Duhovi prošlosti

pa zavisi sta...sa ozbiljnim traumama se nekako zivi(udovistvo npr.), mada i to moze da se prevazidje
sve moze da se pravizidje, sem urodjenog ili stecenog nivoa mazohizma gde osobe vise o nekoj prici koja je odavno mrtva ili jako losa, lepse im je da se valjaju u blatu
 
Oko proslosti ima onoliko problema koliko i ljudi....ali osnovne grupe su ljudi kojima je vreme u jednoj tacki, onda ljudi kojima je vreme proslo i zive kao mrtvaci, ljudi koji zive buducnost u proslosti, ljudi kojima je sve "minitrauma", ako imaju use, nase i podase.....za mnoge, male traume nisu traume i putuju bez problema...
Problem su traume koje je tesko preziveti bez prevrtanja mozga na drugu stranu i promena licnosti.Vecina za to nije spremna i nikad ne prezivi....ili nastavi da zivi na krstarici.
 
Poslednja izmena:
pa zavisi sta...sa ozbiljnim traumama se nekako zivi(udovistvo npr.), mada i to moze da se prevazidje
sve moze da se pravizidje, sem urodjenog ili stecenog nivoa mazohizma gde osobe vise o nekoj prici koja je odavno mrtva ili jako losa, lepse im je da se valjaju u blatu

sretneš osobu priča o svom bivšem partneru sat i po a ti je naposletku pitaš
kad ste se razveli
paa, pre osam godina :lol:
 
Na neki način svoje bivše ljubavi i dalje volim, mada to ne znači da bih se vraćala na staro, niti da me progone duhovi prošlosti. Volim ih kao deo sebe u nekom prošlom trenutku i nemam šta da zamerim jer su to bile prave osobe za mene zavisno od trenutka.
Nemam trauma iz tih poznanstava jer je obostrano bio zadatak da jedni drugima budemo najpre prijatelji u vezi. Možda je nekom od nas na samom kraju bilo teže nego onom drugom, svakako nije bilo lako nikome, ali vremenom su se stvari sagledale i sada je jasno da je najbolje bilo tako, i ništa nije bilo uzaludno.

Da li sam spremna za nešto novo... hm... ne znam. Okidač za to je neka nova osoba, pretpostavljam, a ne to da ja sad sebe pripremam i onda se tako ''spremna'' serviram negde.
 
Na neki način svoje bivše ljubavi i dalje volim, mada to ne znači da bih se vraćala na staro, niti da me progone duhovi prošlosti. Volim ih kao deo sebe u nekom prošlom trenutku i nemam šta da zamerim jer su to bile prave osobe za mene zavisno od trenutka.
Nemam trauma iz tih poznanstava jer je obostrano bio zadatak da jedni drugima budemo najpre prijatelji u vezi. Možda je nekom od nas na samom kraju bilo teže nego onom drugom, svakako nije bilo lako nikome, ali vremenom su se stvari sagledale i sada je jasno da je najbolje bilo tako, i ništa nije bilo uzaludno.

Da li sam spremna za nešto novo... hm... ne znam. Okidač za to je neka nova osoba, pretpostavljam, a ne to da ja sad sebe pripremam i onda se tako ''spremna'' serviram negde.
Divno,svaka cast
 

Back
Top