Drugarstvo iz aplikacije (ili: kad sam mislila da idem u Inđiju, a stigla u „Gaslight Kingdom”)

Upoznale smo se na jednom forumu za žensku podršku (koji namerno neću da pomenem). Tamo žene dele recepte, traume, savete, mantru i magnezijum.
Jasminka je odmah zapala za oko. Imala je profilnu sliku sa štapićem tamjana naslonjenim na jastuk za jogu, i ispod toga potpis:
„U meni živi vuk, ali ponekad pije kamilicu.”
Meni, glupoj, to je delovalo obećavajuće.
Razmenile smo brojeve, pa smo mesecima bile kao sestre. Glasovne poruke, podrške, razgovori do kasno u noć. Ona je meni slala slike iz dvorišta, ja njoj iz kuhinje.
Kad mi je rekla da je lezbejka, nisam trepnula. Nije mi smetalo. Bila je nežna, iskrena, izgubljena u ljubavima. A i ja sam imala svoju priču. Moje srce je ostalo u Švajcarskoj, u jednoj pošti, u pismima koja nikad nisam otvorila.
U nekom trenutku, rekla mi je:
„Dođi kod mene u Inđiju. Biće nam lepo.”
Pominjala je čaj pod zvezdama, Balaševića, domaće kolače i duge šetnje.
I ja, kao luda, krenem.
Ali nisam stigla u Inđiju. Stigla sam pravo u Gaslight Kingdom.
Njena majka je bila prisutna. Ne hladna odsutnošću, nego hladna kao led u pogledu. Sve što sam rekla bilo je glupo, sve što sam ponela, nepotrebno. Čak i poklon koji sam donela za nju ostao je netaknut, na stolu, kao da sam donela otrov. Otac je bio tih, blag, sav u senkama. Gledao me saosećajno, ali nije smeo da se suprotstavi ni pogledom.
Drugog dana, krišom mi je spakovao sendvič i sok: „Za put. Da ne vidi žena.”
I dao mi osmeh, onako tužno, kao čovek koji zna da ne može ništa da promeni.
Jasminka… nije primećivala ništa. Ili nije htela. U njenim očima, majka je bila svetica.
Trudila se da je zasmeje, dodvoravala joj se, zvala je “mamačka”… a ova ju je gledala kao da ispred sebe ima dosadnog komarca.
Meni je bilo muka. Posle dva dana, i to duga kao večnost, izmislila sam razlog i otišla. Zahvalila se, naravno. Pozdravila ih pristojno. Poklon koji sam donela ostao je na stolu.
Tad sam shvatila: Jasminka nije volela žene zato što je imala previše ljubavi.
Volela ih je zato što je nikad nije dobila.
Njena majka joj je uskratila ono što je detetu najpotrebnije — toplinu, prihvatanje, sigurnost. I ona je to pokušala nadoknaditi u svakoj sledećoj ženi. To je najtužnije u celoj priči.
Od tada imam jasno pravilo: onlajn prijateljstva su onlajn.
I kad mi neka piše o vuku koji pije kamilicu, odmah pogledam iz kog legla je došla.

I ne, ne idem više nikom ko me pozove uz rečenicu ‘imaš gde da prespavaš’. Imam, u svom krevetu.”
 

Prilozi

  • IMG_1754.webp
    IMG_1754.webp
    136,1 KB · Pregleda: 11
Upoznale smo se na jednom forumu za žensku podršku (koji namerno neću da pomenem). Tamo žene dele recepte, traume, savete, mantru i magnezijum.
Jasminka je odmah zapala za oko. Imala je profilnu sliku sa štapićem tamjana naslonjenim na jastuk za jogu, i ispod toga potpis:
„U meni živi vuk, ali ponekad pije kamilicu.”
Meni, glupoj, to je delovalo obećavajuće.
Razmenile smo brojeve, pa smo mesecima bile kao sestre. Glasovne poruke, podrške, razgovori do kasno u noć. Ona je meni slala slike iz dvorišta, ja njoj iz kuhinje.
Kad mi je rekla da je lezbejka, nisam trepnula. Nije mi smetalo. Bila je nežna, iskrena, izgubljena u ljubavima. A i ja sam imala svoju priču. Moje srce je ostalo u Švajcarskoj, u jednoj pošti, u pismima koja nikad nisam otvorila.
U nekom trenutku, rekla mi je:
„Dođi kod mene u Inđiju. Biće nam lepo.”
Pominjala je čaj pod zvezdama, Balaševića, domaće kolače i duge šetnje.
I ja, kao luda, krenem.
Ali nisam stigla u Inđiju. Stigla sam pravo u Gaslight Kingdom.
Njena majka je bila prisutna. Ne hladna odsutnošću, nego hladna kao led u pogledu. Sve što sam rekla bilo je glupo, sve što sam ponela, nepotrebno. Čak i poklon koji sam donela za nju ostao je netaknut, na stolu, kao da sam donela otrov. Otac je bio tih, blag, sav u senkama. Gledao me saosećajno, ali nije smeo da se suprotstavi ni pogledom.
Drugog dana, krišom mi je spakovao sendvič i sok: „Za put. Da ne vidi žena.”
I dao mi osmeh, onako tužno, kao čovek koji zna da ne može ništa da promeni.
Jasminka… nije primećivala ništa. Ili nije htela. U njenim očima, majka je bila svetica.
Trudila se da je zasmeje, dodvoravala joj se, zvala je “mamačka”… a ova ju je gledala kao da ispred sebe ima dosadnog komarca.
Meni je bilo muka. Posle dva dana, i to duga kao večnost, izmislila sam razlog i otišla. Zahvalila se, naravno. Pozdravila ih pristojno. Poklon koji sam donela ostao je na stolu.
Tad sam shvatila: Jasminka nije volela žene zato što je imala previše ljubavi.
Volela ih je zato što je nikad nije dobila.
Njena majka joj je uskratila ono što je detetu najpotrebnije — toplinu, prihvatanje, sigurnost. I ona je to pokušala nadoknaditi u svakoj sledećoj ženi. To je najtužnije u celoj priči.
Od tada imam jasno pravilo: onlajn prijateljstva su onlajn.
I kad mi neka piše o vuku koji pije kamilicu, odmah pogledam iz kog legla je došla.

