Borba protiv nacionalnih mitova je jedna od centralnih elementa istoričara takozvane „Druge Srbije“. Nažalost i kod Druge Srbije ima istoriskih miteva, ljudi u okruženju Druge Srbije veruju u svašta i to nije dobro za utisak te grupe u Srbiji i šire. Tako imamo liberale koje veruju u famozno „pravo prve bračne noći“.[1] Pored tog mita da je tako pravo postojalo, imamo svakako i element drugog mita, ne poznavanje etničke strukture Smederevskog Sandžaka (u narodu nazvan Beogradski Pašaluk) gde su muslimansku elitu činili domaći muslimani u prvom redu muslimani srpskohrvatskog jezika (danas bi se reklo Bošnjaci) i prema jugu sve veći broj muslimanskih Albanaca. Tako je makar bila struktura pre izbijanje Prvog Srpskog Ustanka opisano od strane Vuka Karadžića ili Simeona Piščevića.[2] [3] Tako je makar svaka priča o mešanju srpskog naroda za Turcima glupost (makar posle 1699).Kakva je etnička struktura bila pre Velikog Turskog rata. (završen 1699) ja još nisam uočijo. Ali to je manje bitno jer je to vreme pre Dositeja. Zasto je vazno to znati: jer pokazuje da Dositej Obradović ne može biti nikakav advokat niti preteča (Druge Srbije).
Ugodan je kao kandidat evropskog lica Srbije jer je stvarno bio kosmopolita. Več kao mali je naučio dva jezika materni mu srpski i rumunski pošto je rodjen u bilingualnoj sredini u današnjem rumunskom delu Banata. Živeo je po celoj evropi. Pored toga je Vojvođjanin koji su po samoj prirodi Evropljani, a ostali Srbi glupi Balkanci (čak i oni Srbi koji su vekovima živeli u Habsburskoj Monarhiji kao sto su izbeglice iz Krajine). Drugo je što je živeo u svetskim metropolima, korespondirao za velikanima svoga doba. Po tome je tačno da je Dositej Obradović kosmopolita. Samo to je za pitanje njegove nacionale ideologije totalno nebitno. Poznato je da ljudi koji idu u inostranstvu tek vide i počnu da se vezuju još više za poreklo. Tamo je i mogao naučiti nove teorije u vezi nacija. Nacija nije proizvod glupih seljaka kako se to nama stalno sugeriše, nego baš građjanskih slojeva. Ta ideja je posebno u vezi da nacija odluči kako da joj se vlada, a ne više jedan kralj koji za sebe uzima od boga danu ulogu. Tu imamo dva modela nacije. Prvi model je francuski, onaj koji naši Liberali promovišu. Svi pripadnici jedne zemlje su nacija njena. Taj model ima svoje prednosti i mane. Tako su Francuzi onemogucili svojim manjinama da se nacionalno izjasne i da dobiju kao kolektiv prava manjine. Korsijanci, Bretonci i Oksitanci nisu mogli da uživaju prava nacionalne manjine. Jer se tvrdilo da kao nacija nisu ni postojali. Drugi pristup je nemački model Kulturnacije. Nemci kao narod koji je bio podeljen u dve svetske sile (Austrija i Pruska), nekoliko država srednje veličine ko sto su Bavarska, Sahsonija, Hanover i bezbroj malih državica se nisu mogli nasloniti na model Francuske jer nisu imali zajedničku državu. Utemeljač ideje Kulturnacije je Johan Gotfrid von Herder.[4] Herder je posebno video u jeziku ono šta definira naciju. To ču preuzeti Dositej i posle njega Vuk Karadžić, pa su tvrditi da su svi ljudi koji pričaju naš jezik Srbi. Tako se suprostavilo ideji da je srpska nacija vezana za pravoslavlje. Iako je to već na terenu važilo i dan danas važi. To znači osim par istoriskih primeraka nema spomen srpskog imena niti kod muslimana niti kod rimokatolika (jedan takav primer je Andrija Zmajević). U suštini se iz osmanskog milet sistema išlo u nacije. U pismu Harapliju je jasno da srpsku naciju vidi u okviru tri vere. I sad u čemu je razlika Dositejove nacionalne ideologije i one Vojislava Šešelja. Nema je. Naravno se može argumentirati da tada nacionalizam imao drugi smisao nego danas i da je možda 1804 to bilo opravdano a danas ne. Ali što onda uzeti čoveka iz 1804 kao uzora, je tek upitno.
