U trenutku kada se oblaci nadviju nad gradom, a kapljice počnu da šapuću po krovovima, većina ljudi požuri da se skloni. Otvaraju se kišobrani, zatvaraju prozori, ulice se prazne. Ali jedan stanovnik grada ostaje — golub. On ne beži. On ostaje da dočeka kišu kao starog prijatelja.
Golub stoji na ivici krova, na grančici, na trotoaru. Njegovo perje počinje da se sjaji pod kapima koje ga polivaju. Raširi krila, lagano se trese, trlja glavu o telo, i uživa u prirodnom tušu. Za njega, kiša nije neprijatnost — ona je dar. Kupanje na kiši je ritual, instinkt, ali i trenutak čiste radosti.
Golubovi se kupaju da bi očistili svoje perje od prašine, parazita i ostataka hrane. Kiša im pomaže da to urade bez potrebe za lokvom ili fontanom. Njihovo perje mora biti čisto da bi zadržalo izolaciju i omogućilo efikasno letenje. Kupanje na kiši je praktično, ali i prijatno, kapljice hlade telo, a pokreti kupanja aktiviraju mišiće i podstiču cirkulaciju.
Golubovi se često kupaju zajedno. Kada kiša počne, možeš videti više njih kako stoje u nizu, mirno, kao da meditiraju. Njihovo ponašanje podseća na ples ,sinhronizovani pokreti, širenje krila, trešenje perja. U tom trenutku, grad postaje pozornica, a golubovi izvođači koji slave jednostavnost života.
U vremenu kada ljudi jure, kada se sve meri produktivnošću i efikasnošću, golub pod kišom nas podseća da postoji lepota u stajanju. U prihvatanju onoga što dolazi. U uživanju u sadašnjem trenutku. Njegovo kupanje nije samo čin čišćenja — to je čin slobode. On ne mari za raspored, za obaveze, za pogled prolaznika. On je tu, potpuno prisutan, u harmoniji sa prirodom.
Ako ikada vidiš goluba kako se kupa na kiši, zastani. Posmatraj. U tom prizoru ima više života nego u stotinama koraka koje ljudi naprave bežeći od kapljica. Golub te uči da kiša nije kraj dana — ona je početak nečeg nežnog, spontanog i iskonski lepog.