Ajde bre ne k.enjaj više. Šta ti koji moj znaš o ekonomiji i onome šta se dešavalo devedesetih? Jesmo li bili pod sankcijama, ratovi , bombardovanje? Znam sada ćeš da k.enjaš kako je Milošević kriv, Radikali, Tihi

Šta ćemo sa onima koji su nam nametnuli sankcije, koji su nas bombardovali, kolika je njihova uloga u svemu tome? Velika, jer su oni ti koji su doveli Srbiju do ekonomske katastrofe od devedesetih do danas.
Pošto ništa ne znaš i samo lupetaš da ti se pojasne neke stvari. Vašington je, 1988. godine, uputio u Jugoslaviju savetnike iz „Nacionalnog fonda za demokratije“ ili skraćeno NED. Ova "privatna“ organizacija počela je galantno da rasipa dolare po svim delovima Jugoslavije, finansirajući opozicione grupe, mlade novinare koji maštaju o novom životu, opozicione ekonomiste koji podržavaju MMF, te nevladine organizacije.
Govoreći u Vašingtonu jednu deceniju posle (1998), a godinu dana pre NATO bombardovanja Srbije , direktora NED – Pol Makarti se hvalio: “NED je bio jedan od nekoliko zapadnih organizacija, koja je zajedno sa Soroš fondacijom i nekim evropskim fondovima davala grantove u Saveznoj Republici Jugoslaviji i radila sa lokalnim nevladinim organizacijama i nezavisnim medijima širom zemlje.” U vreme Hladnog rata takvo mešanje u unutrašnje poslove druge zemlje nazivalo bi se destabilizacijom, a u savremenom vašingtonskom “novogovoru” to označava “jačanje demokratije”.Vašington je, koristeći kao sredstvo geopolitike NED, Fond za otvoreno društvo Džordža Soroša i MMF-a, izazvao u Jugoslaviji ekonomski haos. Godine 1989., MMF je zahtevao od premijera Ante Marković da sprovede radikalne ekonomske reforme u privredi.
Pridržavajući se preporuka MMF-a, jugoslovenski BDP pao je za 7,5% u 1990., te za dodatnih 15% u 1991. godini. MMF je zahtevao potpunu privatizaciju javnih preduzeća. Kao rezultat toga bankrotiralo je više od 1.100 preduzeća, a nezaposlenost je iznosila 20%. Ekonomski pritisci na različitim regionima u zemlji predstavljali su opasnu eksplozivnu smešu. Pred narastajućim ekonomskim haosom u svakom regionu su se borili za sopstveni opstanak i protiv svojih suseda. Ne prepuštajući ništa slučaju, MMF je eksplicitno zabranio Vladi Jugoslavije da uzima kredite od svoje centralne banke, onemogućivši centralnoj vladi da finansira socijalne i druge programe. Takve reforme su, i mnogo pre formalnog proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije (jun 1991.), ustvari, dovele do ekonomskog raspada države.
U novembru 1990. godine, pod pritiskom iz Bušove administracije, Kongres je usvojio Zakon koji je predviđao da će izgubiti finansijsku podršku SAD bilo koji deo Jugoslavije koji ne proglasi nezavisnost u roku od narednih šest meseci.Osim Srbije Zakon je zahtevao odvojene izbore u svakoj od šest republika Jugoslavije pod nadzorom Stejt departmenta SAD. Zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć upućuje direktno republikama, a ne centralnim vlastima u Beogradu. Ukratko, Bušova administracija je zahtevala raspuštanje jugoslovenske federacije. SAD su namerno potpalile fitilj za novu seriju ratova na Balkanu. Kroz organizacije poput Soroš fondacija i NED-a, Vašington je usmeravao finansijsku podršku u ekstremno nacionalističke, ili bivše fašističke organizacije kako bi se obezbedilo razbijanje Jugoslavije.
Tako je u maloj, ali strateški važnoj, balkanskoj zemlji preko ekonomskih metoda Bušova administracija potpalila i rasplamsala požar. Godine 1992. Vašington uvodi SR Jugoslaviji totalni ekonomski embargo, gurnuvši privredu u haos sa neverovatnom hiperinflacijom i nezaposlenošću od 70%. Provladini mediji na Zapadu su govorili javnosti, pre svega američkoj, da su svi problemi nastali krivicom korumpirane diktature u Beogradu. Američki mediji retko ili nikada ne pominju bilo kakva provokativna delovanja Vašingtona ili politiku MMF-a, koji su opredelili događaje na Balkanu.