Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.037
@Arsphiltron:
Nikada nisam razumela metafizičku podvojenost duše i tela, iako sam se silno trudila da shvatim šta je Dekart hteo da kaže; čitala sam njegovu bajku o dualizmu ljudske prirode, ali, izgleda, nisam bila dobro obradila podatke. S polu-gnušanjem sam odbacila Dekartovu misao o tome da su duša i telo dve nezavisne supstancije, i da je čovek samo stanište za ta dva ravnopravna i autonomna entiteta.
Ali skoro sam ponovo čitala čika Dekarta i shvatila šta je pisac hteo da kaže. I evo, sad moram da se ponovim kao papagaj, tj. samu sebe plagiram s nekog drugog posta:
telo, ta pohotna, čulna tvorevina, stalno opseda naizgled slabiju dušu, muči je i kinji lažima – ukratko, stalno je šikanira, ucenjujući je ovim ili onim da će laži ozvaničiti kao istinu – a duša, tako trpeljiva i tolerantna, zapravo se, poput parazita, održava uz pomoć iskustva kojeg isisava iz tela. Ljudi osećaju da imaju mozak, srce, bubrege, uši, nos, usta (i još ponešto) ali ne i dušu. Samo povremeno im se, od one knedle u grlu, učini da je duša, ali kako je to jedan prilično efemeran trenutak, brzo zaborave na nju.
Telo ne može bez duše, duša ne može bez tela. A oboje su stalni pobunjenici. Izlazi da je uvek deo nas žrtvovan ili potlačen. Dakle, govorimo o prožimanju, tj. dijalektici, što je upravo identično onome što si rekao o svakodnevnom smenjivanju naših brojnih Ja. Jašta, slažem se: imamo više Ja, i oni reaguju i bune se na spoljne nadražaje.
Zigi je bio Zigi… I njegova škola nije se još uvek raspršila u Stardust; još uvek se smatra revolucionarnom u oblasti analize čovekove psihe. Pa je posle njega došao Mambo Vudu Jung, sa svojom SF-šamanskom teorijom o svesnom, dinamici nesvesnog, kolektivnom nesvesnom, Senkama…itd.itd. Ali je rekao nešto vrlo fino - čovek je kompleksno biće: seksualno i religijsko, nagonsko i duhovno, nesvesno i svesno, iracionalno, ali i racionalno.
Naša priroda nije dualistička, nego polifonijska.
Nikada nisam razumela metafizičku podvojenost duše i tela, iako sam se silno trudila da shvatim šta je Dekart hteo da kaže; čitala sam njegovu bajku o dualizmu ljudske prirode, ali, izgleda, nisam bila dobro obradila podatke. S polu-gnušanjem sam odbacila Dekartovu misao o tome da su duša i telo dve nezavisne supstancije, i da je čovek samo stanište za ta dva ravnopravna i autonomna entiteta.
Ali skoro sam ponovo čitala čika Dekarta i shvatila šta je pisac hteo da kaže. I evo, sad moram da se ponovim kao papagaj, tj. samu sebe plagiram s nekog drugog posta:
telo, ta pohotna, čulna tvorevina, stalno opseda naizgled slabiju dušu, muči je i kinji lažima – ukratko, stalno je šikanira, ucenjujući je ovim ili onim da će laži ozvaničiti kao istinu – a duša, tako trpeljiva i tolerantna, zapravo se, poput parazita, održava uz pomoć iskustva kojeg isisava iz tela. Ljudi osećaju da imaju mozak, srce, bubrege, uši, nos, usta (i još ponešto) ali ne i dušu. Samo povremeno im se, od one knedle u grlu, učini da je duša, ali kako je to jedan prilično efemeran trenutak, brzo zaborave na nju.
Telo ne može bez duše, duša ne može bez tela. A oboje su stalni pobunjenici. Izlazi da je uvek deo nas žrtvovan ili potlačen. Dakle, govorimo o prožimanju, tj. dijalektici, što je upravo identično onome što si rekao o svakodnevnom smenjivanju naših brojnih Ja. Jašta, slažem se: imamo više Ja, i oni reaguju i bune se na spoljne nadražaje.
Zigi je bio Zigi… I njegova škola nije se još uvek raspršila u Stardust; još uvek se smatra revolucionarnom u oblasti analize čovekove psihe. Pa je posle njega došao Mambo Vudu Jung, sa svojom SF-šamanskom teorijom o svesnom, dinamici nesvesnog, kolektivnom nesvesnom, Senkama…itd.itd. Ali je rekao nešto vrlo fino - čovek je kompleksno biće: seksualno i religijsko, nagonsko i duhovno, nesvesno i svesno, iracionalno, ali i racionalno.
Naša priroda nije dualistička, nego polifonijska.