Šta reći za kraj? ... osim da nema kraja... Uostalom, kako može priča o želji običnog čoveka da živi svoj život sa onoliko dostojanstva koliko je to moguće pa bio on vojni izvidnik, traper, kauboj, kitolovac, privatni detektiv, šerif, telohranitelj, glumac, pisac, begunac od zakona; ... kako ona može da ima kraj?...Još od nastanka koji nosi pečat slobodarskog duha studentskih prostesta davne1968. - on se ne predaje,tu je...Iznova i iznova krsi stereotipe i ukazuje na ono osnovno kod svakog od nas - mislili mi o sebi kao o herojima ili kukavicama,svejedno,- pravo herojstvo ce se uvek ogledati u zivljenju svoga zivota, bez kompromisa- kad se ljudskost i osnovna sloboda dovedu u pitanje...
Poput jos jednog lutalice,Maltežanina... - njegov put je svrha sam po sebi ,jedina odredjena destinacija je -
dalje...i jedini cilj.Poput svakog od nas,...zar ne ?
- Uostalom, sam
Berardi je ,kada su ga pitali da li Ken postaje "mit" odgovorio: "Nadam se da ne, jer mitovi su kao granit nepromenjivi, a osnovna karakteristika Kena Parkera je
rast, promena, prilagodjavanje potrebama vremena. To je lik koji zivi u jasno odredjenoj politickoj, socijalnoj i ekonomskoj realnosti krajem 19. veka u Americi, ali koja nas metaforicki dovodi do nasih dana, u realnost naseg doba. Dakle, najveci napor je odrzati Kena Parkera u koraku s vremenom, sto mi, da budem iskren, ne zadaje mnogo muke, jer on raste zajedno sa mnom. Rodjen je, recimo, pod pritiskom entuzijazma 1968. i polako je sazrevao, pomalo, kao i uspeh u meni, dakle uz mnogo razocaranja, uz mnogo rasprsenih ideala, ali jos uvek sa osnovnom doslednoscu koju se trudimo da odrzimo netaknutom sto je vise moguce".- Tu je dakle,- jedan od nas...jedina razlika je zerica vizure - ali to vremenom postaje sekundarno....
- Nažalost to isto vreme je poprilično neumitno - autori su ostarili...ideali su im blago izbledeli,novi projekti poput "Julije" zameniše Kena ...a i Dnevnikove sveske se tek ponekad očiste od prašine...Luksuzna hrvatska reizdanja sa Milacovim akvarelima prolaze dosta loše čak i na njihovom tržištu (naše neću ni da pominjem)...tako da i ova čitava tema izgleda kao pokušaj da se oduva prašina sa nekog antikviteta...
-...E,pa svi koji tako misle zajebali su se u startu (što b` rekli Topalovići)

... Iako su možda Đankarlo i Ivo matori,a poslednje nacrtane epizode već uveliko žute - Ken je mladji nego ikad - ovde oko nas, a duga cev njegovog "
Hokin-a" spremna je da opet oduva ko "macke s jebista" ne samo one "romansirane" opajdare i djilkose sa naslovnih stranica nasih "tabloida, vracajuci ih pored motokultivatora, da nam selo vise ne propada" već i prašinu iz naših glava a mozda i srca...
Living on the road, my friend
Was gonna keep you free and clean
Now you wear your skin like iron
And your breath's as hard as kerosene
You weren't your mama's only son
But her favorite one it seems
She began to cry when you said goodbye
And sank into your dreams ...