Rešimo Maca i ja, podstaknuti uspehom na CACIB-u i hvalama sa svih strana, da odvedemo Mazu na neku manju izložbu. Sledeća koja nam je bila zgodna je izložba u Staroj Pazovi.
Spremi se cela porodica naravno. Mazuljka samo prebrišem rastvorom sirćeta i lepo iščetkam. Sija se kao lampion. Nemamo mi pojma gde idemo i koliko će to da traje. Piše da se održava na fubalskom stadionu. Dobro, sedećemo na tribinama. Ponesem sendviča, sokića i vode.......ali i dalje nam je u glavi sajam, zatvoren prostor, stolice oko ringa, parking.......
Mi tamo, a ono gužva, nema Maca gde da parkira lajku. Ugura se on negde. Deca skakuću, Maza na povodcu malo zbunjena. Lavež na sve strane, ljudi i deca na sve strane. Istrčavaju deca pa pravo na povodnike. Poveli ih roditelji a ne drže dete za ruku. Ne razumem, ali nema veze, mora da meni fali neka daska u glavi kad ne shvatam.Od sedenja na tribinama ništa, jer je ring bretonaca odaljen od tribina pa ako bi sedeo ništa ne bi ni video a ni čuo. Znači, budi tu u blizini. Stolica nema, znači stoj. A inače je lepo.........mnogo pasa i mnogo ljudi. Sva sreća nije padala kiša. Prošetasmo malo i Maca stade kod ringa šarplaninaca. Gleda zaljubljeno u onu pokrupnu paščad. A jesu lepi. Bio je i razred beba......kako su slatke te pozamašne bebe. Moj muž me uhvati za ramena i okrenu od beba koje sam gledala ka slici koja mu je zarobila oko i samo reče "Pogledaj". Prolazi pored nas čovek i vodi šarplaninca. Povodac na kratko ali opušten, pas poskakuje pored njega, pogleda napred, smireno, ne obraća pažnju ni na koga. Pri svakom pokretu sve na njemu se leluja. Šapa......kao moja šaka, dlaka boje meda, očetkana, sjajna......a glava.....bože koliku glavu ima ovaj pas. Kako poskakuje u hodu, tako prebacuje težinu sa jedne na drugu zadnju nogu i izgleda kao da onolika masa vrcka. Onako velik doseže čoveku koji nije sitan skoro do struka. Hod psa je u skladu sa čovekovim hodom, prate jedan drugoga. Impozantna slika savršene sinhronizacije i obostranog razumevanja. Znam ja šta je njemu. Obožava ovu rasu, odrastao je sa takvim psom. Onda smo gledali nemačke ovčare. Bože sveti.........oni siroti ljudi trče dok im duša na nos ne izadje, pa kad baldišu zameni ih sledeći a pas trči sve vreme. Lepi jesu, zaista, ali onoliko trčanje. Nego, dodje sudija u naš ring pa nismo mogli dalje da studiramo ona dešavanja u ringu nemačkih ovčara i da pokušamo da uhvatimo logiku onog silnog trčanja.
Nisam ni zapamtila ime sudije sa CACIB-a pa tako nisam ni znala da on sudi. Kad smo ušli u ring on me prepozna, pridje, rukova se uz reči „Dobar dan gospodjo, opet se srećemo“. Fini neki čovek, jako kulturan.
Onda se 15 minuta pre početka ocenjivanja pojavio jedan odgajivač, rekoše mi da je poznat, a sa njim dodje i snimatelj, opet mi rekoše da snima valjda za neki časopis o životinjama.
Nikog od učesnika taj nije slikao nego samo ovog odgajivača i njegovu kerušu. Gledaoci van ringa maze Mazu, kako je lepa i slatka. A ona, ulizica najveća, kako ko čučne da je pomazi odmah daje šapu i trepće jer taj ili ima sendič, ili smoki.......Uvedosmo pse u ring. Radili smo sve što je sudija tražio. Mazuljak je opet bila savršena, ja sam opet bila opuštena, mada su me noge i krsta boleli od onolikog stajanja u mestu. Iskreno, Maza je bila najlepši pas a u ringu nije imala ni jednu jedinu greščicu. Onaj odgajivač je vodio kuju trobojnu (retko kod bretona), sitnu, nije nešto ni slušala ali su pobedili u rasi a mi smo dobili CAC.....pa dobro, tu titulu nismo imali...... Izadjosmo nas dve iz ringa i počeše ljudi posetioci da se skupljaju oko nas i da viču kako je Maza bolja od ove male keruše, da idemo da se žalimo, da to nije u redu. Mi ih smirujemo govoreći da to nije važno, da nama nije bitno, da mi nismo profesionalci i da nam je dovoljno ovo što već imamo u radnoj knjižici. Jedva se to nekako smiri, onom sudiji pogled se srete sa mojim, očima se izvinjava ali šta je tu je. Vratismo se kući sa gorkim ukusom u ustima. Postade nam jasno da će biti ovako na svakoj izložbi, ako ne i gore, i rešismo da ne idemo više nikud. S druge strane to je popriličan trošak, prijava, gorivo, putarina, parking, hrana, piće, izgubiš ceo dan, sediš na vlažnoj travi ili stojiš jer se uglavnom održava na fudbalskim terenima ili livadama i boga moliš da ne padne kiša ili ne počne da duva neka vetruština.Volim ja da sam napolju, ali ne i da stojim ceo dan u mestu i slušam priče o psima. Naporno, a nama nije bilo nephodno jer smo shvatili da tu ne možemo ništa postići obzirom da smo autsajderi. I tako, vratismo se kući mrtvi umorni sa odlukom da idemo samo kao posetioci