Da i tada muslimani nisu hteli da budu Srbi najbolje pokazuje njihove akcije bilo to od srbijanskih ili bosanskih muslimana protiv Prvog Srpskog Ustanka. Pitanje ustanka je interesantno jer je Branka Prpa za izjavom kako je ustanak pun kontroverzi mogla da otvori diskusiju. Jer o isterivanju Muslimana iz Srbije u tom dobu mnogi naši istoričari. Svakako nisu bile 100 % čiste ruke srpskih ustanika. Ali interesantno svrstava Dositeja u heroje Srbije od iste Prpe.[5][6] Kako možemo imati negativnu ocenu o Karađorđu a hvaliti čoveka koji je bio njegov ministar. Niko ne bi osuđivao Hitlera a hvalio Himlera! Ili je bio opozicija u sred vlade. Karađorđe teško bi ga ostavio kao ministra da je bio protiv njega. Dositej ništa nije reko protiv isterivanje Muslimana i bio je činilac tih kontroverzi. Na kraj krajeva nažalost nije Prpa napisala knjigu u vezi Prvog Srpskog Ustanka i tako razjasnila šta za nju nije jasno i gde su kontroverzi. Isto tako bi bilo interesantno, šta istoričari Druge Srbije misle o sporazumu Rusije i Srbije koje među ostalom i delo Obradovića. Veliki zapadni evropejac uvodi Srbiju u savez za Rusijom. Gde Latinka Perović stalno iz nekog razloga vidi podjednači tadašnju Rusiju i današnju Rusiju. Kao EU za Austrijom/Austrougarskom.[7] Dositej je srpskim ustanicima omogučijo da ustanak šire prema Kosovu i da idu preko Drine. Cilj srpskih ustanika je bila Srbija za Bosnom i Crnom Gorom. Kao sto je i Obradović opevao u svom delu Vostani Serbie.[8] 1806 su Srbi imali već mir koji je obezbedio ono šta nama je doneo Drugi Srpski Ustanak. Ako hočemo da uporedimo Prvi Srpski Ustanak za ratom u Bosni onda je taj imao i svoju Srebrenicu (masakar kod Prijepolja 1809) i kao svoju godinama trajnu opsadu (Beograd 1804-1806). Do svoje smrti Dositej ništa nije video loše u tome. Svakako su gubici srpskog naroda ali najverovatnije i domačih Muslimana procentualno bili mnogo gori nego ratovi 90tih. Može se reči da je Prvi Srpski Ustanak opravdan, a rat bosanskih Srba za nezavisnost nije, šta nije istoria činjenica nego lični stav, koji je jako subjektivan.Sad se može reči Srbi su zbog Dositeja džabe ratovali 7 godina, toliko daleko ne bi išo, jer ne znam kako bi dalji tok naše istorije išlo da Turci u Prvom Srpskom Ustanku nisu pretrpili tolike gubitke. Otac srpske Druge Srbije kao Velikosrbin. Pa očigledno je da deca nisu slušali njihovog oca. Srđa Popović[9], Latinka Perović[10] i Dubravka Stojanović[11] i Đokica Jovanović[12] vide se u naslestvu Dositeja Obradovića. Ili se vide u tom smislu da podržavaju rat za ostvaranje nacionalnih interesa Srba, savez za Rusijom i centralizam, pripajanje svih srpskih krajeva (makar onih u Osmanskom Carstvu). Kao pristalica prosvećenog apsulotizma, Dositej niti je bio demokrata. Niti za bilo kakav decentralizam. Karađorđe je bio perfektni sledbenik velikih idola Dositeja Obradovića Petra Velikoga i Josifa II.
Ugodan je kao kandidat evropskog lica Srbije jer je stvarno bio kosmopolita. Več kao mali je naučio dva jezika materni mu srpski i rumunski pošto je rodjen u bilingualnoj sredini u današnjem rumunskom delu Banata. Živeo je po celoj evropi. Pored toga je Vojvođjanin koji su po samoj prirodi Evropljani, a ostali Srbi glupi Balkanci (čak i oni Srbi koji su vekovima živeli u Habsburskoj Monarhiji kao sto su izbeglice iz Krajine). Drugo je što je živeo u svetskim metropolima, korespondirao za velikanima svoga doba. Po tome je tačno da je Dositej Obradović kosmopolita. Samo to je za pitanje njegove nacionale ideologije totalno nebitno. Poznato je da ljudi koji idu u inostranstvu tek vide i počnu da se vezuju još više za poreklo. Tamo je i mogao naučiti nove teorije u vezi nacija. Nacija nije proizvod glupih seljaka kako se to nama stalno sugeriše, nego baš građjanskih slojeva. Ta ideja je posebno u vezi da nacija odluči kako da joj se vlada, a ne više jedan kralj koji za sebe uzima od boga danu ulogu. Tu imamo dva modela nacije. Prvi model je francuski, onaj koji naši Liberali promovišu. Svi pripadnici jedne zemlje su nacija njena. Taj model ima svoje prednosti i mane. Tako su Francuzi onemogucili svojim manjinama da se nacionalno izjasne i da dobiju kao kolektiv prava manjine. Korsijanci, Bretonci i Oksitanci nisu mogli da uživaju prava nacionalne manjine. Jer se tvrdilo da kao nacija nisu ni postojali. Drugi pristup je nemački model Kulturnacije. Nemci kao narod koji je bio podeljen u dve svetske sile (Austrija i Pruska), nekoliko država srednje veličine ko sto su Bavarska, Sahsonija, Hanover i bezbroj malih državica se nisu mogli nasloniti na model Francuske jer nisu imali zajedničku državu. Utemeljač ideje Kulturnacije je Johan Gotfrid von Herder.[4] Herder je posebno video u jeziku ono šta definira naciju. To ču preuzeti Dositej i posle njega Vuk Karadžić, pa su tvrditi da su svi ljudi koji pričaju naš jezik Srbi. Tako se suprostavilo ideji da je srpska nacija vezana za pravoslavlje. Iako je to već na terenu važilo i dan danas važi. To znači osim par istoriskih primeraka nema spomen srpskog imena niti kod muslimana niti kod rimokatolika (jedan takav primer je Andrija Zmajević). U suštini se iz osmanskog milet sistema išlo u nacije. U pismu Harapliju je jasno da srpsku naciju vidi u okviru tri vere. I sad u čemu je razlika Dositejove nacionalne ideologije i one Vojislava Šešelja. Nema je. Naravno se može argumentirati da tada nacionalizam imao drugi smisao nego danas i da je možda 1804 to bilo opravdano a danas ne. Ali što onda uzeti čoveka iz 1804 kao uzora, je tek upitno.
