Dragan Jovanović Danilov

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Dragan Jovanović Danilov (Požega, 1960), pesnik, romansijer, esejista, likovni kritičar.
Studirao je na Pravnom i Filozofskom fakultetu u Beogradu na grupi za istoriju umetnosti.
Knjige pesama: Euharistija (1990), Enigme noći (1991), Pentagram srca (1992), Kuća Bahove muzike (1993), Živi pergament (1994), Evropa pod snegom (1995), Pantokr(e)ator (1997), Glava harfe (s Divnom Vuksanović, 1998), Alkoholi s juga (1999), Koncert za nikog (2001), Homer predgrađa (2003), Gnezdo nad ponorom (2005), Memoari peska (2008) i Moja tačna priviđenja (2010).
Romani: Almanah peščanih dina (1996), Ikonostas na kraju sveta (1998) i Otac ledenih brda (2009).
Knjiga autopoetičkih eseja: Srce okeana (1999).
Jedan je od najprevođenijih savremenih srpskih pesnika. Knjige pesama prevedene su mu na engleski, francuski, nemački, italijanski, grčki, bugarski, slovački i makedonski jezik. Zastupljen je u antologiji New european poets (Graywolf Press, Saint Paul, Minnesota, 2008). Učestvovao je na brojnim međunarodnim pesničkim festivalima. Održao je više samostalnih književnih večeri i čitanja poezije u Francuskoj.
Roman Ikonostas na kraju sveta objavljen je na mađarskom jeziku 2006. godine.
Književne nagrade: „Brankova“, „Zmajeva“, „Branko Miljković“, „Meša Selimović“, Vitalova nagrada „Zlatni suncokret“, „Oskar Davičo“, Nagrada Srpske akademije nauka i umetnosti iz Fonda „Branko Ćopić“, „Prosvetina“, „Stevan Pešić“, „Risto Ratković“, „Jefimijin vez“, „Pesma nad pesmama“ i „Zlatni prsten despota Stefana Lazarevića“.
Međunarodne književne nagrade: „Pro creation“ i „Velika bazjaška povelja“.
Autor je monografije o slikaru Vasiliju Dolovačkom. Napisao je preko dve stotine tekstova za kataloge likovnih izložbi. Danilovljeve autorske izložbe Metafizika crteža i Mediteranska ozarenja održane su u Modernoj galeriji u Valjevu 1999. i u galeriji Doma kulture u Čačku 2002. godine.
Otac je kćeri Izabele i Sofije.
U izdanju Arhipelaga objavljena je Danilovljev roman Otac ledenih brda (2009) i knjiga pesama Moja tačna priviđenja (2010).
Živi u Požegi.
k-danilov.jpg
 
MOJE GNEZDO

Ko poznaje ovaj blistavi mir, taj je zasigurno
upućen u ozbiljan filozofski jezik prvih
radosti deteta; ovde dolazim kada želim da budem
sam; u mrzlo jutro nabasao sam na milu vodenu
buku; vetar je blago hujio kroz jele, stresao sa
zimzelena suv sneg, spremao se da podigne optužbe.
Svetlucahu preko rubova kamenja krhke kaskade,
a kad bi pastrmka blesnula u plićaku i moje bi
telo zadrhtalo kao životinja pogođena strelom.
Kako mi je samo bliska ta neuhvatljiva devojčura
iz svetlucavih matica; jednako kao i nemi svet
pod ledom što se, u slepom lebdenju, još nije
rasplamsao u život; i kako mi bejahu odvratni
debeli, masni pacovi što istrčavali su iz vrbaka
i naplavljenog drvlja; nije da nisam pomislio,
ljigave beštije, da li Tvorac peva i u vašem obliku?
Ono što sada želim je da napustite ovu peščanu
dragu gde voda uvlači svoje slatke jezike
u pukotine stena, tiho, bez šuma;
bliska mi je ta mirna radost, nalik dahu deteta.
Došao sam ovamo kraj šljunkovite obale, da uz legla
malih ptica i grane utonule u mulj ćutim kao u
negdašnjem okrilju; da objavim svetu -
sad više ništa ne želim i zato sam smiren.
 