I ne, ne idem više nikom ko me pozove uz rečenicu ‘imaš gde da prespavaš’. Imam, u svom krevetu.”
Nemoj o tome više pustiti ni misao.
 
Keva je bila homofobna, sto nije ni tvoja, ni Jasminkina krivica. Mozda je keva utripovala da tvoj dolazak nije drugarski, mozda joj je Jasminka dala razlog za to, ko zna. Svakako te dovela u neprijatnu situaciju ali pokusala je da kevu, od koje zavisi, kod koje zivi, nekako umilostivi. Tuzno svakako.
Nije problem što je keva možda bila homofobna. Homofobija je unutrašnji impuls, osećaj nelagode koji čovek često nije ni svestan da nosi. I kao takav, možeš da ga kontrolišeš — ili da ga pustiš da postane ponašanje. Problem ovde nije osećaj. Problem je — manjak kulture.
Jer nisi ti odgovoran za ono što prvo osetiš. Ali si itekako odgovoran za ono što uradiš s tim. I tu je keva omanula. Nije morala da me voli. Ali je morala da bude domaćin. Dva dana sam bila pod njenim krovom, s poklonom u ruci i osmehom na licu. To je trebalo da bude dovoljno da me tretira kao čoveka.
Ali nije. I nije ni Jasminka kriva što pokušava da je “umilostivi”. Kad ti ljubav izostane tamo gde je trebalo da bude, kreneš da je tražiš, svuda, pa i gde ne bi trebalo. To je najdublja istina ove priče.
 
Nije problem što je keva možda bila homofobna. Homofobija je unutrašnji impuls, osećaj nelagode koji čovek često nije ni svestan da nosi. I kao takav, možeš da ga kontrolišeš — ili da ga pustiš da postane ponašanje. Problem ovde nije osećaj. Problem je — manjak kulture.
Jer nisi ti odgovoran za ono što prvo osetiš. Ali si itekako odgovoran za ono što uradiš s tim. I tu je keva omanula. Nije morala da me voli. Ali je morala da bude domaćin. Dva dana sam bila pod njenim krovom, s poklonom u ruci i osmehom na licu. To je trebalo da bude dovoljno da me tretira kao čoveka.
Ali nije. I nije ni Jasminka kriva što pokušava da je “umilostivi”. Kad ti ljubav izostane tamo gde je trebalo da bude, kreneš da je tražiš, svuda, pa i gde ne bi trebalo. To je najdublja istina ove priče.
Keva je bez sumnje nekulturna, tu se slažem. Ja sam pričala samo o mogućem razlogu, dakle ništa lično, ništa do tebe, to je problem njenog odnosa sa svojom ćerkom.
Što se Jasminke tiče, možda si u pravu, ti je svakako bolje poznaješ. Ono što ja, kao lezbejka, iz svoje perspektive mogu da kažem jeste da sam to prosto oduvek i bila i da moja partnerka ima isti utisak o sebi takođe. Što se tvoje "drugarice" tiče, kod nje je možda stvar drugačija. Ljudi su komplikovani i svašta nešto može da utiče na to kako se formiramo kao ličnosti i možda budemo u zabludi oko sebe i svojih preferencija.
 
Keva je bez sumnje nekulturna, tu se slažem. Ja sam pričala samo o mogućem razlogu, dakle ništa lično, ništa do tebe, to je problem njenog odnosa sa svojom ćerkom.
Što se Jasminke tiče, možda si u pravu, ti je svakako bolje poznaješ. Ono što ja, kao lezbejka, iz svoje perspektive mogu da kažem jeste da sam to prosto oduvek i bila i da moja partnerka ima isti utisak o sebi takođe. Što se tvoje "drugarice" tiče, kod nje je možda stvar drugačija. Ljudi su komplikovani i svašta nešto može da utiče na to kako se formiramo kao ličnosti i možda budemo u zabludi oko sebe i svojih preferencija.
Hvala ti na ovom odgovoru, baš mi je legao. Ti si kao čaj od majčine dušice topao, jednostavan i lekovit, ali ume da stegne grlo kad zatreba.
I da, slažem se ljudi su mnogo komplikovani, a keve posebno. Imaju one neki svoj jezik, ali to ne znači da ih uvek moramo razumeti. Samo, kad zaborave osnovno gostoprimstvo, onda to više nije nesporazum, nego loš ukus. Kao kad neko stavi so u kafu pa kaže da je to “sloboda izražavanja”.
Što se tvoje partnerke tiče, to što si rekla, da i ona ima isti osećaj o sebi, to je, zapravo, prelepo. Znači da ste se našle na jeziku koji ne traži prevod. Hvala ti što si me podsetila da kultura nije diploma, već način na koji tretiraš one koje ne moraš da voliš, ali biraš da ne povrediš…
 

Back
Top