Dragana Konstantinović

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Dragana Konstantinović

Rođena 1961 godine. Veći deo svog života provela u Beogradu odakle se 1993. preselila u Vankuver, Kanada.
Objavljivala je priče iz žanra naučne fantastike u jugoslovenskim časopisima i novinama. 1994. godine objavljena joj je novela ¨Ves¨ u ¨Tamnom vilajetu - izboru jugoslovenske fantastike¨ u izdanju izdavačke kuće ¨Znak sagite¨ iz Beograda.
1614963835201.jpeg
 
TAJNA JEZERA

Sve što jednom počne, mora i da se završi. To je nepisani zakon prirode. Moje je mišljenje da sve što počne na jednom mestu teži da se završi na tom istom mestu, i, upravo malopre, tu sam svoju teoriju i potvrdio.
Prosto je neverovatno kako jezero izgleda mirno i kako mu je površina glatka i nestvarna, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da ga ništa ne interesuje. Kao da ne želi da ga išta interesuje. A upravo malopre sam u njegove dubine poslao čoveka kojeg sam ubio svojim rukama. Pre pet minuta, ovde je bila borba na život i smrt u kojoj je on izgubio. Pojavio se iznenada kao i obično i pogledao me sa strahom u očima - ili se to meni samo učinilo - i ja sam morao da mu stanem na put. Ja sam morao da ga ubijem jer je to bilo jedino rešenje. Kad sam mu prišao sa stisnutim pesnicama, jato ptica je iz obližnjeg šumarka poletelo uvis praveći neviđenu galamu. Zatim je usledila tuča i stenjanje i pljesak talasa. I to je bilo sve. Jezerski mir je bio poremećen na trenutak, ali samo na trenutak. Iza toga ponovo je nastupila tišina, a iz daljine je ponovo počelo da dopire samo udaljeno cvrkutanje ptica. Kao da se ništa i nije dogodilo...
Čudno, ali i ja se osećam mirno, kao da sam uradio najnormalniju stvar na svetu, kao da je ubiti čoveka nešto što se samo po sebi podrazumeva, kao da je to jedini razumljiv način za rešavanje problema. Mislite da sam lud? Ne nisam. Ali, moraću da vam objasnim sve iz početka da biste me razumeli.
 
Rođen sam ovde kraj ovog jezera, tamo u onoj maloj drvenoj kući koja delom proviruje iz gustiša. Moja majka je tu svratila jednog vikenda pre dvadeset i pet godina da bi dobila inspiraciju za pisanje, a onda je, neplanirano i dva meseca pre očekivanja, dobila mene. Možda sam baš zato voleo da toliko vremena provodim na ovom mestu. Ne znam, ali, nekako od malena to jezero je za mene imalo posebnu draž. Tu sam dolazio kao dete da se kupam, da skupljam kamenčiće na šljunkovitoj obali, da pecam. Tu sam dolazio da razmišljam kad sam imao problema, i da podelim sa jezerom svoje zadovoljstvo i sreću kad mi je sve išlo kako je planirano.
Moja priča i pocinje u to vreme kad sam kao dečak jednog letnjeg popodneva sedeo na obali i nezainteresovano bacao kamenčiće u vodu. Moji roditelji su bili otišli u grad u nabavku i ja sam sedeo tu dosađujući se i čekajući da se vrate.
Površina jezera je bila mirna, baš kao i sad. Zalazeće sunce je obasjavalo njegovu levu polovinu, dok su se sa desne strane nad njega nadnosile dugačke, dugačke senke drveća koje ga je opisivalo. Tad sam ugledao tu stvar po prvi put. U plićaku ispred mene nešto je zasvetlucalo i kad sam prišao blize ugledao sam metalni obruč prečnika oko tri fita. Obruč je bio srebrnkast i tako sjajan, kao da je upravo sad napravljen i uglačan. Nikada pre toga nisam našao ništa u jezeru. Na naš zabačeni plac slučajni prolaznici nisu svraćali, a ako je to izbacio u jezero neki zalutali čamdžija, kako nije potonulo? Pa to je metal!
Nisam mnogo razmišljao o tome. Konačno sam našao nesto što je privuklo moju pažnju i makar na trenutak mi razbilo dosadu. Ponovo sam seo na obalu, ovaj put sa obručem u ruci, i zainteresovano ga okretao razmišljajući kojoj bi svrsi mogao da posluži. I upravo tada, ispred mene se pojavio neznanac.
Bio je visok i krupan, obučen u farmerice i majicu. I bio mi je nekako poznat mada nisam uspevao da dosegnem odakle. Možda upravo zbog toga nisam odmah pobegao. Neznanac je spustio ruke kojima je do tada zaklanjao lice, zbunjeno se osvrnuo par puta oko sebe, a onda me je pogledao sa dozom čuđenja na licu.
- Baci tu stvar, - rekao je iznenada. - To ti ne treba.
Upravo tada su se pojavili moji roditelji i dok sam se ja okrenuo da im se javim gde se nalazim, neznanac je iščezao. Jednostavno, kad sam se ponovo okrenuo, njega više nigde nije bilo. Uzalud sam roditeljima pričao šta mi se dogodilo u vreme njihovog odsustva, oni mi nisu verovali.
Mesecima posle toga ja sam se igrao sa tim obručem. Kotrljao bih ga stazom i trčao uporedo sa njim. Nakon toga, valjda sam jednostavno prerastao tu vrstu igre, okačio sam ga u podrumu o jedan klin i zaboravio za njega.
 