Nedeljom po podne
duša je fascinantan fašist



Nedeljom po podne, duša je fascinantan fašist.
Golem je posrkao moje gondole od svile
i paučine, a vesla hitnuo u usta delfina.
Okićene jelke, daleko u brdima, osamljene su.
Prozori su smrznuta ogledala pod koja mi
dolaze irvasi. Hladno je u sobama u kojima
nikom nisam sin. Na praznom parkiralištu
devojčice igraju školice. Njine butinice su
prvi sneg. Pisati rečenice kao što ona baka
tamo preko puta zaliva svoje muškatle
u saksijama, kao što vrata cvile na svojim
šarkama, kao što svicu zasija trbuščić, tako.
Izabela, potrošio sam onaj parfem koji si mi
zimus kupila. Više ni na šta ne miriše ovaj dan
koji me truje plačem beba. Onoliko koliko je
detinjeg plača, toliko je nevinih lobanja pod zemljom.
Pod Kremljom. Da mi je na kolima punim
sena da zaspim. U tvojim ustima da zanemim
krikom od sedam milja. Ja svoje bogove čuvam
u cipelama. Cipele su karma arhanđela koji
još nisu prohodali.
 
Živeti u malim gradovima


I onda sam čuo tiho pucketanje,
nešto slično kao kad majka izjutra
prži krofne, dabome, kišne kapi
što šljiskaju po oknu, po mom licu.
Uistinu, šta raditi u ovom gradu u
tri sata po podne? Možda udisati miris
borovih iglica, ispijati dobrotu jogurta,
ili recimo ljubiti mladeže na nečijoj
dojci, toploj od stida. Baciti sidro
u nežnost svih sekundi, u dane bez ptica
na ogledalima i, svakako, u mak zarobljen
u profilima žena. U sumrak napisati pesmu
o dečaku koji svira violinu na malom
groblju, lepom kao uspavanka. Jeste,
kako preživeti u ovom gradu kad devojčice
igraju školice i smeše mi se iz jednog
sveta koga ne mogu da dodirnem, cvetovi
iz parka šire mirise u mom umu, a oblaci
brzo promiču. Gotova je berba, obrani su
vinogradi smisla. Slepi miševi koji me
nadleću su crni, čipkani brushalteri
*****. Kad preminu jeleni, sumrak je
ionako već tu - smeši se svojoj sreći.
 
Noć uplakane biblioteke


Ne ostaje ništa drugo do kajanja zbog onoga
što sam napisao. Sazrevam sporo sa oblicima
podarenim stvarima i donosim plodove u kasnu
jesen. Svetac sam onoliko koliko to ne želim
da budem. Bejah žica violončela. Leteo sam
kao vilin konjic iznad svetlucave vode.
Privijao sam se uz knjige pesnika, kao uz skut
majčin. Nema tog bića u kome nisam bio.
I hladni okean je moja biblioteka i krčma
na lošem glasu, gde sevne oštrica noža.
Od zečića što noću pretrči ispred farova
automobila i izgubi se u šumi kao neugašena
želja - i od njega sam učio; i od ribe što
zasvetluca okrećući se u brzacima na bok.
I od tvog glasa, nalik na plamen sveće.
Ne zaboravljam bašte, vlažne i raščupane od
vetra. Jutra bogata pustoši, kad se iz neke
tamne škrtosti stane širiti svet u kome niko
nigde ne stiže. Granica između nas je nevidljiva.
U izvesnom smislu i neprijatelji moji meni su
dragi i ja se za njih molim ne bih li održao ovu
napornu ravnotežu. Ne postoji ram koji može
uokviriti ovo platno. Tamo gde prebiva nemir
deteta i gde svetluca ono neizgovoreno, tamo je,
moguće, moja biblioteka. Tek neiskazana radost
ima prste u kojima se iskušavaju krila. Ti, koji
sve stvari činiš mogućim, kao neko malo pseto
uzmi me u naručje! Ogrej me u ovim danima
okovanim ledom i učini da svaka moja reč bude
jedino moguća.
 
