“Kada me tuga napadne, ja je zagrlim čvrsto, time je zbunim i ona me ostavi na miru.
Dakle, zagrljaji su uvijek ispravna stvar”.
Tuga, ta paučinasta emocija skrivena iza osmeha, steže nas i davi, izbija nam dah i boli nemerljivom jačinom. Nosimo je kao teret, borimo se sa njom, zadaje nam udarce i grlimo je kao spas. Saživimo se sa njom i onda nas pusti, ostavi, nestane i vrati se bez najave, udari nas kao teška hladna zimska kiša, zaledi nas u momentu, vraća se kao bumerang i sigurna je kao godišnje doba, neminovna je.
U tuzi tražimo spasenje, grlimo je i stežemo iako nam zadaje bol. Ona nam je skrovište gde se krijemo od sebe samih. Za nju krivimo sve.
Boli i menja nas. Menja nas iz korena i bez obzira što je krijemo iza osmeha ona je tu, promalja se u samoći, dolazi pod vedrim nebom, na pučini, dolazi iz krošnje drveta... iz dečijeg osmeha... iz mirisa jorgovana i stopa u snegu.
Ne bežim od nje, kada me dodirne, iznenadi, volim da je zgrabim i stegnem jako, jače nego ona mene ali ne da bih je povredila nego pokazala da me ima još, da me nije uništila već da me čini jačom... iz dana u dan...
... i svaka tuga ima ime.