Kad sam sledeći put došao u dodir sa obručem već sam imao dvadeset pet godina. Pozvao sam neko društvo da sa mnom provede vikend i sišao sam u podrum da tamo ostavim flaše sa vinom. Uvek je bolje kad se vino hladi prirodnim putem nego kad se hladi u frižideru. I tad sam ga ugledao kako visi, srebrn i tanan. I podjednako sjajan, isti kao onog trenutka kad sam ga našao. Setio sam se dečačkih dana, vedrih i bezbrižnih, setio sam se sunčanih popodneva provedenih na obali. Setio sam se dana kad sam ga pronašao. Uspomene su bile vrlo žive. Osetio sam potrebu da ga dodirnem i polako sam pružio ruku. Međutim, kad sam ga dotakao, obruč je nekako skliznuo sa klina i pao preko moje glave. Opisao je moje telo i uz zveket pao na pod. Istog delića sekunde, oči su me zabolele od neke iznenadne jake svetlosti. Bila je to sunčeva svetlost. Pokrio sam oči rukama, a kad sam ih sklonio shvatio sam da se nalazim na obali jezera ispred brvnare. Ništa mi nije bilo jasno, trenutak pre sam se nalazio u podrumu! A onda sam ispred sebe ugledao dečaka kako sedi na obali i drži u rukama obruč, taj isti obruč koji je malopre pao preko mene. Pa to sam ja! Da li je moguće da me je taj obruč vratio u prošlost? Ali kako bi tako nešto moglo da bude moguće!?
Dečak me je zbunjeno pogledao.
- Baci tu stvar, to ti ne treba! - Viknuo sam uplašeno, ali mi dečak nije odgovorio. Uzeo je obruč i otrčao prema kući.
Trenutak kasnije, ponovo sam se nalazio u podrumu, prenesen tamo na podjednako čudnovat i nestvaran način kao što sam i iznesen iz njega. Ponovo mi je trebalo par trenutaka da priviknem oči, sad na tamu koja je vladala unutra, a onda, kako su obrisi oko mene počeli da dobijaju formu, sagnuo sam se i dohvatio obruč sa namerom da ga vratim tamo gde je bio. Da li je moguće da sam malopre tu na obali ovog istog jezera sreo samog sebe iz vremena kad sam imao desetak godina? Da li je moguće da ja u ruci držim vremeplov? Ne, to je verovatno samo moja mašta i mozda nedostatak kiseonika u ovoj maloj, zatvorenoj prostoriji. A onda, između mnoštva poznatih stvari u podrumu, ugledao sam tačno ispred sebe siluetu čoveka. Stajao je tamo mirno i samo me nemo posmatrao. Nešto kasnije kad su mi se oči vec privikle na mrak, shvatio sam da je ta osoba ispred mene - ja sam. Čak je bio isto obučen kao ja sad.
- Zakasnio sam, je l' da? - Pitao je, gledajući čas mene, čas obruč u mojim rukama.
Nisam morao ništa da mu odgovorim, bilo mi je jasno da sve zna. Samo sam slegnuo ramenima i uradio ono što sam i nameravao. Okačio sam obruč o klin.
 