Sasušeni starci i starice
koje je zahvatila neumitna jesen,
još uvek zaljubljeni bračni parovi iz
prohladnih severnih zemalja, drže se
za koščate ruke i obilaze Beograd.
Nesumnjivo, pošteno su odradili svoj
radni vek, već su izživeli svoje živote,
godine su brzo prošle i sve što će im se
u danima koji slede dogoditi, čist je dar.
Dokoni, verovatno bogati, a možda i
pobožni, sa iznenađujućim ponosom
idu s jedne destinacije na drugu,
a ja se ne mogu oteti utisku da oni zapravo
ne idu nikuda. Obasjani prolećnim suncem,
žure se da snime sve znamenitosti grada.
Vide ono što gledaju, gledaju ono što ne vide.
Ništa za njih nije tako dovoljno nezanimljivo
da se ne bi moglo posetiti i fotografisati.
Smirene iznutra, potpuno neuzrujane,
onako mušmulasto-zgužvanih lica,
zamišljam te postarije evropske bračne parove
pred Keopsovom piramidom i grobnicama
što otimaju čoveka od prolaznosti.
Ti ljudi očigledno znaju svoju meru i kao
graditelji iz faraonskih vremena zasigurno
nisu gradili ono što nisu mogli dovršiti.
Dok mi, odlazeći prema Kalemegdanu,
lagano izlaze iz vidokruga, svraćam pogled
na jedan drugi beogradski prizor: napokon,
kraj fontane tu su i nezasitni golubovi –
uz klepet krila otimaju se o mrvice.
Mali, pernati zlikovci ne mogu znati da su im
te mrvice ostavili zaljubljeni bračni parovi
iz prohladnih severnih zemalja, što nastavljaju
da žive u tužnoj pesmi koju sam napisao
u ovaj zimski sumrak, neraspoložen,
depresivan, sklon samoubistvu.
 
Davno izgovorene reči



Ne govorim rečima već ćutanjem
za koje mi je potreban odjek.

Ogledalo je moj sagovornik
zastrašujuće ćutljiv, a moja obaveštenost
toliko savršena da odmah zaboravljam
šta se maločas dogodilo i koja je rečenica
napustila moja usta.

Ali, naše se davno izgovorene reči
nama vraćaju iz dubokih klanaca,
sa planinskih vrhova prekrivenih snegom,
iz predela koji su postali nenastanjivi
i, dabome, iz šumnog gradskog vrenja,
užasnute saznanjem da još uvek postojimo
u nekom kutku grada.

Naše nas davno izgovorene reči posećuju
svake noći, izranjajući iz tamnih bezdana,
hoteći da nas venčaju sa nama samima.

Ali mi ne možemo čuti ono što smo izrekli,
niti znati zašto smo još uvek ovde kraj zavese
koju na poluotvorenom prozoru vetar povija,
donoseći lišće na kome nikada nećemo
napisati svete knjige.
 
Dubina

Sve počinje dubinom,
tim postojanim naličjem sveta,
magnetom što odbija sunčevo zlato.

Već u ovom životu, dubina je
naše duše stvorila za sebe.

Jesmo duboka bića: skrivamo se
ispod kože, ispod maski, ispod
reči koje smo izgovorili,
ili prećutali.

Jezik je voda skupljena iza masivne
brane za elektranu – svakodnevno
ronim u toj vodi; kad vazduh postane
ređi, odatle odlazim, još više ranjen,
tamo gde već jesam.

Ako se zemlja zatrese, to zapravo
ja sanjam u bezdanu gde sam nemi očaj
sakrio od drugih i od sebe.

