Samo jednom rečenicom mogu da poprave dan. Pa čak i kada šute,
s njima je zanimljivo, jer je samo pitanje trenutka kada će te nasmijati
do suza. I to nije smijeh na silu, ne, to je onaj iskreni, iz stomaka.
Jedan od takvih, ali u svijetu književnosti, bez sumnje, bio je Bernard Šo,
poznati irski dramski pisac, poznat po urnebesnoj komediji Pigmalion.
No, Šo nije samo pisao duhovito, on je tako i živio, a tome svjedoče
brojne anegdote iz njegovog života.
Tako jedna kaže:
Jednog vedrog proljetnog dana Bernard Šo je otišao kod doktora žaleći
se na nepodnošljivu bol u nozi. Doktor ga je pregledao i upitao:
“Koliko dugo je vaša noga u ovom stanju?”
“Dvije sedmice,” odgovorio je Šo.
Doktor se iznenadio:
“Kako ste mogli hodati dvije sedmice sa slomljenom nogom? Zašto me
niste ranije kontaktirali?”
“Vidite, doktore,” rekao je Šo, “svaki put kada kažem da me nešto boli,
moja žena zahtijeva da prestanem da pušim…”
A da je duhovitost odlika briljantnih umova i da je Šo bio upravo takav,
dokazuje i njegovo majstorstvo u zanatu kojim se bavio. To potvrđuje i
jedna zgoda s novinarom koji je želio da napravi intervju s njim, pa ga je
zamolio da ukratko ispriča sadržaj komada na kojem je upravo radio.
Šo mu je izdiktirao:
1. čin
Junak: Voliš li me?
Junakinja: Volim te!
2. čin
Junak: Voliš li me?
Junakinja: Volim te!
3. čin
Junak: Voliš li me?
Junakinja: Volim te!
Kraj.
Novinar ga je zbunjeno pogledao i upitao:
“Ali gdje je ovdje konflikt?”
“Konflikt je u tome,” odgovorio je Šo, “što je junakinja u komadu uvijek ista,
ali je junak u svakom činu drugi!”
s njima je zanimljivo, jer je samo pitanje trenutka kada će te nasmijati
do suza. I to nije smijeh na silu, ne, to je onaj iskreni, iz stomaka.
Jedan od takvih, ali u svijetu književnosti, bez sumnje, bio je Bernard Šo,
poznati irski dramski pisac, poznat po urnebesnoj komediji Pigmalion.
No, Šo nije samo pisao duhovito, on je tako i živio, a tome svjedoče
brojne anegdote iz njegovog života.
Tako jedna kaže:
Jednog vedrog proljetnog dana Bernard Šo je otišao kod doktora žaleći
se na nepodnošljivu bol u nozi. Doktor ga je pregledao i upitao:
“Koliko dugo je vaša noga u ovom stanju?”
“Dvije sedmice,” odgovorio je Šo.
Doktor se iznenadio:
“Kako ste mogli hodati dvije sedmice sa slomljenom nogom? Zašto me
niste ranije kontaktirali?”
“Vidite, doktore,” rekao je Šo, “svaki put kada kažem da me nešto boli,
moja žena zahtijeva da prestanem da pušim…”
A da je duhovitost odlika briljantnih umova i da je Šo bio upravo takav,
dokazuje i njegovo majstorstvo u zanatu kojim se bavio. To potvrđuje i
jedna zgoda s novinarom koji je želio da napravi intervju s njim, pa ga je
zamolio da ukratko ispriča sadržaj komada na kojem je upravo radio.
Šo mu je izdiktirao:
1. čin
Junak: Voliš li me?
Junakinja: Volim te!
2. čin
Junak: Voliš li me?
Junakinja: Volim te!
3. čin
Junak: Voliš li me?
Junakinja: Volim te!
Kraj.
Novinar ga je zbunjeno pogledao i upitao:
“Ali gdje je ovdje konflikt?”
“Konflikt je u tome,” odgovorio je Šo, “što je junakinja u komadu uvijek ista,
ali je junak u svakom činu drugi!”