Bila je nedelja veče. Moje društvo se razišlo, a ja sam iznenada rešio da produžim svoj boravak ovde još jedan dan. Trebalo mi je malo samoće i jezerskog mira da sednem i razmislim o svemu.
Izašao sam i seo na obalu. Noć je bila topla i zvezdana, toliko zvezdana da su se zvezde caklile na površini vode. Iz daljine do mene je dopirala pesma cvrčaka i šum talasa koji su se poigravali sa šljunkom. Prijala mi je ta atmosfera.
Šta da radim, razmišljao sam. Da li uopšte vredi da bilo šta radim? Možda je to samo procep u vremenu i prostoru koji se događa jednom u milion godina? Možda je to samo moja mašta koja je za trenutak napustila svoje okvire. Možda je to halucinacija? A najverovatnije mi se nikada više ništa tako čudno neće ponovitii.
Sa tim mislima sam ustao i krenuo ka kući.
 
ŽENA U CRNOM

Pognuta, zgurena, tiha, u crno zavijena,
nemoćno korake pruža protiv sopstvene volje.
Gde god Sunce da bije, oko nje caruje sena
što guši nadu da išta može da bude bolje.

Korača nemo dok kraj nje promiču neka lica
čiji pogledi beže kao da nje nigde nije;
daleko u njoj prhnu i poslednje jato ptica
i osta još samo tuga da joj niz pleća lije.

I nije više ona ni setna ni zamišljena,
davno je prošlo to vreme kad je imala snove,
davno je živela život, davno je bila žena,
sada je jos samo ljuska koja se ženom zove...

Prepuklo srce jos tuče i nikako da stane,
broji sapeto vreme u njenoj tami sto drema...
Zagasli život još tinja, još traje neke dane
dok usahla ruka žudi da mazi čega nema...

Umorno diže glavu kao da hoće da pita
očima ispranim, mutnim, bez boje i bez sjaja:
¨Zašto, kažite, zašto...?¨ Dok zamućen pogled skita,
osta da čezne za dugom večitog zagrljaja.
 
LALOŠKA
Đoletu

Polako, polako, natenane
tišina miluje polja.
Sve k'o da stoji na sve strane
sem jata ptica
koja pletu
vremena bolja
u niskom letu
u duge letnje dane.

Tek cvrčku nekom zaigra žica,
zacvrči iz guste trave.
Prospe se pesma tamburica
pa boja zvuka
skoci s tišine
i usred jave
k'o zvezda sine
šarenog, vedrog lica.

Lakog vetrića nemirna ruka
obori klasove žita.
A onda podigne dva tri struka
i iznenada
sred polja snena
evo gde skita
bulka crvena
sačinjena od zvuka.

Dalje se razvlače lenja stada
sto žućkastu travu pasu.
A sunce peče i nigde hlada,
i sred tog mira
tek dorat rže,
u punom kasu
dok juri brže
remeti mir što vlada.

Tu čiča skriven ispod šešira
sa đerma zahvata vodu.
Promuklo čekrk poče da svira
kad vasiona
sive prašine
dobi po svodu
šare fine
koje već sunce spira.

Na kraju svega čuči kolona
kuća u jednom nizu.
Odatle dopiru crkvena zvona
i put se sivi
pruža k'o strela,
prilazi blizu
početku sela
otkad je našeg eona.

U svakoj avliji paor živi
natenane, polako.
Misli mu uvek u svojoj njivi
dok mlada snaša
s pendžera gledi
veče svako
kad dan izbledi
na sokak prašni, sivi.

Ova idila je večnost naša
i nema tog ko je briše.
Dok je nas biće i salaša,
svitanja zorom,
sunca i neba,
trave sto diše,
paorskog hleba
i mirisnog vetra dašak.

I ja sam sanjala s teškom morom
oluje vetrova mraka.
Izroni lice sa novom borom,
al' nesta i opet
oči moje
večnog dečaka
osmehe broje
dok šetamo našim šorom.
 
ZIMA

Zima se svija pod mojim svodom
i crta šare dahom od leda
dok njen mraz guši krik za slobodom
nečeg u meni što se još ne da.