Moje je boravište u dubini, tamo gde
se bol može osetiti samo kroz jezik.
Iz tog tamnog rečnika u kome se
ne vidi ništa, osećam još jedino
toplinu tvog pogleda koji se
seli u govor.
 
Kad velike duše odlaze

Ovaj dan slepo pokušava da izađe iz svoje
teskobe, iz oblika koji mu je dat.
Ovo ćutanje razapinje.
Kao vetar koji najednom promeni pravac,
dolazi vreme u kome više neće biti moguće
izmeriti nadu; jer velike duše će otići,
a na drugom kraju sveta neće se roditi nove.

Kad velike duše odlaze to je kao kad
u gustoj šumi padaju oborena stabla;
mogao bi ovo biti kraj sveta, pomislio bi,
jer njihov izdisaj prouzrokuje lavine i odrone.
Duše koje su nas grejale i koje smo voleli,
gde sad obitavaju? Kad bi nas na trenutak
mogle posetiti, znam da bi naša lica pokrila
sablasnim pismima od neizgovorenih reči.

Kad velike duše umiru, one onda huje kroz nas,
kao vetar – tako se sa nama opraštaju, a mi im
ne možemo kazati ko smo dok ne otvorimo srca
u gluvu noć u kojoj se šumor lišća pretače
u hučanje koga čak ni mrtvi ne poznaju.
Kada odu velike duše, kada se kao talas
vrate moru i sve tmine nama rasvetle,
lišće će zatreperiti i izgovoriti reči
koje se ne zaboravljaju; i obistiniće se sve.

Jer, laž je da mrtva usta ne govore: mrtvi
ne prestaju da pripovedaju i sami sebe ekshumiraju –
na ovoj litici gde vetar povija borove nadnete
nad ponorom, čujem njihove glasove.
Oni će nas izmeriti svojim pamćenjem
i vratiti razložnom odgovoru.
Pahulje će vejati odozgo zato da imenuju
šta je belo a šta ne; sa izrečenom kaznom
svitanje će nas izmiriti, a mi ćemo sačekati
svemoćni dan da nastavi priču bez topline.
 
Čuvar beležnice

I ova će beležnica jednom postati arhiv
peščanih dina, dnevnik umnoženih hlebova.
I ovo telo napušten rudnik nastanjen
noćnim pticama, nečujnim i tamnim kao voda.
Ovaj mali, okrugli grad biće bez mene
i klupa u parku gde sam kao dečak čitao Remboa.
Tvoj dlan lagašan kao vrapčić, mirisi
što luduju u krošnji jorgovana –
sve će to ostati bez mene, jednom.
Moja duboka soba i antikvarnica u kojoj
sam danima prekopavao po starim knjigama.
I ova lampa pod kojom sam čitao kao monah,
nekoj će drugoj duši osvetljavati stranice knjige.
Kao sova u svojoj duplji, prodavac će i dalje
čamiti u kiosku gde sam kupovao novine.
Penzioneri će slagati domine ispred
sodadžijske radnje, iz golubarnika će se
dizati letači, a ja ću nastaviti
da kucam u srcima mojih kćeri, hodaću
svetom njihovim savršenim telima i gledati
velike gradove njihovim vidom,
pod budnim okom nekog uplakanog svedoka.
U plaču, duša, gošća u stihiji, pretvara se
u lestvice što vode ka nebu.
U ovom pustom predelu, zora je već tako
stara; gavrani dole na ledini ispod mog
prozora, to znaju – oni su jak, crn narod
koji još nije potrošio svoju povest.
Vratio sam se iz praha, bogatiji za
još jednu odiseju odustajanja.
Kasarna je prazna, a neki glas vrši prozivku
 