Da i tada muslimani nisu hteli da budu Srbi najbolje pokazuje njihove akcije bilo to od srbijanskih ili bosanskih muslimana protiv Prvog Srpskog Ustanka. Pitanje ustanka je interesantno jer je Branka Prpa za izjavom kako je ustanak pun kontroverzi mogla da otvori diskusiju. Jer o isterivanju Muslimana iz Srbije u tom dobu mnogi naši istoričari. Svakako nisu bile 100 % čiste ruke srpskih ustanika. Ali interesantno svrstava Dositeja u heroje Srbije od iste Prpe.[5][6] Kako možemo imati negativnu ocenu o Karađorđu a hvaliti čoveka koji je bio njegov ministar. Niko ne bi osuđivao Hitlera a hvalio Himlera! Ili je bio opozicija u sred vlade. Karađorđe teško bi ga ostavio kao ministra da je bio protiv njega. Dositej ništa nije reko protiv isterivanje Muslimana i bio je činilac tih kontroverzi. Na kraj krajeva nažalost nije Prpa napisala knjigu u vezi Prvog Srpskog Ustanka i tako razjasnila šta za nju nije jasno i gde su kontroverzi. Isto tako bi bilo interesantno, šta istoričari Druge Srbije misle o sporazumu Rusije i Srbije koje među ostalom i delo Obradovića. Veliki zapadni evropejac uvodi Srbiju u savez za Rusijom. Gde Latinka Perović stalno iz nekog razloga vidi podjednači tadašnju Rusiju i današnju Rusiju. Kao EU za Austrijom/Austrougarskom.[7] Dositej je srpskim ustanicima omogučijo da ustanak šire prema Kosovu i da idu preko Drine. Cilj srpskih ustanika je bila Srbija za Bosnom i Crnom Gorom. Kao sto je i Obradović opevao u svom delu Vostani Serbie.[8] 1806 su Srbi imali već mir koji je obezbedio ono šta nama je doneo Drugi Srpski Ustanak. Ako hočemo da uporedimo Prvi Srpski Ustanak za ratom u Bosni onda je taj imao i svoju Srebrenicu (masakar kod Prijepolja 1809) i kao svoju godinama trajnu opsadu (Beograd 1804-1806). Do svoje smrti Dositej ništa nije video loše u tome. Svakako su gubici srpskog naroda ali najverovatnije i domačih Muslimana procentualno bili mnogo gori nego ratovi 90tih. Može se reči da je Prvi Srpski Ustanak opravdan, a rat bosanskih Srba za nezavisnost nije, šta nije istoria činjenica nego lični stav, koji je jako subjektivan.Sad se može reči Srbi su zbog Dositeja džabe ratovali 7 godina, toliko daleko ne bi išo, jer ne znam kako bi dalji tok naše istorije išlo da Turci u Prvom Srpskom Ustanku nisu pretrpili tolike gubitke. Otac srpske Druge Srbije kao Velikosrbin. Pa očigledno je da deca nisu slušali njihovog oca. Srđa Popović[9], Latinka Perović[10] i Dubravka Stojanović[11] i Đokica Jovanović[12] vide se u naslestvu Dositeja Obradovića. Ili se vide u tom smislu da podržavaju rat za ostvaranje nacionalnih interesa Srba, savez za Rusijom i centralizam, pripajanje svih srpskih krajeva (makar onih u Osmanskom Carstvu). Kao pristalica prosvećenog apsulotizma, Dositej niti je bio demokrata. Niti za bilo kakav decentralizam. Karađorđe je bio perfektni sledbenik velikih idola Dositeja Obradovića Petra Velikoga i Josifa II.