Polako, tiho, poslednjom snagom
ruka se pruža do male škrinje,
prozirne, krhke, što skriva blago,
i sklanja sa nje ledeno inje.

A iz nje zrači zemlje te grumen
nabijen setom svakog trenutka,
list moga hrasta od Sunca rumen
i dva tri dobro znana belutka.

Načas me ispuni nešto nežno,
neka toplina blaga i setna
poče da topi hladno i snežno,
ožive neka proleća cvetna.

I gledam, svaki taj kamen diše,
tuguje sa mnom, seća se, smeje,
i svaka mrva zemlje miriše,
s uvelim listom prolećem greje.

I načas nesta inja i mraza
i zima ledeni popusti steg;
ipak, duga je ta zimska staza,
a u meni pada tek prvi sneg...
 
BILA JEDNOM JEDNA LASTA

Bila jednom jedna lasta,
krila su joj bila duga,
oči krupne, sitnog rasta,
inače k'o svaka druga.

Želela je da ostane
u okrilju svoga gnezda
i kad jesen zlatom zlati
i kad vetar kiše prati.
Želela je da sve dane
živi ispod svoga krova,
plašila je ta najezda
ptica koje beže jugu
čim zapeni
dah jeseni,
snevala je mnoštvo snova
i htela budućnost drugu.

Nije htela da se stalno
šeta negde tamo - amo,
da se seli neprestalno
čim tom Suncu na um padne
da donese dane hladne.
Htela je da život celi
više nigde se ne seli
i da živi ovde samo!

Laste su u vidokrugu
već skupile svoja jata
i pošle ka toplom jugu,
što dalje od hladnog zlata.

Ona nije. Nije htela.
Dosta joj je bilo bega,
dosta joj je bilo svega.
Gledala je polja svela
koja slute hladne dane
al' je htela, baš je htela
da tu bude, da ostane.

I tako je smelo, ćutke,
u svom gnezdu ispod krova
ostala da živi dane
i trenutke
svojih snova.

Bilo joj je malo zima
pogotovo svako veče,
al' ne tako strašno jer je
zagrejano bilo perje
vrućim srcem u nedrima.
Al' kad Sunce je upeče
ono zimsko usred dana
i zaseni zrakom novom
neviđenom, nepoznatom,
na toj zraci hladnim zlatom
poruka je ispisana:
Šta ćeš još pod ovim krovom?

Shvatila je, nije zima
ono od čeg' ptice beže,
već od Sunca sa zracima,
od tog zraka koji reže.
Od tog jednog hladnog zraka
što ih bezdušno seljaka
tamo - amo,
tamo - amo,
onda opet sve ukrug...
Shvatila je šta je tera
ali ipak, čekaj samo,
ako mora
preko gora
ona hoće put severa,
zašto mora baš na jug?

Nije više zima važna
da l' je hladna,
da l' je vlažna,
ne plaši se baš ni zrnce
ako ima drugo Sunce!

Spremila je svoje stvari,
pogledala dom svoj stari,
i krenula odmah zatim
ka zemljama nepoznatim.

I donela su je krila -
malo krila, malo snovi,
na taj sever snežni, beli
gde ne mora da se seli.
Počela je život novi
i ponovo gnezdo svila
tu pod jednim krovom novim.

I pošto je Sunce drugo
nije teralo s tog krova
i pretilo nije jugom,
živela je život snova.

Živela je podaleko
ali to i nije važno.
Važnije je da je nekom
voljom svojom dosta snažnom
ostvarila šta je htela:
Na svoj cilj je doletela.
Živela je život miran,
dom joj nije bio diran,
selila se više nije
niti tada nit kasnije.

Ponekad bi samo s žarom
prosanjala o svom starom
rodnom gnezdu negde tamo,
ali, to su snovi samo...

Nisu ti sni tol'ko bitni
iako su neumitni.

Važnije je da je bila
ista k'o sve laste druge
al' veoma dugih krila,
krupnog oka, sitnog rasta,
da je jedne noći duge
svoje snove ostvarila,
i da o njoj pesma nasta:

Bila jednom jedna lasta...
 
NOVA ZORA

Usnulo sunce šapuće tiho,
crveno... Hvata ga prvi san.
Osećam kako sa svakim stihom
pada sve niže. Odlazi dan...