POSLEDNJI OD ELEGIČARA

Počinjem pesmu tamo gde bi je neki pesnik
možda završio – zaključak je polazna tačka.
Prerano sazreli arheolog, vilin konjic,
ne čini nikakav poseban napor da nas u svojoj
izaslaničkoj misiji uveri da ništa nije teže
od praznine, da je svet čist i da prljavština
ne postoji; vidim ga, pristojnog i temeljnog
u lebdenju nad čitavom evropskom mišlju posle
Grka – kako samo što ne izgubi ravnotežu nad tim
strmoglavim ambisom, poslednji od elegičara?
Neizlečivost je iznova još jednom utemeljena.
Ono što želim je da živi duže od mene.
Kao kurjak uhvaćen u zamci, grizem ranjenu nogu.
Kad bi i mene nosila laka krilca nekog anđela
koga ne umem da imenujem; želja da budem negde
drugde razdražuje me nadnetog nad vlastitom
prazninom koju prva jutarnja svetlost ne tumači,
već je samo čini vidljivom.
 
Zovem se Apaurin.
Juče sam se zvao Spokojstvo,
ali, danas sam, naprosto, Apaurin,
crno na belom, eto tako stoje stvari,
dotle sam dogurao.

Vrtoglavica je gondola
na kojoj sam doplovio do tebe,
devojčice podbulih očiju,
što si ostavljena i osamljena
na svojoj mansardi kao flauta.

Slobodno mi se podaj, draga moja,
poveri mi svoj pakao,
isplači tišinu svog nemog filma —
kako je dobro što postojim
na ovom svetu, na tvom spiralnom
jeziku, na sedmom nebu, u tužnom
klupku uzroka i posledica.

Jednostavno, mi živimo u životu,
u nevečnosti. Nema tu neke velike
mudrosti. Nema tu ničeg za epopeju.
 
ČAŠA VINA NA STOLU

Ova slučajna prolaznica
našminkana kao u doba faraona,
čini da shvatim da svet nije
onakav kakav je do maločas bio.

Ti si, moguće, ta prolaznica
i ja te posmatram kao kakvu lepu oluju.

Sve što mi želiš poveriti,
poveri mi golih dojki, pred ovom
čašom vina na stolu.

Glas je utočište kao ni jedno drugo.
Dokaz da su iz tvog tela isplovili
brodovi.

U tmini jasnije čujem kako huči
talas na ulici, dok mir je
na pučini morskoj.

Sa tobom, vino obnavlja ozarenost svetom.
Onostrani svet, to je zapravo ovaj svet.
To smo mi i ova čaša vina na stolu.
 
O MOĆI PREĆUTKIVANJA

O, sve sam pokušao
da me pronađe poruka u boci.
Ti, prelepa, nepoznata ženo
s kojom razmenih tako vrtoglavo spor
pogled dok prolazih Knez Mihailovom
ulicom, jesmo li mi doista jedan hleb
zamešan rukom neke nepoznate svetlosti?
Ti, pokretna mnogolikosti što si bar
na trenutak razvedrila moj pogled na istoriju,
oprosti mi za tako dug pogled, jer oprostiću
i ja tebi — dabome, oboje smo neopozivo u pravu
izgladnelo, malo pseto željno nežnosti —
ne, nisam ja tebe video, ni ti mene videla nisi,
ništa se zapravo nije dogodilo, ovaj svet je
izvorište opakih glasina i zato je najpoštenije
da u poniznosti svako krene svojoj kući.
 
Gavran i ja

Tog gavrana na ledini,
ja sam tu smestio.

Ja sam ga ukadrirao,
naslikao i nahranio
svojim pamćenjem.

Zauzvrat, on mene greje
sunčanim telom.

Hrabri me da opišem
rečima svet koji mene
opisuje iznutra.

Lako je gavranu –
harizmatičan upravo zato
što se ne trudi da to postane,
on ne mora pisati.

Tako savršenom, njemu je
dovoljno da mene posmatra
kako pišem.
 
IMAŠ LI I TI NEKOG KOME ĆEŠ SE ISPOVEDITI?

