“Staro željezo, metalni otpad, frižidere… kupujemo! Stare veš mašine,
bojlere, kade… kupujemo!…”
Reklama koja je dopirala sa zvučnika velikog, bijelog kombija, ponavljala
se bez prestanka, iznova i iznova. Kombi se kretao kroz ulice mahale,
vraćajući se na početnu tačku odakle je iznova započinjao turu, prolazio
ispod mojih prozora i nastavljao svoju putanju. U tom monotonom ritmu
koji je ispunjavao sunačno oktobarsko poslijepodne, skupljala sam
ostatke hrane sa tanjira sa kojih smo maločas ručali. U bijelu plastičnu
vrećicu stavljala sam preostale komadiće mesa koje sam imala namjeru
odnijeti komšinici za njenog velikog, crnog vučjaka Reksa koji je uprkos
svom pomalo grubom izgledu i lavežu, znao biti umiljat kao beba kada
bi osjetio da ga neko voli.
Pospremivši sto, izašla sam na terasu, sa vrećicom mesa u ruci, dok je
zvuk reklame blijedio u daljini. Sunce je bilo nisko, rumeno, i bacalo je
duge, mekane sjene po dvorištu. Sjedoh za sto, zapalih cigaretu, a onda
mi se pogled zaustavio na kapiji koja se nalazila tik uz ulicu. Tamo je
stajao muškarac, oko šezdesetak godina, s tamnim farmerkama i sivim
prslukom. Nije bio iz mahale, to mi je odmah bilo jasno. Pogled mu je
lutao po dvorištu, a onda se zaustavio na meni. Nije djelovao kao neko
koga bih prepoznala, ali bilo je nešto u njegovom stavu, u načinu na koji
je gledao, kao da je došao sa svrhom, a ne samo kao prolaznik.
„Dobar dan,“ rekla sam, prekidajući tišinu.
„Dobar dan,“ odgovorio je kratko.
„Skupljaju sve,“ promrmljao je, više za sebe nego meni. „Staro željezo,
otpad… sve što ljudi više ne žele.“
”Da”, rekla sam tek da nešto kažem. Radoznalo sam ga gledala
iščekujući da čujem razlog koji ga je naveo da zastane na mojoj kapiji.
„Znate,“ nastavio je nakon pauze, „ljudi su kao ti stari frižideri. Kad više
ne služe svrsi, kad im se nešto pokvari unutra, samo ih izbace. Možda
ih neko pokupi, reciklira. Ali često samo ostanu da truhnu negdje u nekom
uglu. Previše nas je takvih.“
Pogledao me tužnim, umornim očima koje su skrivale mnogo više nego
što su otkrivale. Stajao je još trenutak, kao da čeka neki odgovor koji
nisam znala dati. Onda je okrenuo leđa, i krenuo ulicom, a ja sam ostala
sjediti na terasi, s cigaretom i mislima.
„Staro željezo… kupujemo…“ glas iz kombija ponovno je odjekivao, ali
ovaj put se činilo kao da govori nešto više. Ne o starom željezu, već o
nepravdi. Kao da je svaka riječ nosila teret onih koje su odbacili, onih
koji su, poput starih stvari, završili u nekom zapećku, prepušteni sami
sebi. U tom trenutku, osjećala sam kako se nešto u meni pokreće i
svakodnevnicu prekida nečim dubokim i bolnim.
Riada
bojlere, kade… kupujemo!…”
Reklama koja je dopirala sa zvučnika velikog, bijelog kombija, ponavljala
se bez prestanka, iznova i iznova. Kombi se kretao kroz ulice mahale,
vraćajući se na početnu tačku odakle je iznova započinjao turu, prolazio
ispod mojih prozora i nastavljao svoju putanju. U tom monotonom ritmu
koji je ispunjavao sunačno oktobarsko poslijepodne, skupljala sam
ostatke hrane sa tanjira sa kojih smo maločas ručali. U bijelu plastičnu
vrećicu stavljala sam preostale komadiće mesa koje sam imala namjeru
odnijeti komšinici za njenog velikog, crnog vučjaka Reksa koji je uprkos
svom pomalo grubom izgledu i lavežu, znao biti umiljat kao beba kada
bi osjetio da ga neko voli.
Pospremivši sto, izašla sam na terasu, sa vrećicom mesa u ruci, dok je
zvuk reklame blijedio u daljini. Sunce je bilo nisko, rumeno, i bacalo je
duge, mekane sjene po dvorištu. Sjedoh za sto, zapalih cigaretu, a onda
mi se pogled zaustavio na kapiji koja se nalazila tik uz ulicu. Tamo je
stajao muškarac, oko šezdesetak godina, s tamnim farmerkama i sivim
prslukom. Nije bio iz mahale, to mi je odmah bilo jasno. Pogled mu je
lutao po dvorištu, a onda se zaustavio na meni. Nije djelovao kao neko
koga bih prepoznala, ali bilo je nešto u njegovom stavu, u načinu na koji
je gledao, kao da je došao sa svrhom, a ne samo kao prolaznik.
„Dobar dan,“ rekla sam, prekidajući tišinu.
„Dobar dan,“ odgovorio je kratko.
„Skupljaju sve,“ promrmljao je, više za sebe nego meni. „Staro željezo,
otpad… sve što ljudi više ne žele.“
”Da”, rekla sam tek da nešto kažem. Radoznalo sam ga gledala
iščekujući da čujem razlog koji ga je naveo da zastane na mojoj kapiji.
„Znate,“ nastavio je nakon pauze, „ljudi su kao ti stari frižideri. Kad više
ne služe svrsi, kad im se nešto pokvari unutra, samo ih izbace. Možda
ih neko pokupi, reciklira. Ali često samo ostanu da truhnu negdje u nekom
uglu. Previše nas je takvih.“
Pogledao me tužnim, umornim očima koje su skrivale mnogo više nego
što su otkrivale. Stajao je još trenutak, kao da čeka neki odgovor koji
nisam znala dati. Onda je okrenuo leđa, i krenuo ulicom, a ja sam ostala
sjediti na terasi, s cigaretom i mislima.
„Staro željezo… kupujemo…“ glas iz kombija ponovno je odjekivao, ali
ovaj put se činilo kao da govori nešto više. Ne o starom željezu, već o
nepravdi. Kao da je svaka riječ nosila teret onih koje su odbacili, onih
koji su, poput starih stvari, završili u nekom zapećku, prepušteni sami
sebi. U tom trenutku, osjećala sam kako se nešto u meni pokreće i
svakodnevnicu prekida nečim dubokim i bolnim.
Riada