U modri zapad polako tone.
Boje tamne, šapata nesta...
Već sluti zvezdane milione
sumrakom kojeg začas presta.

Dok brojim zvezde u meni bunca
svaka ćelija, svaka pora
poslednji šapat crvenog sunca:
Dolazi neka nova zora...
 
Volela bih da mogu svu ljubav da ti
prenesem,taj oblak beskrajne čežnjei nežnosti i topline...Da se duž
zlatnih niti sva moja ljubav raznese i raspline po tebii nastavi da
teče...Da obavijem ti sve bi'najčulnije dubine...Prizivam bledo
veče protkano žutim sjajem. Da li je ovo već bilo ili će sve tek da
bude? Svejedno. Ljubav mi teče i ja bih samo da dajem dok se juče kroz dana
su isto trajanje slilo.Da li ce stići do tebe? Ne sumnjam više ni
trena. U meni čežnje ima da poruši sve planine. U meni nežnost snena jača
od svih morskih plima uz nebo ljubavi greje i gazi sve daljine. Samo se
pitam tiho dok niti šaraju sne: hoće li zaista moć i da ti prenesu sve...?
Tebi ljubavi Dragana Kostatinović
 
ILUZIJA

Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvucenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sopstvene setve...
Upijali bezvezne reci u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzlece iznad kletve...

Ne, nisi ti iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duse.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo zesti
ozivljavaju dubine sto te videse i cuse
kako izranjas iz svemira
kroz paucinu svesti...

Izgubljeni trenuci slazu se u memljive kule
otezalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one sto su sve videle, i one sto su cule
posrcu pod teretom bremena...
Hoce li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no sto se stopi, ishlapi...?

Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nesto o tebi
sto mi zenice boji i cutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...
 
IZ ŠARENOG MNOŠTVA

Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom,
slučajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kišom
uneo sjaj snova dugama prepleten.

Zaigraju misli pa se čini lako
dve duše se spoje,
u treptaju rose čini se da svako
može da poleti baš kao nas dvoje.

Prepuštam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove;
znam, imam te samo kroz šapat tišine,
ali nedam nikom da mi gasi snove.

Dragana Konstantinović
 
TEBI LJUBAVI

1.​

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...

2.​

Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?

3.​

Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?

4.​

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

Dragana Konstantinović
 
ŽELJA

Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probudjena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...

Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...

Dragana Konstantinović
 
SUSRET

Jedan se pogled iskrao kradom
iz plavog sna sa dna tišine,
zasjao iskrom, bljesnuo nadom
i zaživeo usred tmine.

I poput duge u kišnom danu
na tren tama poče da plamti
kad lagan dodir na mome dlanu
ostavi nešto što se pamti.

Prebrzo sve su prekrile sene,
i sjaj u oku, i to lice...
Ostaše reči nedorečene
za neke druge pozornice.

I ništa više. Sve što je bilo
začas se pokri velom ćutnje.
Sve sakri plavi san svojim krilom
i nesta svega osim slutnje.

Dragana Konstantinović
 
BESNA PESMA

Besna sam,
danas sam strašno besna!
I nema mi pomoći niti leka,
tol'ko sam besna!
Besna sam na sve moje u kući,
i na sav posao što me čeka,
i na komšinicu što nije svesna
da je bolje da dođe sutra,
i na sve one što mi zvrče
telefonom od ranog jutra,
i na sve one sa interneta.
Dan kako ide - sve mi je ljući:
sad bih glat mogla s onima što krče
one sirote kedrove šume,
k'o da su one prava meta!
Tol'ko sam danas opako besna
da bih se sada mogla potući
onako kako samo ja umem
sa pola sveta,
i pobediti sve od reda
ovakva kakva sam, puna jeda,
za sve ostalo nepodesna
kol'ko sam besna!

Danas samo tako strašno besna
na sve i svakog oko mene!
Tako mi nekad sve kontra krene
pa besnim u sebi -
jer drugde gde bi',
na sve i svakog u okolini!
Razbesnela sam se svom strahotom
al' stvarno, nije da mi se čini.
Besnim na poštara što ne donosi
ono što treba u paketu,
besnim na gužvu na ulici,
i na crveno na raskrsnici;
i na onog što na ćošku prosi,
i na onog što pamflete nosi
i deli svetu;
na nasmejane prodavačice
i zamajane vaspitačice;
na one što nit' dišu nit' mirišu,
ali i na ptice u letu
i na kišu...
I na to što sam na levu nogu stala
kad sam ustala -
što mi je zakazala noga desna!
I na ceo grad i sve u njemu ljude
pa šta bude,
tol'ko sam besna!