Nikada nisam posumnjao u to da je mučno
biti Bog. Jer, ma koliko bio obožavan i slavljen
Očenašima, ma koliko hvaljen da si jedini
prijatelj i sklonište od oluje na pomolu, mislim da je
nepregledna Tvoja osama, Sveznajući.

Zato bih Te rado video neuljuđenog i neobrijanog
kako navijaš na kakvoj fudbalskoj utakmici.
Ili zavaljenog na letnjoj terasi, s hladnim pivom
nadohvat. A zatim, kako mokriš u smrdljivom
staničnom nužniku. Ili prkosiš moćnicima na vlasti
i njihovim podrepašima.

Zašto bar jednom ne budeš neposlušno dete koje će
ućutkati šibom? Što ne siđeš među ljudsko stado
da osetiš kako život boli? Da vidiš kako izgleda
biti bačen na kolena. Da budeš ophrvan tugom
kada ti dete ima vrućicu, da zaplačeš kada ti
umre otac.

Voleo bih da vidim Tvoje oči pogođene ljubavnom
zaslepljenošću i da danas, kada više niko nije siguran
da živi u Tvom vrtu, pogledaš na mene kao da si
ljudsko biće.

Ti, manji od sebe, a veći od ničeg, zasigurno si bio
pijan kada si stvarao ovakav svet!
Kako bi bilo da Ti budeš dete Ljudsko kao što smo mi
deca Božja? Da mi od Tebe, a ne Ti od nas otklanjamo
želje nerazumne. Da se mi, ljudi, kajemo što smo Tebe
stvorili, i da na Tvoju glavu pošaljemo Potop, iako dobro
znamo da neće više biti Potopa da nam ispripoveda
jednu dugu priču.

Ili, recimo, kako bi bilo da mi budemo sabrani iznutra,
a Ti uskomešan, poremećen i zamršen? Da Ti prvo
poslušaš nas, a potom sebe? Da makar jedan minut živiš
po nama kao što se mi trudimo da bivamo po Tebi?
Da se Ti držiš naših zapovesti, a ne mi Tvojih?
Da se Ti temeljiš u nama i da se iz sopstvene volje
uspneš do volje Čovečije?

Ti, Oče, što pereš ruke u oblacima i krepiš nas rečju svojom
u nadi da će duše naše zasijati, imaš li i Ti nekog kome ćeš se
ispovediti? Da li je sve izvan Tebe nezakonito? Zar ti više
nije dozlogrdilo da budeš gore, tako sveznajući i nadmoćan
nad svima nama? Mudar i nedostupan u hladnoj praznini?
I hoćeš li deci koju si oslepeo za Ovaj svet vratiti vid
na Onom svetu? Jer oni su sad nevini prah, ništa, a opet,
ona ti mašu iz svog svetilišta.

( Iz knjige " Kad nevine duse odlaze",
deo poeme izvedene u Sumaricama 21.10.2012.,
stihove kazivao Sergej Trifunovic. )
 
„Talasi beogradskog mora” iz aktuelne perspektive ima poseban prizvuk?


- Za mene je naslov knjige izazov, putokaz i jasna indikacija čitaocu. Talasi su ključni simbol u mom romanu. Talasi i voda uopšte. Peđa Milosavljević je Beograd video kao grad na moru. Voda kao naša najdublja postojbina svojim odblescima sve udvostručuje i uvlači nas u onirički svet. Voda može biti destruktivna sila koja, kao i greh, odražava sebe i pokazuje ono što jeste. Naš narod poklopilo je ovih dana nasilje vode. Ja, naravno, ne pišem o takvoj vodi, vodi ništavila i prokletstva, već prizivam talase pročišćenja. Nije mi blisko sporo, pešačko pripovedanje o zbivanjima. Volim okretnu prozu, da se u romanu oseti talasanje i zapljuskivanje rečenica.
 

Back
Top