše glave, naša srca, naše duše, naše čitanke, kao onaj Čika Duško, koji nas je pitao «Šta deca znaju o zavičaju». I ne, nije ovo priča o Bregoviću, Bijelom dugmetu, Teškoj industriji...Nije to neka pop ikonična storija o kakvoj pikanterije vrednoj minijaturi, koja se zaturila od nas slepih kod očiju.

Negde na početku rata, jedna žena je stajalu u redu u polupraznoj prodavnici u Sarajevu. Na Alipašinom polju. Žena sa trogodišnjom ćerkom. Od svega što su mogle kupiti, uzele su par paketića germe i jedan paketić praška za pecivo. Sve i ništa. To im je jedino osalo na praznim rafovima. Ispred njih na kasi stoji čovek, a u njegovoj korpi pet kesica grisina, dve tegle džema i dve Frutekove kašice (od krompira). Čovek je pogledao mladu ženu sa ćerkom, platio svoju «obilatu» korpu fasunge i izašao.

Taj isti čovek sačekao je da žena i devojčica izađu iz prodavnice i obratio im se rečima «Da li biste mi učinili jednu veliku uslugu?" Nakon toga, zamolio je ženu da uzme kesu koji je držao kao dar za devojčicu. Da i to je bio Duško Trifunović.

Po njemu se ništa nije dostojno zvati

Duško Trifunović, najveći gospodin ljudskog uma na našim prostorima, živeo je kao skitnica, dok su pojedini mediji po Bosni pisali laži da je ministar kulture u Karadžićevoj vladi i da je ode u slavu snajperista. Da, i tu pljuvačinu je doživeo i preživeo Duško.

A, znate li da je pre rata, taj naš Čika Duško napisao dramu «Kulin Ban», u slavu naše, bosanske pismenosti? Znate li da drama nikada nigde nije izvedena? Znate li da se od Sarajeva, pa na dalje po Dušku Trifunoviću ništa ne zove? Jer takva smo mi sorta. Što bi rekao njegov brat po peru Brančilo Ćopić, znaš ti nas, **** ti nas.

Pa je na kraju skončao čika Duško u najvećoj bedi, ali su mu od sahrane moćnici u Novom Sadu napravili lokalni spektakl i podigli spomenik na Vidikovcu. Jer, najbolji pesnik je mrtav pesnik.

Čika Duško, bili smo ti loši đaci, ništa o zavičaju od tebe naučili nismo. A kako smo se o tebe ogrešili, možda je dobro što se po tebi u ovim našim poganštinama od državica ništa ne zove.

Pa je najbolje za kraj citirati Duška Trifunovića: "Ja odlazim, hvala vam lepo. Vi se snađite, ako možete."

A ne možemo!

 

[Lada]

Neću više da se igram toga
Nešto mi je drugo na pameti
Čini nešto od života svoga
Budi jača pa mi se osveti

Dosjeti se svake moje mane
Svega žto si nekad znala kleti
Naljuti se kad pomisliš na me
Budi jača pa mi se osveti

Zaboravi da te volim žarom
Od koga se može umrijeti
Obraduj me samo jednim darom
Budi jača pa mi se osveti

Duško Trifunović

 

[duca03]

 

[duca03]