Besna sam,
danas sam tako besna
na sve geografske širine,
i na sve od Vankuvera do Beograda
pa opet nazad preko Kine,
na sve i svakog ko se tu nađe
i na sve njihove u laži zavijene suštine!
I na one što dan im je oivičen lepotom
pa ne znaju ni za šta ružno
il' tužno,
i na one one što žive mirnim životom
verujući da su čisti
svi na listi,
i na one što ih nikad ništa loše ne snađe
pa ne znaju za beznađe,
što ne gledaju bedu
i što imaju šta da jedu,
što imaju svoje streje
a ne tamo neke katakombe,
što ih radijator greje
i što ne znaju šta su bombe!

Besna sam,
tol'ko sam besno besna
da me prosto iznutra grebe!
Besna sam na sve širom sveta
a najviše na samu sebe!
Što sada jurcam kao kometa
beskrajnim svemirom interneta,
što tražim da li ću igde da vidim
išta što može da razbije mrak,
makar i mali, najmanji zrak...
Ali - bas ništa...
A da l' se sprema?
Ne znam al' za sad ničeg nema...
Za sad to svetlo k'o da se stidi
i svi su dani jednako dugi...
A ja sam besna,
očajno besna...

A najviše od svega sam besna
što sam se bila sama sputala,
ja kao i mnogi drugi
ogrezli u istom sivom talogu,
i što sam do sad samo ćutala!
Znam da sam kriva
dokle sam živa
al' šta sad mogu,
šta sada mogu?
Sad razaznajem i drvo i šumu
al' jednog sam postala vrlo svesna:
Iako sad sve jasnije vidim,
ja previše odmakoh na svom drumu...
Koža mi je moja postala tesna
al' ja samo još mogu da budem besna...

Zato sam besna!

Dragana Konstantinović
 
LAHOR

(Snežani Ivković)

Videla sam te na obali sete,
zasnila tvoj lik u pesku nade.
Kroz tvoju kosu misli mi lete,
lahorom sniju
modre balade.

I znam: i ti si usnio mene
uz plavet istih
lahorova.
Ni širom otvorene zene
ne mogu spasti od nekih snova.

Oboje sazdani od morske pene…

Sada se pitam, gde da te tražim?
Kroz gradsku džunglu
kuda da krenem?
Kako da razgrnem naslage laži?

Predamnom ulice obalu mrače
i niču sive, sumorne stene.
Bezbojne, kuća do kuće plače.

Ljudi su prhnuli u carstvo sene.

Možda je bolje da negde stanem
da nam se ne bi razišli puti?
Grad mi sivilom razjeda dane
al' još se ringišpil u meni vrti.

A možda i nije važno da l' stojim,
hodam il' trčim po sivoj javi…
dokle god u dnu džepova brojim
još zrna peska
što se plavi…

Uz plavet osećam lahor i vidim
tvoj lik kroz osmeh,
suzu il' šalu.

I znam:
naći ćemo se kraj neke hridi,
možda već sutra,
na našem žalu.

Dragana Konstantinović
 
POMEN JEDNOM MOSTU

Mostovi se prave da spajaju ljude
i ti si svoj pos'o obavljao smerno,
živeo si usred naše rodne grude
i čuvao svakog od nas neizmerno.

Ponosna sam bila na lukove tvoje
i volela svaki kamen tvoga tela
dok su njima lile kolone da spoje
jedan deo sa tlom onog drugog dela.

Reka ispod tebe brojila je leta
i delila s tobom lepote i muke,
a ja bih svaki put kad tobom prošetam
dotakla ogradu da ti pipnem ruke.

Rasla sam sa tobom, učila od tebe
i od reke što je ispod večno tekla,
pa sam te na kraju upila u sebe
da sacuvam sve to što sam do tad stekla.

Jednog dana rekom potekla je zloba
koju su nanele neke davne kiše,
jača i od tebe i od kraja oba
pa ti se lukovi na dva polomiše.

Plakala sam nemo i jos uvek plačem
što su te ubili u jeku mladosti,
što zlo postalo je od ljubavi jače,
što si post'o žrtva zlobe i pakosti.

Jednog dana neki nov most će da svane
odmah pored mesta gde si slavno pao
pa će da nastavi da spaja dve strane -
nastaviće tamo gde si nam ti stao.

I to valjda tako i treba da bude,
dobro je da puno svud mostova ima,
mostovi i treba da spajaju ljude,
a ljudi da žive sa svim mostovima.

Ipak, ja sam tužna što te nema više
i što sada gledam samo tvoje seni,
al' pamtim tvoj nauk pa ne dam da kiše
ubiju i taj moj most što je jos u meni.

Dragana Konstantinović
 
VESTI

Čitam neke vesti, sve pisano jasno,
sve je tol'ko dobro da boljega nije,
pa se pitam ako je sve tako krasno,
zašto mi drug piše iz Australije?

Čitam neke vesti, sve je tako fino,
kako sunce sija, kako cveće cveta,
pa se pitam što mi brat ode sa sinom
čak na Novi Zeland, s one strane sveta?

Čitam neke vesti, sve pisano lepo,
kako neki ljudi bolji život grade,
pa se pitam kom sam verovala slepo
i što ja sad pišem pesme iz Kanade?

Dragana Konstantinović
 
MOJA ZEMLJA

Učili su me kako da volim
svaki krajičak te zemlje moje,
da sam njen deo i da postojim
kroz njene zvuke, mirise, boje.

I volela sam nebo i ptice
i hladovinu u Bulevaru,
ulične tezge, tramvajske žice,
školice dečje na trotoaru.

I boje duge nad mokrim gradom,
i gradsku buku, i huk sirena,
dvorište moje s debelim hladom
i hrpom dragih mi uspomena.

I sunčan dan i pokislo veče,
putovanja u prašnjavom vozu,
miris kestenja kada se peče,
knjige što gaje rimu i prozu.

I svako polje, livadu, šumu,
i sve planine, vrleti, stene,
i svaku štraftu na svakom drumu,
i sve, sve drugo tu oko mene.

Tek kad odleteh negde daleko
gde sunce pada kad tamo rudi,
shvatih da nije nešto već neko
što čini zemlju - da su to ljudi!

Sad je već nemir u meni sveo,
ostaše samo još uspomene...
Ja više nisam te zemlje deo,
sad je ta zemlja deo mene.

Dragana Konstantinović
 
ZAŠTO

Kroz žamor ispraznih priča
poneka reč me zapeče.
Iz senke nehajnog osmeha
tvoj pogled nemušto bode.
Osećam, gasi se bliskost,
svežina donosi veče...
Uz pljusak poslednjih podsmeha
prijateljstvo nam ode...

Da li je moglo drugačije?
Da li je sve moglo bolje?
Uzdah ponesen sećanjem
proteklo trajanje broji...
Za sve je potrebno hrabrosti
i samo po tračak volje...
Sva su iskustva dragocena
al' zbog njih ne postojim.

Kroz tamu koja se spušta
gase se poslednja lutanja.
Više i ne pitam zašto,
to nije pravo pitanje...
Obavijena slutnjom
prihvatam naša ćutanja
i svaka nova misao
donosi novo svitanje.

Dragana Konstantinović
 
PRVA LJUBAV

Nemoj da mi uputiš više
nijedan pogled,
čak i ako bi smeo.
Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše
i tiho, nečujno urezuje tvoje ime
u neke moje još nerođene rime
žute i plave boje,
a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.
Ne budi moje orkane snene
da se neki ne zakovitla iz pene,
ponašaj se i dalje kao da ne postojim, i kao što si do sada umeo
nastavi da gledaš kroz mene
u nedogled
iako tu ispred tebe stojim.

Nemoj uopšte da me gledaš,
zaboravi me.
Potroši svoje poglede na one druge, na one što znaju da se kikoću,
da od svega naprave važnu temu,
na one izgubljene u beskraju
što ne znaju za samoću,
na one što se trude
da uvek nose šminku,
na one kojih se sve tiče
a tako malo znaju...
Gledaj njih,
zaboravi mene, klinku,
ja nisam takva niti takva mogu da budem,
ja sam iz neke potpuno druge priče.
Nemoj da mi uputiš više
nijedan osmeh.
Jedan je dosta.
Pomisliću da u tom novom još nešto piše
i bojim se, izazvaću podsmeh
kod onih kojih se sve tiče...
U meni se rodi i osta
želja koja klija i raste,
i izvija se i trudi
da izleti u nebo
i nemoguće preraste.
I zato nemoj, nemoj nikada više da mi pokloniš nijednog smeška.
Zamisli da me nema,
da ne postojim, tako je bolje. Moram to da te molim jer se bojim,
strašno se bojim
da je tvoj osmeh samo greška.

Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
i petoj, i sedmoj,
pokloni ga onima koje će znati da ga vrate, onima koje ne vole čekanje,
kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
odmah, bez razmišljanja,
a da ga prime još manje.
Pokloni ga njima, meni nemoj,
jer moj osmeh predugo sanja dok ne ugleda svitanje,
predugo čezne da izleti,
predugo plete šarene duge,
predugo trepti dok ne sine,
a za sve to vreme
moje usne su neme.
Zato me zaboravi
jer ja nisam kao te druge,
ja sam iz neke sasvim druge šeme.
Nemoj da mi uputiš više
nijednu reč,
čak i ako to želiš.
Sve reči mogu da imaju i drugo lice,
i šta ako ti to prekasno shvatiš
i poželiš da ih vratiš
i pričuvaš za neku drugu zgodu
kad vidiš šta u mojim očima piše,
pa se sneveseliš,
a već je kasno, već si ih pustio da odu?
Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više,
bojim se da će i moje reči da poteku
izazvane tvojim
pa će da se sliju u moćnu reku
i da teku i teku...
Tako se bojim
da će iz mene bujica da provali,
da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku
da iskažem sve što smo do sad odćutali.

Neka tvoje reči odu na tamo neke
očima blizu
a mislima daleke, na one što imaju raspletene kose,
što uvek slušaju ali retko čuju, na one što se oblače u Rimu i Parizu,
na one kojima je važno šta će da obuku
i šta će da nose,
na one što se stalno utrkuju...
Na mene ne bacaj reči,
zamisli da ne postojim,
jer ja se bojim, strašno se bojim
da neće ništa da me spreči
jednom kad moja bujica krene,
kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene
koje nam dele sreću i tuge.
Zato te molim, najlepše molim,
zaboravi mene,
ja sam jaka i sve ću moći da prebolim
jer ja nisam i nikad neću
biti kao te neke druge.

I nemoj, nikada nemoj da me tražiš,
čak i ako se osmeliš
pa to poželiš,
čak i ako se na to odvažiš.

Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona,
jedina prava samo za tebe,
ona jedna od miliona
koja ti pruža more tišine
i svu silinu uragana
u istom trenu.

Ne, nemoj da me tražiš,
pusti me da sama svoje dane brojim
dok postojim,
dokle god trajem nekih dana,
dokle god moje vreme curi.
Nedaj da ti misli na tu stranu skrenu,
nipošto nedaj.

Ja se neizvesnosti više ne bojim
ali bih radije da požurim
i da se sakrijem u uspomenu.

Potraži one neke druge

koje su svikle
da nose štikle,
koje samo sa debelim slojem šminke postoje,
koje još uvek ispredaju prazne priče,
koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju,
koje nose samo uzdužne pruge
jer im samo takve dobro stoje,
koje ne pričaju nego se dovikuju...
Mene nemoj,
mene ne traži
jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
samo neizrecivo malo parče istine u laži,
i nestalna kao morska pena
od koje sam sačinjena.

Bojim se, strašno se bojim
ako me nađeš
da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
istom silinom,
istom žestinom,
i da ću početi da postojim,
stvarno postojim
od tada pa sve do svog kraja.

Probudićeš moje orkane
i bujice i reke,
moji snovi će da dobiju lice
i da ostvare želje daleke.
Ali, šta je sve to?
Sve će to jednom morati da stane
jer kad tad stane sve što jednom krene,
jer kratak je ovaj ljudski vek
i prolazan poput lepote maja.
A ako me ne nađeš,
ako me nikada ne nađeš,
ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
odavde pa do večnosti, zauvek,
bez početka i bez kraja.

Dragana Konstantinović
 

Back
Top